Prošli tjedan smo u jednom ugodnom društvu, za večerom, čavrljali o svemu i svačemu. Otvorile su se razne teme, od toga zašto večina poljoprivrednika sadi samo žito, koliko znamo lažnih invalida, koliko u stvari košta kilometar autoputa, ribani crni tartuf vs. ziganteova pasta od vrganja i tartufa kao osnova safta za teleće snicle i njoke itd. Već nakon druge butelje, postavilo se pitanje na koje nitko nije znao odgovoriti. Pitanje glasi: "Kužim da letimo u svemir, ali kako od onih nula i jedinica nastaje ono što vidimo na monitoru računala?" Onda sam se ja sjetio, da tu sigurno ima nekoga tko bi to mogao objasniti a da ne moram puno kopati po internetu. Pa ja eto, pitam, kako?

To se uči kroz godina dana na "osnovama informatike" i teško da netko može u par poruka to ovdje objasniti. Za početak treba razjasniti brojevne sustave, pa onda lagano zagristi u digitalnu logiku, pa preći na arhitekturu procesora, memorija itd... Računala su jedan od najkompleksnijih proizvoda ljude rase, ako se mogla objasniti u par rečenica gdje bi nam bio kraj...

Vrlo pojednostavljeno - svaki dio računala ima svoj skup nula i jedinica koje mu govore kako da koristi svoje posebitosti. Operativni sustav brine o prevođenju akcija humanog sučelja u nule i jedinice upućene svakom od tih dijelova računala, koji opet (u slučaju grafičke kartice) pretvaraju svoje nule i jedinice u nešto razumljivo osobi koja bulji u monitor.

ma sve je to jedna velika laž! ne postoje jedinice i nule, nego slike (ta vidi se na ekranu).

Ma nemoj! A kako u Matrixu!?!?! Ha? HA ? HA ?

pa ni tamo nisu jedinice i nule nego neka zelena, svjetlucava, lepršava i skrolava slova i brojke. ali u svrhu slike. isto kao što ti sada vidiš: 101010110001

Oh pardon, nešto mi brika šteker u primozak. Valjda sam se naglo ustao iz adaptera!

joj! nemojte te teške i učene riječi barba. ja vam to ništa ne razumijem.

"Ne vidim razloga da dalje nastavim, ovo je izgubilo svaki smisao."

Nakon dugogodišnjeg istraživanja, Microsrot je otkrio, uz nule i jedinice i dvojku. Naime, ako je 0=da, 1=ne, onda je 2=možda. Sumnja se međutim, da MS već godinama i u praksi koristi taj "trinarni" sistem, gdje posebnu pažnju poklanjaju upravo onoj "dvojci".

Evo, ja ću probati ozbiljno...

Računalo je (iz ljudske perspektive) prilično glup stroj koji linearno obrađuje podatke u skladu s nizom "naredbi". Razlikuje samo dva "podatka": ima struje i nema struje. Sva "pamet" mu se sastoji u tome da tijekom procesiranja može testirati određene uvjete (AKO ima struje ONDA...) i u skladu sa zaključkom mijenjati redoslijed kojim izvršava seriju naredbi koje provodi.

S obzirom da podatak "ima struje" i "nema struje" sam za sebe nije posebno koristan (izuzev električaru koji ispituje da li je nešto pod naponom :-> ), upotreba tako glupog stroja ima smisla samo ako smo u stanju sve podatke koje želimo obraditi svesti upravo na "ima struje" i "nema struje", koristeći nizove takvih podataka. Te nizove, čovjeku razumljivo, prikazujemo nulama (nema struje) i jedinicama (ima struje). Pojedinu znamenku tog niza dogovorno nazivamo "bit" (binary digit) i smatramo jediničnom informacijom.

