Imam prijatelja koji ima enorman broj glazbenih CDa, vinila i slično, entuzijast je. Ima svega! No, njega ne mogu pitat za savjet glazbe jer je on u Zeppelinima, Maidenu i slično, što mi se ne sviđa.

Ja slušam brit rock/pop, a htio bih proširiti i vidike na jazz, oldiese, rock (americki 50e, 60e, 70e). Tu su mi domet Elvis, Paul i Simon, nesto glazbe sto cujem na VH1 Classic i radiju (rijetko). Stvari sa MTVa i slicno ni cuti ne mogu. Ima li tko kakve preporuke jer sam sto se glazbe tice totalni dibidus...? Pretrazivanje glazbe na netu mi ne ide, nikako da nadem nesto takvoga sto bi mi se svidjelo u vecoj kolicini (zgodni refrencic, klasici rocka i oldiesa, itd itd). Svaki put kad nadem nesto, posudim to od prijatelja, ali radi se o par stvari, nikad nekoj vecoj kolicini...

bigkix je napisao:

Znači, njega možemo odmah eliminirati. Super, već smo suzili izbor!


Pa neznam što te u tome sprječava. Jel ti tražiš savjet GDJE se mogu kupiti glazbeni albumi, ili preporuku neke konkretne glazbe?!?
Jer, iskreno, ova druga opcija mi je malo bolesna


Valjda si mislio na 'Simon and Garfunkel', jer Paul Simon je jedna osoba.
Evo ja ti kao glazbenik preporučam da kreneš od Bacha, pa malo Mozarta i Beethovena itd... tek toliko da stekneš neke osnove...

Ako misliš probati s Jazzom, onda ti savjetujem za početak easy jazz. To ti je Al Jarreau, George Benson, Norman Brown, Fourplay, Diana Krall.. To bi bilo za početak. Kvalitetno izvedena muzika koja nije preteška za slušanje; recimo Miles Davis bi nekom mogel na prvu ruku biti prejak. No, skrenuo bih onda pažnju i na funk u kojem ima sjajnih izvođača i stvari. Recimo, kompletna produkcija Quincy Jonesa je suho zlato, kaj se mene tiče (u kulminaciji na Thrilleru Michaela Jacksona koji se poslije NIKAD nije ni približil kvaliteti ovog albuma). Chaka Khan, Diana Ross, ima toga....
Pa možda ti bi blo najbolje da počneš malo slušati internet radio preko iTunesa. Tam ima na stotine postaja koje vrte isti žanr cijelo vrijeme, možeš vidjeti izvođača i ime stvari pa ti to bude olakšalo početke u nekom novom dotad nepoznatom glazbenom pravcu. A onda buš sam videl jel ti se to sviđa, ili ne?

bigkix je napisao:

Na ovom forumu http://www.audiofil.hr/forum/forum_posts.asp?TID=87 naći ćeš hrpu dobrih preporuka albuma iz različitih žanrova glazbe. Većinom uz pripadajući opis albuma.
Uživaj.

BTW neka te ne obeshrabri broj postova (gotovo 750) - možeš čitati i na preskok!

macak je napisao:



Da, mislio sam na drugu opciju. ne razumijem zasto je to bolesno jer iz svakog zanra ima milijardu glazbenika i tesko je naci nesto dobro. A i ono sto je poznato iz nekog zanra ne mora biti dobro. Zato pitam ljude koji znaju, kao na primjer Djuru Genijalca koji mi je lijepo dar par savjeta sto poslusati.


Valjda si mislio na 'Simon and Garfunkel', jer Paul Simon je jedna osoba.
Evo ja ti kao glazbenik preporučam da kreneš od Bacha, pa malo Mozarta i Beethovena itd... tek toliko da stekneš neke osnove...[/quote]

Hvala na preporuci, klasiku tu i tamo poslusam,ali jako rijetko, samo ponekad mi ''paše''. Nisam naravno mislio ''Paul i Simon'', zabunio sam se, u tom trenu sam gledao na youtubeu spot od Simona sa Chevy Chaseom pa sam valjda nesvjesno tako napisao. Mislio sam na Simona i Garfunkela.

