12.02.2010 | 10:39
Da. Tako je poginuo nećak moje supruge. Oduzeo mu kombi prednost. Vozač se poslije kleo da ga nije vidio i da se "stvorio niotkuda" i svejedno je osuđen uvjetno. Vještak je rekao da je motociklist vozio brzinom većom od 150. Po gradu. Tko je kriv? Zakon kaže - vozač kombija. Razum kaže - u najmanju ruku obojica. Da li je to sada važno? Zapravo i ne.
Davore, ovo što si ti napisao sve stoji, ali nije poanta u tome da li bi ti toga dana mimoišao gluhog starca da si vozio 80. Poanta je da se svakom s dovoljno kilometara godišnje prije ili kasnije SIGURNO dogodi da naleti na nepredviđenu okolnost na cesti - bilo da je to dijete na biciklu, dijete koje je istrčalo za loptom ili psom, gluhi starac, mrlja od ulja ili diesela na cesti, puknuće nečeg bitnog na ovjesu vlastitog auta...
Ja sam imao dvostruku sreću. Prvo, da mi se takvo što desi vrlo, vrlo rano u mom vozačkom životu - tek godinu-dvije, odnosno 2-3000 km nakon dobivanja vozačke. Drugo, da sve prođe takoreći bez posljedica.
Gazio sam svog stojadina nekom cca stotkom donjom ulicom po Rastočinama (neupućenima: radi se o gradskom kvartu od nekih 3-4000 ljudi stisnutom na uski potez ispod Obilaznice, duljine niti 1km, s jednosmjernom regulacijom prometa - donja ulica prema istoku, a gornja prema zapadu - pri čemu su obje ulice toliko uske da se na kraju odustalo od 30 godina obećavane autobusne linije jer autobus jednostavno ne može proći tuda), bila je subota oko 10h ujutro i divio sam se sebi kako "vješto" klizim kroz zavoje i smijao se zaprepaštenim licima prolaznika.
Na mjestu gdje se donja i gornja ulica spajaju (prema istoku) i gdje nikad nitko ne nailazi iz gornje ulice jer je jednosmjerna u suprotnom smjeru se, slijeva odozgo sjurio, naravno, klinac na biciklu, s vjetrom u kosi, i on se divio sam sebi kako je dobru brzinu uhvatio po nizbrdici, kao stvorenoj za brzinski BMX spust u to sunčano subotnje jutro. Vidio sam ga, vidio me je. Vidjeli smo se taman na vrijeme da nas uhvati panika.
Sreća (zaista sreća!) je bila u tome što osim nas dvojice u tom času baš na tom mjestu nije nigdje bilo nikog drugog, ni pješaka, ni vozača, pa čak ni auta parkiranih na nogostupu, što je gotovo nemoguć događaj za kasno subotnje jutro na Rastočinama.
Sreća (definitivno ne ni pamet, ni iskustvo, ni refleksi) je bila i to što nisam nagazio kočnicu jer bi ga onda sigurno ubio, nego sam uletio u punoj brzini desnim kotačima na pločnik (razrezao obje desne gume) i zaustavio se par sto metara dalje.
Mali je zakočio, zanijelo ga je (opet, srećom!) u lijevo, ali je napravio dobar manevar pa nije preletio preko bicikla nego pao pod njega i oderao lijevu nogu.
Toliko se uplašio da je htio pobjeći, jedva sam ga stigao. Kad sam vidio da nije ništa strašno, pustio sam ga. Kasnije tog dana, dok sam s frendom mijenjao gume na autu, naišao je njegov otac i pitao da mi plati štetu. Ja sam ga samo zamolio neka objasni sinu što znači "jednosmjerna ulica".
Uglavnom kad mi se nešto slično dogodilo ponovno desetak godina kasnije, samo na drugom mjestu, na široj cesti, u gluho doba noći, kad ne bi očekivao ni psa na ulici, a s druge strane naiđe pijani klinac na neosvijetljenoj vespi - nije se desilo ništa, jer sam vozio 40 i, naravno, stao na vrijeme.
Da - da sam vozio 80, ne bi ga ni susreo. Ali bi sigurno u tih 10 godina susreo nekog drugog, a tada možda ne bi imao toliko sreće.
Da se razumijemo - i ja vozim brzo i ne gledam uvijek na ograničenje. Ali ako postoji i teoretska šansa da netko (osim mene) zbog toga nastradam - suzdržavam se.