Da bi računalo moglo obraditi podatke, ti podaci mu moraju biti dostupni. Zato je tu memorija. Memorija je, kao i sve ostalo u ovoj priči, također linearna. Za nju je bitno znati i to da je "adresirana". Svaki bit zapisuje se na poznatu memorijsku lokaciju i moguće mu je pristupiti koristeći unikatnu (numeričku) "adresu". U praksi je (kao i sve ostalo) malo kompliciranije jer bi bilo neracionalno adresirati pojedine bitove pa se umjesto njih adresiraju bytovi (koji sadrže po 8 bitova). No, pustimo praksu.

Memoriju nije briga sadrži li podatke ili "program". Ona sama nije svjesna sadržaja koji čuva i taj se sadržaj u njoj isprepliće. Da bi se pokrenula obrada podataka, potrebno je nešto što se zove "program counter" (PC). U pitanju je komadić memorije (koji je u praksi smješten unutar CPU-a, gdje stanuje najbrža memorija - tzv. "registri" ) u kojem se čuva banalna informacija: memorijska adresa s koje će CPU u sljedećem "ciklusu" zahvatiti podatke i potom ih "izvršiti". CPU svoj posao obavlja u ciklusima, a vremenski razmak između dva pojedina ciklusa vezan je uz takt procesora.

Svakako nije optimalno zahvaćati bit po bit podataka (između ostalog i zato jer nisu pojedinačno adresirani) pa se proces obrade podataka može ubrzati tako da se zahvati veća grupa: 8-bitova na 8-bitnim računalima ili 64-bita na 64-bitnim računalima. Imajući niz od 8 binarnih znamenki, na raspolagnaju nam je 2^8 različitih kombinacija. Računalo je konstruirano tako da pojedine među tim kombinacijama "shvati" kao naredbe. To zapravo znači da kada PC "pokazuje" (sadrži adresu) na jedan takav niz, CPU ga zahvati i interpretira kao naredbu pa mu tako, primjerice, niz 00000001 može značiti da zbroji sljedeća dva "niza podataka" (za nas su to "brojevi" ) i smjesti tamo gdje je proizođač CPU-a predvidio (obično u neki registar odakle se kopira nazad u memoriju). Zbunjujući je dio zašto bi baš niz 00000001 (ili bilo koji drugi) značio "zbroji dva broja". Odgovor je jednostavan: zato jer je proizvođač CPU-a odlučio da će to značiti. U praksi, konstrukcija CPU-a je takva da taj (kao i svi ostali) nizovi koji se interpretiraju kao "naredbe" ne rade ništa drugo nego usmjere struju unutar CPU-a tamo gdje je potrebna da bi se dogodio neki "predviđeni proces" (a svaki takav proces se ponovo svodi na daljnje preusmjeravanje struje).

I tako nule i jedinice, bez obzira jesu li "naredbe" ili "podaci", sretno žive u istoj memoriji, procesor ih "obrađuje" i, po obradi, na iste ili neke druge memorijske lokacije upisuje rezultate, ponovo kao nizove nula i jedinica.

Pojedine računalne komponente, poput grafičkih čipova, u stanju su informaciju "ima struje" intepretirati tako da upale pojedini pixel - opet na način da tom pixelu pošalju struju.

I to je sva mudrost.

Ono što računalo čini naizgled "pametnim" strojem, sadržano je u raspoloživim naredbama (unutar CPU-a) kojima ga je moguće programirati (napominjem da ovdje pod "programiranje" mislim na "strojno programiranje", na najnižem nivou). Postojanje naredbe za testiranje uvjeta (AKO ima struje ONDA...) omogućava nam da ovisno o tome koji je rezultat (a rezultat, opet, može biti samo "ima struje" ili "nema struje" ), PC pomaknemo na sljedeću memorijsku lokaciju ili na neku proizvoljnu (definiranu u programu). Time više nismo ovisni o linearnom izvršenju programa, što znači da se tijek obrade podataka može uvjetovati sadržajem samih podataka koje obrađujemo.

