14.10.2009 | 23:58
macak je napisao:
E, ovo je zanimljivo, ali, ja ne poznajem niti jednu vjeru koja nema nekog nadnaravnog u backgroundu
Ti ne poznaješ niti jednu vjeru osim svoje vlastite i možda donekle onu tebi vrlo bliskih osoba. Isto vrijedi i za mene, i za bilo koga drugog.
što je "nadnaravno"? "Narav" u ovom kontekstu ima arhaično značenje (dakle ne "karakter", nego "priroda"). "Nadnaravno" je dakle nešto iznad prirodnog, izvan prirodnog. Za mene (i mnoge druge širom svijeta) "Bog" nije ništa izvan prirode. Naprotiv, priroda je prožeta Bogom, Bog je njen suštinski dio.
Način na koji ti tumačiš vjeru, tvoj je osobni stav
Moja vjera nije moj osobni stav, nego je to moja vjera.
Ja svoju vjeru ne tumačim, nego je imam.
Tuđu vjeru ne tumačim, nego je prihvaćam.
Nisam siguran što si točno htio time reći, dakle. Možda, ako hoćeš reći da vjera nije osobna, nego kolektivna kategorija (a što je onda religija?), to ipak nije moje tumačenje, nego dosta široko prihvaćena definicija riječi "vjera".
Isto tako, na temelju nekih mojih izjava ne možeš suditi o mojoj vjeri ili o tome da li sam ateist, agnostik ili nešto treće.
Dva posta ranije napisao si:
Niti će itko mene uvjeriti da On postoji (...)
Oprosti, nisam ti htio suditi. Mislio sam da sam sebe ovom izjavom prilično nedvosmisleno deklariraš ateistom (to za mene, btw, nije ni najmanje negativna stvar). Ispričavam se ako sam te pogrešno shvatio. Kako bi onda (slijedno toj svojoj izjavi) sebe opisao? Kao ateista, agnostika, ili kao nešto treće?
Riječ "Bog" je previše povezana sa crkvom i to je ono što mene smeta.
Zašto koristiš taj neodređeni pasiv? Riječ "Bog" nije povezana ni sa čim, sama po sebi, osim s Bogom.
Tko je to previše povezuje s crkvom? Ti? Ja? Mi? Vi? Oni?
Zašto te to smeta što netko tu riječ povezuje s nečim s čim je ti ne bi povezao? Pa makar se radilo i o šest (a ne jednoj) milijardi ljudi. Ako je tvoja vlastita vjera dovoljno čvrsta, zar ti može išta smetati da je imaš, čak i sam Bog (u čije postojanje ne vjeruješ), a kamoli parsto milijuna nekih tamo ljudi?
Postanak Svemira nitko još nije objasnio, znamo za Veliki Prasak, ali što je bilo prije toga? Koliko prije? Gdje? Koliko je Svemir velik? Gdje su granice? Ako ima granica, što je "iza"? Ta pitanja sam si postavio još u 5. ili 6. razreda OŠ, kad sam na selu kod none gledao sa strahopoštovanjem u vedro noćno nebo. I kad danas pogledam u zvijezde, još mogu osjetiti taj feeling.
Postoji cijelo mnoštvo objašnjenja (tj. tumačenja) o postanku svemira, od kojih je starozavjetna knjiga Postanka tek jedno. Tvoja gornja izjava sugerira da niti jedno od njih nije ono koje bi se na zadovoljavajuć načim uklopilo u tvoju vjeru. To možda može značiti da je možda još moraš propitivati i istraživati.
Sve je to meni prevažno da bi za takvu kreaciju dao zaslugu kršćanskom "Bogu" koji je stvorio Svemir za 7 dana (najprije je odvojio svijetlo od tame, a tek onda postavio Sunce, zvijezde i planete?!?), zatim čovjeka iz praha na sliku svoju i priliku, a ženu iz njegovog rebra.
To zapravo nije "kršćanski" Bog, nego židovski Jahve (govoriš o starozavjetnoj knjizi Postanka), ali OK, on je jedan te isti. Samo je u vrijeme Postanka bio jedan, a kasnije se umnožio (u Oca, Sina i Duha svetog).
Ma, nije bitno, ja se slažem s tobom. To je tek još jedna od "narodnih" mitskih priča o postanku svijeta (svaki narod i svaka živa i mrtva religija na svijetu ima po jednu). Stjecajem okolnosti, kršćanstvo (kao i islam) počiva na temeljima židovske kulture i religijskog naslijeđa pa se upravo ta (a ne neka druga) priča o postanku našla u Bibliji (i Kur'anu).
Jednostavno, takvu scenografiju ne mogu prihvatiti koliko god ona bila filozofski obojana.
Nije valjda da misliš da danas ikoji kršćanski teolog ozbiljno zastupa stav da je upravo tako svijet nastao? Još je Toma Akvinski u srednjem vijeku doveo u pitanje infantilno poimanje starozavjetnog Boga. Ne radi se tu samo o knjizi Postanka. Naprotiv, ima puno slikovitijih primjera, kao npr. ono kad se Jahve sa Sarom nateže "Ti si rekla da ne vjeruješ da sam Ja rekao Abrahamu da ćeš zanijeti u devedesetoj godini" "Nisam, nisam, reče Sara" "E, jesi, jesi, čuo sam te", reče Jahve
(otprilike, po sjećanju, da me ne hvatate za citat
).
Uglavnom, kršćanska (ne samo katolička) teologija već se stoljećima slaže da su to simplificirani i izobličeni (usmenom predajom) simbolički mitovi.
Predlažem ti kao obveznu lektiru (prije emotivne, ali ne sasvim argumentirane kritike kršćanstva)
"Kratku povijest vremena" Stephena Hawkinga u kojoj on (siguran sam da znaš tko je Hawking) prilično detaljno (iako popularnim jezikom) izlaže svoje poimanje postanka svijeta i diskusije na tu temu koju je vodio s Vatikanom (u kojoj su na kraju došli i do konsenzualnog zaključka).
Nazovimo "Boga" drugim imenom i dobili ste me.
Spomenuti Toma Akvinski je to napisao prvi, a Shakespeare je to i u stih uobličio: "A rose by any other name would smell as sweet". Kako ruža, tako i Bog.
Smatrati da je bitno kako se Bog zove da bi o njemu ozbiljno promišljao - u najmanju je ruku djetinjasto.
Ali, whatever. Meni je svejedno. Ti mu odaberi ime.