26.02.2013 | 22:37
Vanjuška, ukratko:
Plaća od $1 i ostalo - da to su činjenice. Selektirane, filtrirane i autorizirane. To znači da one druge činjenice, koje ove činjenice stavljaju u sasvim drugačiji kontekst, a koje su (si) zatajene (zatajio), stvaraju posve drugačiju sliku od te na kojoj inzistiraš. Od čega je, jbt, kupio tu jahtu ako je imao plaću $1? Ajde, nemoj, molim te. To je izbjegavanje plaćanja poreza, a ne nikakva tobož skromnost. I čak ni u tome nije originalan. Lee Iacocca je prvi sklopio takav ugovor, kad je došao na čelo Chryslera, u trenutku kad su im dionice vrijedile $0. Sklopio je ugovor za plaću od $1 godišnje, before taxes i (ne znam sad točno) neku kubičnu ili neku težinsku mjeru dionica (nešto kao "kubični metar dionica" ili "100 kg dionica", samo u imperijalnim mjerama). Samo je kod njega to bio i stav preuzimanja rizika, a ne samo način izbjegavanja poreza.
Apple ja ne guram u blato. Samo ga stavljam tamo gdje i sve druge takve firme. A ti bi silno htio da Apple nije samo još jedna gramzljiva kapitalistička organizacija za zgrtanje novca, nego da je, ne znam... Dalaj Lama.
DrAle kaže:
Kompanije nemaju svijest pa prema tome nemaju ni interes.
S ovim se ne slažem. Poslovni interes kompanije je sasvim jasno definirana stvar. Kompanija ne treba imati svijest da bi imala poslovni interes. Sad, to što se u velikim kompanijama često ne radi u poslovnom interesu kompanije, nego nekih ljudi iz upravnih struktura, to je druga stvar...
Oni koji ipak smatraju da su neke kompanije pohlepne neka prestanu kupovati proizvode te kompanije i svih kompanija koje smatraju pohlepnima (baš me zanimaju kriteriji po kojima bi se mogla odrediti razina pohlepe). Trenutačna gospodarska i politička situacija je takva da ima ljudi kojima je i mukotrpni (i po našim mjerilima slaboplaćeni) rad bolje rješenje nego da uopće ne rade.
Smatram da su gotovo sve kompanije pohlepne, a osobito to vrijedi za sve koje su prerasle određenu veličinu, jer kod njih je ta pohlepa nužna za preživljavanje. Zamisli firmetinu od par tisuća zaposlenih. Pa treba namaknut novca za par tisuća brutto plaća svaki mjesec. A gdje su još drugi troškovi, pa povrh toga još ROI kojeg vlasnici očekuju...
Tako da si, nažalost, ne mogu dozvoliti da ne kupujem proizvode baš od svake kompanije koju smatram pohlepnom, jer negdje, nekad, nešto kupiti moram. Ali sigurno da ne kupujem ništa od onih koje smatram osobito pohlepnima, a pogotovo ne kupujem ništa od onih koji kupe najjeftinije od najjeftinijeg, pa potroše 5x nabavne cijene na reklamiranje i napuhavanje imagea kako bi lagali kupcima da se radi o proizvodu "top kvalitete", a sve da bi na kraju prodali smeće uz 10000% marže. Tako da mi ovdje kupujemo, ne znam... H&M maijce po 30 ili 50€ koje je netko proizveo za 5 centi negdje u Bangladeshu ili Vijetnamu, samo da bi preživio još jedan dan, na rubu gladi. I tu se, nažalost, ne radi o "trenutnoj gospodarskoj situaciji", nego o tzv. "novom svjetskom poretku" gdje kolonijalizam u novom ruhu isisava zadnje trunke digniteta iz 5 milijardi stanovnika ove planete, zato da bi naša djeca mogla srat u pampers pelene do 4. godine života, ići u školu do 23. a igrati se života do 40.
I tako, mogao bi tu svašta nabrojati. Megamljekare koje ucjenjuju domaće proizvođače mlijeka i cijede ih cijenom nakon što su im, skupa s državom, obećavali spektakularne prihode ako zadovolje besmislene kriterije kvalitete za koje je trebalo zagaziti u besmislene kredite, a s druge strane uvoze kondenzirano mlijeko iz Ukrajine za koje nitko niti pita, niti traži sve te iste kriterije kvalitete. A nama prodaju muljaže o "mlijeku hrvatskih pašnjaka" i "svježem mlijeku" koje ima trajnost 21 dan (!!?).
Mesne industrije koje kupe polutrulo meso koje je 25 godina čamilo u argentinskim hladnjačama pa nam onda prodaju "che buona mortadella" (tradicija stara čak 2,5 godine!).
Nike tenisice koje šivaju djeca u Vijetnamu, u ropskim uvjetima. To znate, zar ne?
Itd.
Dakle, ja znam gdje povlačim crtu.
Kako biste postupili kada bi neki npr. dobroplaćeni (po našim mjerilima) "zapadnjak" rekao da prestanemo raditi za (njemu) mali novac jer rušimo cijenu njegovog rada?
Nije to pravi problem. Problem je u tome što taj dobroplaćeni "zapadnjak" i dalje prodaje svoju uslugu za isti novac kao i ranije, samo što je više ne isporučuje sam, nego je isporučujemo mi, za 40% njegove cijene, a on, za 60% marže mudro vrti palce i glumi "konzultanta" i "project managera". I u svakom novom projektu ponovno kaže "Jao, jao, skupi ste, skupi... Rumunji su jeftiniji, a Kazaki su još jeftiniji, a tek Indijci, koliko su oni jeftini...".
Kada naplaćujete svoj rad kako znate da niste pohlepni i biste li pristali da prodajete svoj rad u pola ili trećinu cijene?
To je pitanje koje važemo svaki dan.
Postoji dobra orijentacijska računica koja kaže ovako. Totalni trošak jednog naplaćenog sata nekog stručnjaka je 5x netto plaća/180. 180 zato što je to neki srednji broj radnih sati u mjesecu (22-23 radna dana po 8h) pa se tako dobije netto satnica, a 5x zato što:
1x - netto plaća
2x - porezi i doprinosi
3x - trošak educiranja i/ili vrijeme utrošeno na samoeduciranje
4x - režijski troškovi firme i plaće neproduktivnog osoblja (računovodstvo i sl.)
5x - stvarni troškovi rada i operativni troškovi
Ono sve preko toga što uspiješ naplatiti je stvarna zarada firme na tom čovjeku (prije poreza). Nažalost, kod nas je jako puno onih koji računaju da je trošak čovjeka samo 1x i 2x, pa onda još muljaju s plaćanjem na crno ne bi li uštedjeli i na onom 2x. A firma koja prodaje specijalističku uslugu uz takvu matematiku, naravno, ne samo da dugoročno ne može opstati, nego se niti kratkoročno ne može razvijati.