Upravo tu "prilagodljivost" čovjek interpretira kao "pamet" stroja.

Ovakav slican opis sam citao u nekom pojasnjenju takoder prikaza slike na monitoru (konkretno je to bila jedna poveca digresija prilikom pricanja o rasterskoj slici ... konkretno bitmap modu).

I sad dio koji je mene ostavio u prašini, dok je govornik nastavio dalje računajući da ga pratim je sljedeci:

Dakle ovo o cemu govoris u najednostvnijoj grafici bi bilo takvo da bi se (ovdje ignorirati boje) slika sastojala od određenog broja crnih ili bijeli pixela = bitmap.
Ako bi neki segment slike trebao predstavljeti 50% ton sive to bi se postizalo tako što bi se ravnomjerno rasporedio jednak broj crnih i bijelih pixela.
I našem se oku onda taj segment slike (tim uvjerljivije što je raster gušći = rezolucija veća, pixel manji ...)čini siv.

I super sve jasno.

Ali ... tada je čovjek poceo pričati o bit-depth. (Korisnici Photoshopa sigurno su sa ovom vrijednosti upoznati iz menija image/mode/8bit mode ili 16bit mode)

Dakle bitmap (dakle ne govorim o formatu "slika.bmp" vec o bitmap "modu") mješa optički tonove računajući na ljudsko oko "to finish the job".
No grayscale je koliko sam skuzil minimalno 8bitni, ili se to kaže 8 bit-depthni !?

Te onda pixel može (valjda zbog svog "bit-deptha") biti siv.
Što nam nadalje daje mogučnost velike skale tonova i veće preciznosti slike .. i bla bla.

ALi!

Koliko sam skuzil bitmap mod bi bio 1=white 0=black i bil bi 1bit-depthni?!
A grayscale mod bi bil naprimjer(please bez ruganja ak sam debelo pobanalisao) 00010111 i onda je to N% siva i bil bi 8bit-depthni?!

Ovih 8 bitova nam onda daje na raspolaganje svojim kombinacijama 256 mogučih tonova sive?

Ali mene zanima kaj je fakin "bit-depth"?
Di se te nule i jedinice zmešaju u jednom pixelu da bi on bio 00010111 = siv?
Ak je pixel njmanja vizualna jedinica monitora kako se onda ona može djeliti na 8 bitova = binary digita?

eh da i zahvlajujem unaprjed onome koji mi pomogne da ovo shvatim.

Djipi je napisao:


Ako sam dobro shvatio, ne radi se o RAM-u nego o memoriji na samom procesoru.
Što onda radi RAM?
Da li negdje postoji "abeceda" kao npr.
01=A
001=B
0001=C?

Uzmi od Biljanovića knjigu (mislim da se zove arhitektura mikroprocesora - bilo to ipak prije 15 godina). I naravno zabluda je da je binarni sustav dobar (to je onaj s bazom 2), bolji je onaj s bazom 3, jer baza prirodnog logaritma ipak je bliže 3 nego 2. Konstrukcija racunala (ona nekad) nije mogla implementirati vise od dva stanja. Svaka informacija je opisana s te dvije znamenke 0 i 1. Monitor je jedna velika matrica (LCD je lakse shvatiti od CRT-a). Ima stupce i redove (kao i memorija), ali s tom razlikom jer ima i trecu dimenziju (intenzitet). Taj intenzitet se moze gledati kao i one roletice na prozoru (vrtimo onu sipku i roletica pusta vise ili manje svjetla u sobu) Inace LCD moitori su monokromatski s filterom ispred (zato vidimo boju). Elektronika adresira pojedini piksel i odredi se intenzitet i on se pojavi kao neka nijansa tri osnovne boje. I tako za slijedeci piksel (to mogu biti i grupe piksela). Narano, sama izrada je puno kompleksnija od ove gore napisane, ali princip je isti ili slican (opet ovisi od izvedbe matrice). o je za sliku.
Sami procesor je vrlo jednostavan (osnovna topologija).

