20.05.2008 | 19:49
2 MoschuS:
Nisam trgovac, inženjer sam, projektant i konzultant, ali drugi dio posla u firmi u kojoj radim je trgovački (veletrgovački) pa sam s tematikom dosta blisko u kontaktu svaki dan. Nisam slobodan raspredati o našim maržama, ali mogu ti reći sasvim načelno kako si samo fikus firma od 2 zaposlenih može priuštiti da radi s 10-20% marže koliko ti smatraš da bi bilo prikladno. Što veća firma, to veća režija. Čak vrlo skroman "hladni pogon" firme od 50-ak zaposlenih se vrti oko 3 milijuna kuna mjesečno (plaće, doprinosi, režije, operativni leasing...).
Mislim da sam isto ovdje već pisao - u nekim trgovačkim sektorma (npr. tekstil) ni marže od 2000% nisu neobične kod sposobnih trgovaca (npr. na donjem vešu, ako ga kupuju na tonu direkt iz Kine i kupe cijeli kontejner), i još svi hrle tamo bezglavo i čude se kako je jeftino. Pri tom to nije trgovački "ripoff" jer:
1. treba imati kapitala za kupiti toliko robe i skladište za to smjestiti (i roba na skladištu isto ima svoj mjesečni trošak ležarine koji odgovara tržišnoj cijeni prostora koji zauzima + vrijednosti kapitala koji zauzima + trošku tog kapitala)
2. treba platiti radnu snagu da tu robu razvrsta, označi, itd.
3. treba imati prodajnu mrežu kroz koju se ta roba distribuira do kupca
a sve to košta.
Ne znam da li si zaposlen. Ako nisi, kad se zaposliš, svaki mjesec kad ti sjedne plaća zastani na trenutak pa se zapitaj "odakle dolazi moja plaća i što je sve trebalo učiniti da ona dođe do mene na vrijeme?".
No, da se vratim na konkretan primjer - moguće je da trgovac kod kojeg si gledao čak i skuplje plaća proizvod koji tebe zanima od najbolje cijene koju si ti našao na webu. Moguće je čak i da zna da ga plaća skuplje, ali ga nije briga, jer:
1. mu je jednostavnije taj komad-dva godišnje kupiti skuplje od svog redovnog dobavljača, nego otvarati poslovni odnos s novim dobavljačem samo radi tog jednog proizvoda.
2. cijena koju je trenutno stavio prolazi - dakle već je po toj cijeni prodao komad ili dva pa je očito da ima kupaca koji su spremni platiti toliko (OK, ti nisi pa ti naruči to preko www)
3a. kad vidi da interes za proizvodom jenjava, spustit će mu cijenu, odnosno spuštat će je sve dok ne proda što mu je ostalo (taj 1 kom što ima u dućanu) i više to neće ni naručivati
3b. ako interes počne rasti pa on vidi da se počinje raditi o ozbiljnijim količinama, tražit će i on povoljniju cijenu kod svog dobavljača (ili naći drugog koji ima povoljniju cijenu), pratiti kako pada cijena kod konkurencije i prilagođavati se tome ne bi li uhvatio što veći dio novonastalog interesa.
U svakom slučaju, poanta je: prisile nema. To ti je proizvod, to je njegova cijena. Skupo ti je? Nemoj kupiti. Znaš gdje ima jeftinije? Ako smatraš da razlika u cijeni nema za tebe nikakvu vrijednost (smanjeni rizik, postprodajnu podršku, trošak dobave, nešto četvrto...), bio bi blesav da platiš tu veću cijenu. Ali također nemaš pravo gunđati na trgovačku politiku, kao što ni oni nemaju pravo gunđati na to što ti ne želiš kupiti kod njih.
2 Jzelko:
Ako dobro shvaćam, to tvoje vrijeme je vrijeme samoupravnog socijalizma? Ja bih rekao da je to bilo vrlo selektivno vrijeme, u kojem se na nekim stvarima za koje se državno odredilo da je to potrebno zaista držala fair, niska cijena, ali se isto tako za neke stvari naplaćivalo nesuvislo visoke cijene jer je istovremeno bilo zabranjeno uvoziti konkurentne proizvode. Sad se ovdje svi pjene kako su Macovi ovdje drama skuplji nego u Americi. Osamdesetih, kad se u Trstu Commodore 64 mogao dobiti za 1000 maraka (ali si ga morao švercati jer nije bilo načina da ga legalno uvezeš, ni za koju carinu), u Ljubljani se na konsignaciji prodavao za 800 USD (tada je USD bio oko 2,5 puta jači od marke) + još 50% davanja u dinarima.
I da je onda bilo interneta pa da je netko pisao po njemu kako je 3x jeftinije prešvercati preko grane, a cariniku prodavati šprehu da je to rezervna tastatura za Olympia pisaću mašinu sutradan bi mu zakucali milicajci na vrata.
A o prekrasnim čarima vezane trgovine na našim otocima da i ne pričam - svaki strani turist koji je želio u dućanu kupiti svježe mlijeko, morao je uz litru mlijeka kupiti i superkvalitetnu pepeljaru "jugovinil" koja se topi u dodiru sa žarom cigarete.
Naravno, najjači primjer je svakako taj da su WV Golf iz Wolfsburga Nijemci plaćali 2,5 x manje nego mi ovdje Sarajevski.
Tako da ne bih baš pao pod utjecaj tih nostalgičnih reminiscencija.