Hvala Djuri i DrAle-u na preporukama! Milesa Davisa sam malo poslusao i tako tako mi je (vjerovatno zato kako si rekao, zaletio sam se bum na ono najpoznatije, a ocito sam trebao krenuti polako kako kazes!). Dakle, sutra narucujem od prijatelja malo easy jazza i Chaka Khan...

Ima li tko da slusa rock and roll, to me jako zanima, a ne znam bas puno dobrih izvodaca, osim klasika, Buddy Holly, Elvis i tako. neke preporuke bi dobro dosle, da ne slusam milijun albuma, najcesce se slusanje u potrazi za necim svodi na ubrzano kretanje kroz pjesme, a od tog nista.

bigkix je napisao:


NHF bigkix
Ma napisao sam 'bolesno' zato jer je izbor glazbe za slušanje po meni, pa čak mogu reći, 'intimna' stvar. To se ne odnosi na PASIVNO slušanje glazbe koja se izvodi negdje u pozadini, već na AKTIVNO slušanje glazbe. Izbor takve glazbe je zbilja stvar pojedinca, njegove glazbene inteligencije, naobrazbe, afiniteta, kulture itd. itd... i glazbu za takvo aktivno slušanje mogu preporučiti samo osobama koje dobro poznajem, zato i preporučujem Bacha i Mozarta, između ostalih, jer je njihov glazbeni izričaj univerzalan, jednostavan, čist i iskren.

Mačak, Bachovu glazbu bi opisao raznim epitetima, ali "jednostavno" mi sigurno ne bi palo na pamet.

Ako govorimo o klasici, meni se najviše dopadaju Chopin, Beethoven i Mozart. Ali nije to čovjek pitao.

Bigkix, rock 50-60 sam probavio prije jedno 20 godina, ali, koliko me sjećanje služi, u to vrijeme mi se dopadao Chuck Berry. To su baš, ono, klasici, kao Johnny B. Goode, Roll Over Beethoven, Memphis Tennessee, itd. Bili su zanimljivi i Buddy Holly, Bill Haley, a svakako i teško ponovljivi Jerry Lee Lewis (Great Balls of Fire, npr.).

Kasne 60e i 70e, to su Doors (obavezna glazbena lektira, svidjelo ti se ili ne, to je stvar opće kulture - stvari poput Light My Fire ili Spanish Caravan) i npr. Creedence Clearwater Revival (nabaviš li njihov The Best of album, vjerojatno ćeš se iznenaditi kako baš sve i jednu stvar s njega zapravo već znaš - npr. Sweet Home Alabama, Rollin' on a River, Susie Q).

Međutim, ja sam, kao i mnogi drugi koji su mislili da vole rock, na kraju zapravo shvatio da volim blues (za koji sam kao klinac mislio da je rock ). U tom smislu preporučam Janis Joplin (ajoj... Janis, kakva šteta, takve pjevačice... - da se spomenem samo meni najdražih: Mercedes Benz, Me & My Bobby McGee, Summer Time, Cry Baby), John Lee Hookera (ono što je radio u to vrijeme danas zvuči malo rudimentarno, ali je to zaista pravi, integralni blues - ako ti se to ne svidi, možda ti se dopadne ono što je radio potkraj života, dakle prije desetak-petnaest godina - The Healer, ili Chill Out, sa Santanom - cijela ta dva albuma su jako dobar blues, kao i onaj treći iz tog doba, Never Look Back).