lijepo je to đipač objasnio, ali ja u to ništa ne vjerujem. to je sve laž i zaglupljivanje. dokaz? pa jel' na ekranu gledate jedinice i nule ili pred sobom imate slike i slova i videje i sve to!? i flash!

dobro, možete imati jedinice i nule. evo: 1001001010100011

RAM je, u odnosu na procesor, samo "skladište" podataka (bitova). Da bi procesor s njima nešto napravio mora ih "zahvatiti" odnosno kopirati "kod sebe, lokalno". To "lokalno" su registri (brza memorija unutar procesora). Procesor dalje operira s podacima unutar registara. Softverske optimizacije dobrim dijelom počivaju na tome da se registri "pametno" iskoriste tako da se što više podataka u obradi drži u registrima - prednost takve obrade podataka vrlo brzo dođe do izražaja u petljama.


Postoji tzv. "ASCII" koji je najbliži toj "abecedi". Zahvaljujući njemu (u pitanju je samo dogovoreni standard), 8 bitova posloženih kao "01000001" prikazat će se kao veliko slovo "A" (što nam je još razumljivije od "01000001", a "01000001" nam je razumljivije od nema-ima-nema-nema-nema-nema-nema-ima-struje).

"01000001" je binarni zapis decimalnog broja 65, što pak znači da je ASCII dogovorno dodijelio slovo "A", rednom broju 65 u svojoj "tablici karaktera".

S obzirom da je u pitanju binarni zapis, u 8-bitnom formatu, mogući brojevi (od 0 do 255) glase:
000000000 = 0
000000001 = 1
000000010 = 2
000000011 = 3
000000100 = 4
...
111111111 = 255

Ako je "A" (65) = 01000001, onda je sljedeći ("B", 66) = 01000010 (što je zapravo 01000001 + 1).

"8-bit depthni" je točnije jer usput definira na što se tih 8 bitova odnosi (na "dubinu" slike).


Zamisli da imamo 8 prozirnih folija (onih za grafoskop), naslaganih jednu na drugu, i crni flomaster. Svaka od folija ima (identičnu) mrežu prethodno ucrtanih kvadratića (neka tih kvadratića bude 4x3 - moglo bi ih biti i 800x600 ili 1024x768) koje možemo ispuniti crnom bojom koristeći flomaster. Terminologije radi, te kvadratiće ćemo zvati "pixeli" (picture elements), a 4x3 je "rezolucija".

Sad maknemo 7 folija. Pred nama ostaje jedna folija, a u ruci nam je flomaster. To u što gledamo je ekvivalent Photoshopovog "Bitmap" moda. Ono što mi vidimo kao "crni pixel" gore-lijevo (a sve ostalo kao "bijele/prozirne pixele" ), računalo pojmi kao sljedeći niz bitova: 1000 0000 0000 (razmak puštam samo radi bolje čitljivosti, da se lakše snađemo što je u kojem retku naše 4x3 mreže). Potrebno mu je 12 bitova da pohrani tu "sliku".

Da smo imali crveni flomaster (umjesto crnog), kvadratić koji smo obojali na foliji bio bi nama vidljiv kao crven, ali računalo tu informaciju nema jer nije sadržana među podacima (u gornjem nizu bitova). Sadržana je samo informacija o tome da je "kvadratić obojan".

Sad pretpostavimo da nam treba boja. Skromni smo, ne treba nam odmah 16 milijuna boja, dovoljne su nam, recimo, dvije (ne računajući "temeljnu" koju doživljavamo kao "ugašene pixele", dakle "0" ). U jednom bitu ne možemo čuvati toliko informacija (jer može imati samo dvije kombinacije stanja: "0" i "1" ). Ali već s dva možemo (raspoložive kombinacije bitova su "00", "01", "10" i "11" ). Štoviše, s dva bita imamo taj "luksuz" da osim ugašenog stanja ("00" ) imamo još 3 različite kombinacije bitova ("01", "10" i "11" ) koja možemo iskoristiti za definiranje boja.

Što zapravo znači "definiranje boja"? Znači nekakav dogovor (!) da će "01" biti, recimo, smeđa, "10" ljubičasta, a "11" plava. Ili bilo koje druge. Takva, proizvoljna dodjela konkretnih boja kombinacijama bitova poznata je kao "indeksiranje boja".

I konačno dolazimo do "dubine".

Na foliju pred nama stavimo još jednu foliju, povrh. Sad gledamo u dvije folije. Donju smo već popunili (ucrtali smo jedan "pixel" ), a gornja je netaknuta. Računalo sada ono što nama izgleda identično kao i malo prije, interpretira kao 0000 0000 0000 1000 0000 0000. Prvih 12 bitova predstavlja informacije na gornjoj foliji, drugih 12 su informacije s prve sada donje, folije.

Zahvaljujući "dubini", podatke sad "čitamo" (ne mi nego grafički čip) "okomito". Pa računalo (grafički čip) prvi kvadratić/pixel više ne "vidi" kao "0" nego kao "01". Nulu je pročitao na gornjoj foliji, jedinicu na donjoj. Nakon toga zaviri u "indeks" boja i zaključi da će prilikom prikaza, pixel koji smo prethodno obojali (crnom) prikazati smeđom bojom. Crnom (flomaster iz naše priče) smo ga samo označili "uključenim".

Ako sad, eksperimenta radi, drugi pixel u prvom redu (na gornjoj foliji) obojamo našim crnim flomasterom, računalo će u memoriji sliku "vidjeti" kao 0100 0000 0000 1000 0000 0000. Kad je interpretira za prikaz, osim smeđeg prvog pixela, imat ćemo i ljubičasti drugi pixel jer ga čita kao "10" (što smo definirali kao ljubičastu). Da ne bude zabune, jedinica u ovom "10" je drugi po redu bit u nizu, a nula je očitana kao 14. bit istog niza.

Zašto su bitovi posloženi u nizu, a ne "dubinski", kao što ih moramo čitati? Zato jer je memorija linearna (jednodimenzionalna), nije "višedimenzionalna".

I to je sva mudrost.

Ako naslažemo i preostalih 6 folija nazad na hrpu (pa će ih ukupno biti 8), imat ćemo "8-bit depth" i raspolagati s 256 "indeksa boja". "Grayscale" (onaj u Photoshopu) će tih 256 indeksa iskoristiti za nijanse sive.

Isto vrijedi i za 24-bitni mod zahvaljujući kojem imamo na raspolaganju 2^24 kombinacija bitova odnosno poznatih 16.777.216 indeksa (boja).

Jasnije?

Sada bi mogao na bis objasniti HAM6 i HAM8 kada si već u džiru

Mislim da tu (sad već pokojnu) egzotiku, u paketu sa EHB, možemo preskočiti. Uplest će se ponovo u priču ako se ikada dotaknemo DXTn algoritama za kompresiju tekstura.

Đipi, majstore, krasi te strpljenje i sjajna metodika. Bio bi sjajan učitelj. Jedan od onih 20%.

Dakle, među prvima bih dobio otkaz da ne kvarim prosjek.

Ne. Dobio bi otkaz samo ako bi se otvoreno bunio. Inače ne, naprotiv. Jer - za onih 80% koje nećemo nazivati uvredljivim imenima treba netko i raditi.