Naravno, ako ti se dopadne blues, onda ne moraš ostati na autorima iz 50-60. Probaj Claptona. Mlađeg, dok je svirao sa Creamom, i onog starijeg (albumi Unplugged ili From the Cradle). Probaj i našeg Antonia Čulinu, poznatijeg kao Tony Lee King, neće ti biti žao. Probaj, naravno, i B.B. Kinga. A Majke? Obavezno Majke (A ti još plačeš; Baretov blues...). Sigurno sam nekog bitnog zaboravio...

Ako se totalno ufuraš u blues, onda možeš probati i neki malo drugačiji. Recimo - Pino Daniele (počni s albumom "Un uomo in blues") ili Van Morrison (recimo album "Astral Weeks").

Ne znam jesi li namjerno zanemario soul i r&b, no legende poput Ray Charlesa (What I'd Say, Hit the Road Jack, Georgia on my Mind) ili Arethe Franklin (R.E.S.P.E.C.T, Natural Woman...) su također obavezna glazbena lektira.

Za jazz si već dobio dosta preporuka pa ti to ne bi širio, ali moram samo malo dopuniti Đuru koji je (tsk, tsk ) zanemario spomenuti antološka i vječna imena ovog žanra - Ellu Fitzgerald (Ev'ry Time we Say Goodbye, Our Love is Here to Stay, i mnoge druge koje danas predivno izvodi spomenuta Diana Krall), Dinah Washington (Mad About the Boy, Cry Me a River) i Franka Sinatru. To je jazz iz vremena kad je bio mainstream, znam da ga neki jazz fanovi baš zato ne vole , ali su to sigurno najšira vrata u svijet jazza. Jednom kad tamo zagaziš, nađeš unutra svašta čemu se nisi nadao, kao npr. Dave Stewarta (ex Eurythmics) i Candy Dulfer (saksofonisticu) s poznatim albumom "Lily Was Here", nađeš Elvisa Stanića, nađeš masu imena koja nikad nisi čuo, a sjajni su glazbenici. I onda na kraju se vratiš u tvrđe vode - Charlie Parker, John Coltrane, Miles Davis, Chet Baker, ali i neki današnji, kao npr. ona trojica Medeski, Martin & Wood koje ja još uvijek nisam provario.

Za kraj jedna moja osobna preporuka. Ne bi se upuštao u određivanje kojem to žanru pripada (jer pjevaju svašta na tih 4-5 albuma - od latino stila, preko bluesa i francuske šansone pa do stvari sa rock štihom), ali svakako preporučam Vaya Con Dios. Mnogi se, kao i ja, nikad nisu uspjeli otrgnuti očaravajućem glasu Dani Klein. Moj je osobni favorit Quand Elle Rit Aux Eclats, šansonijerski klasik Edith Piaf, ali je vjerojatno puno poznatija What's a Woman ili Nah Neh Nah.

Jesi probao last.fm? Meni izvrstan servis, preko njega sam pronašao dosta kvalitetne glazbe.

Evo i mog profila www.last.fm/user/quadmachine

bok!

Kuzim Macak sto hoces reci. naravno, ja cu poslusati sve prijedloge i onda vidjeti sto mi se odobno svida.

@smayoo - puno hvala na puno prijedloga, sutra pokupim od prijatelja sve te CDe... Inace, Janis pomalo slusam, ali samo one poznatije, nemam cijele albume, ali i to cu ispraviti

@quadmachine - koristim last.fm, i nalazim dobrih stvari. Super je taj servis. Vecinom si tamo nalazim dubstep i ambiental, kao i na Soundcloudu.

Nekada je solucija bila Pandora (www.pandora.com), ali sada više ne radi kod nas.

To je bio servis koji bi streamao glazbu kao radio stanica, ali na način da ti odabereš par stvari koje voliš, a onda ti on predloži slične stvari! U tome je bio odličan i svašta zanimljivo sam otkrio. Ako ti se njegov prijedlog svidi - kažeš mu, pa onda to doda u bazu tvojih ukusa i tako stvar postaje sve bolja i bolja.