A. Onda dobro.

Prvo da zahvalim na "strpljenju i sjajnoj metodici" ne zbilja ... hvala.
Grayscale mi je jasan (mogao si isto pojašnjavati i kroz photoshop layere umjesto kroz grafoskop folije, ili obzirom na moju struku kroz slojeve Akvarela ) U svakom slucaju jasno.
Za boje nisam ni pitao no kad si načeo sad me zanima.
Ovaj dogovor oko boja ili "indexiranje" nisam skuzil.
OK čip zaviri u index i tamo vidi da je 01 nešto što treba prikazati smeđe.
No kako to prikaže?
Da li je svaka folija neke boje?
Pa ima struje na trećoj foliji ozdola znači "red" ? A na prvoj "green" itd?
I ako da kak taj layer biva obojen kad se osvjetli ... neki "kemijski spoj" ?

I sad kad sam ovo napisao sve me skupa jako podsjetilo na hex boje samo tamo ima i 2345... i cfd... i ima 6 znamenki a ne 8 .. tak da ... uh uh
Zaboravi ovo s hex bojama.
Ma zaboravi i ovo prije njih ...tnx

Ovo mi je bilo jedno vrlo ugodno štivo, a nešto sam i naučio. Neću reći da sam sve polovio, ali mi je puno toga jasnije. Hvala na trudu.

Boja se na monitoru pojavljuje kombinacijom različitih intenziteta tri osnovne boje - crvene, plave i zelene. Svaka točka na LCD monitoru sastoji se zapravo od tri točke (pogađaš - plave, zelene i crvene) pri čemu svaka može nezavisno svijetliti različitim intenzitetom. Kako su te tri točke dovoljno blizu i dovoljno sitne da ih ljudsko oko ne razaznaje kao nezavisne točke, onda one zajedno čine točku neke boje koja odgovara mješavini tih triju osnovnih u omjeru njihovih intenziteta.

Crvena, plava i zelena boja točaka postiže se filtrima tih boja čija se prozirnost regulira električnim poljem, dok je pozadinska rasvjeta (pseudo)bijela.

Hex boje... Hex brojni sustav. Heksadekadski, to jest, s bazom 16. To znači da ima 16 znamenaka.

Dekadski sustav ima 10 znamenaka:

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9

Heksadekadski ima 16 znamenaka:

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 A B C D E F

(slova A-F se koriste kao znamenke jer se tako jednom nekome učinilo najjednostavnije - mogle su te znamenke biti i cvjetić, visibaba, kruška, djetelina, kukuruz, burek )

uglavnom, prevedeno u dekadski sustav, A=10, B=11, C=12, D=13, E=14, F=15

Prednost je heksadekadskog sustava ta što se 4 bita binarnog zapisa točno i bez ostatka prevodi u jednu hex znamenku pa je iz hex zapisa lakše iščitati bitove.

Na primjer:

binarno 0001 dekadski 1 hex 1,
binarno 0111 dekadski 7 hex 7, ali
binarno 1010 dekadski 10 hex A,
binarno 1111 dekadski 15 hex F

Dakle, ako ti negdje piše 53280 (dekadski), dosta je teško napamet skužiti da je to u binarnom zapisu zapravo

1101 0000 0010 0000

ali ako vidiš hex zapis, D020, to isto u tren oka prevodiš u takav binarni zapis (dovoljno ti je znati binarnu kombinaciju za svaku pojedinu hex znamenku).

6 hex znamenki se prevodi u 6x4=24 bita. Tu se, dakle, radi o 24-bit-depth slici. 8 hex znamenki je 32 bita, dakle 32-bit-depth slika.

Smayoo me preduhitrio (tnx!), ali postam i ovo što sam napisao, da "ne bacim".


Naše folije iz gornjeg primjera, ponavljam, ne sadrže baš nikakvu informaciju o boji. Sadrže samo informaciju koji pixel (bit) je "upaljen" na pojedinoj bitmapi (pojedina bitmapa = folija).

Računalo ni na koji način nije "u boji". U boji je, eventualno, monitor (kao izlazni uređaj).

Objašnjenje je najjednostavnije dati koristeći za ilustraciju LCD matricu. Ono što vizualno shvaćamo kao jedan "pixel" na monitoru (u boji), u LCD matrici sastoji se od 3 odvojene komponente: crvene, zelene i plave. Zašto baš te boje? Zato što se koristi aditivan sustav boja: boju definira intenzitet pojedine komponente - kad su sve tri komponente maksimalnog intenziteta (regulira se naponom, dakle vraćamo se na struju) kombinacija maksimalno svjetleće crvene, zelene i plave komponente daje bijelu "boju". Kad je intenzitet svih komponenti na nuli, vidimo crnu "boju". Kad se intenzitet sva tri elementa mijenja istovremeno za isti iznos, zapravo prikazujemo nijanse sive. Konkretne boje dobijemo tako da variramo omjere intenziteta crvene, zelene i plave komponente (na monitoru). Photoshop analogija su RGB slideri za miješanje boja.

Grafički čip u konačnici ima zadatak linearni niz bitova (onaj gore: 0100 0000 0000 1000 0000 0000), konvertirati u intenzitet pojedinih komponenti. Naše 24 "folije" zapravo su podijeljene u 3 cjeline: svaku čini "paket" od 8 folija. 8 folija (= 8 bita) na dnu naše hrpice zapravo čuva podatak o intenzitetu plave ("B" ) komponente. S obzirom da imamo na raspolaganju samo 8 bita, ograničeni smo intenzitet regulirati u samo 256 koraka. 8 folija u sredini čuva podatak o intenzitetu "G" komponente, a 8 folija na vrhu o intenzitetu "R" komponente. Zahvaljujući tako "prikladnom" rasporedu, grafički čip (na izlazu) nema pretjerano zahtjevan zadatak: očita brojku (između 0 i 255) koja predstavlja intenzitet crvene komponente i kaže monitoru koliko struje mora poslati u tu komponentu. Kad pošalje intenzitete u sve tri kompontente, čini nam se da pixel svijetli konkretnom bojom. Zapravo svijetle 3 različita elementa (RGB ) s 3 različita intenziteta. Praktična iluzija.

Ok ... smayoo i djipi. S aditivnim i subtraktivnim mjesanjem boja sam dobro upoznat. Ne u kontekstu monitora vec teoretski ... no nije da je ovo sto pricamo/te osobito daleko od toga ... barem na ovoj razini detalja opisivanja.

Mene zanima jedna i samo jedna informacija u ovome (trenutno) a to je ne intenzitet (saturation), ne value (svjetlina) nego kroma (hue).

Uz vasu pomoc shvatio sam kako se mjesaju boje na ekranu (uslojavanjem "folija" ili bitmapa posvecnih po jednoj od tri osnovne boje).

No neznam da li zato sto propustam nesto vec napisano, ali nisam vidio da ste rekli kako se recimo dobiva plava. Jasno mi je da se onaj 1=ima struje=bijelo ... moze kontrolirati intenzitetom svjetla ... također preklapanjem jedne folije koja je crna prek folije sto je bijela dobija se neka mjesavina te dvije svjetlosne vrijednosti. No kako se onaj sloj koji je plav pokazuje plavim "to begin with"?
"ima struje"--->plavo?
jer u aditivnom mjesanju nemozemo primernu boju dobiti mjesanjem neceg drugog ... ona je polaziste ... od nje mjesamo (u kombinaciji s druge dve primarne) sve ostalo (ukljucujuci bijelu, da teoretsku bijelu ...) ... dakle kako (kako me ispravio djipi) monitor a ne kompjuter, postize neku od primarnih boja?

Zahvaljujem i moram reci da je meni ovo jako edukativan thread tnx na tome.

BTW samyoo prevodjenja vrijednosti iz binarnog u dekadski pa hex ... nemrem pratiti ... gledam primjere ali "no avail" ... nije da sam pri super koncentraciji ... al ipak

Aha sad vidim da smayoo pise da su filtri tih boja. ok
sve je to na kraju pinelom napravljeno vidim ja ... laku noc