Ne znam je li se pojavila kakva nova usluga tog tipa... slično zapravo radi i Genius u iTunesima, ali samo s tvojom bazom glazbe.

Na polju jazza - meni osobno jako dragi, a relativno pitki jazz/fusion albumi:
Pat Metheny Group: We Live Here; te odlicni live album benda "cudnog" imena Spyro Gyra: Road Scholars...

Jon Spencer Blues Explosion.

Sve pršti od jazza nisam mislio da toliko ljudi voli jazz. Zasad sam pokupio samo CDe koje je smayoo predlozio. Trenutno slusam Creedence Clearwater Revival, mrak! To je to!

Ja apsolutno ne podnosim Jazz.

bigkix je napisao:


Creedence Clearwater Revival je super, poceo sam ih slusat kad sam trazio soundtrack od filma "Pirates of Silicon Valley"(btw. super film o Appleu i Microsoftu, obavezno pogledaj ), najbolja pjesma mi je I Put a Spell On You

bigkix je napisao:


Ma jazz ti je samo furka da zvučiš pametnije. Mi ti svi zapravo, potajice, slušamo Narodni radio i snatrimo Thompsonove koncerte gdje su predgrupa barem Baruni:silly:

Đe me nađe... Iako je meni Seka Aleksić ekspresivnija...

ipetri68 je napisao:


Da, što me sjetilo na legenardnog Petera Greenea, autora "Black Magic Woman" (iz vremena kad je njegov band Fleetwood Mac bio sasvim nešto drugo od ovog danas). Zašto? Pa zato što za tu stvar svi misle da je Santanina, baš kao što za "I Put a Spell on You" svi misle da je autor John Foggerty (iz Credencea), a za Screamin' Jay Hawkinsa gotovo da nitko nije ni čuo...

BTW, verzija "I Put a Spell on You" od Credencea je jako dobra, ali meni je podjednako draga i ona od Franka Zappe.

A kad smo već kod tog osebujnog glazbenika, da čujem - tko nije čuo njegovu "Honey, I Promise not to Come in Your Mouth"?

Sto ni'ko od vas nije bio na Halidu u Rijeci, a?

smayoo je napisao:


Moram priznat, prva verzija koju sam cuo je bila od Nine Simone

Btw: Ako ovako nastavimo zavrsit cem na Video Killed The Radio Star

ipetri68 je napisao:


Ma jok. Hal'd mi je prev'še umjetnički. Men' bolje paše nešto malo više mainstream.

A bome i onaj pravi country je vrlo zanimljiv materijal.......

Kaj, ovaj?

Neeeee.... Ovaj!

A što kažete na ovaj folk-disco sound i look?

Riba je napisao:


wheeeeeee..

da se i ja ukljucim sad kad sam se domogao tople kupke, kreveta i neta..
rekao si da na last.fm otkrivas dubstep.. fantasticno..

mene zadnjih par godina nosi zesce novozelandska scena koja je svojom geografskom izoliranoscu dobila jedan poseban zvuk koji se u danasnje vrijeme maksimalne povezivosti poceo kako to biva mijesati sa svime i svacime, ali i dalje imaju neki svoj smek..

meni je tamo posebno vazna figura Warren Maxwell koji je osnovao bend Trinity roots koji njeguje neku zavodljivu mjesavinu soula, regea i duba.. jako su akusticni, vokal je za najezit se, a i tekstovi mu odudaraju od vecine sto se trenutno nudi - jednom rijecju poezija.. usput sire dobre vibre pa
je i to jedan plus vise..
nakon dva albuma su se raspali..

takodjer je taj momak svirao saksofon u bendu koji se zove
fat freddy's drop (il kak bi ka reko govno debelog freda) koji je do sad izdao 3 albuma i imaju vokal ( joe dukie) koji bi me mogao natjerati na bilo sto samo da me lijepo zamoli.. njihova mjuza je idealna za matematicki um koji se opusta promatrajuci formu.. al opet jednom rijecju - uuufffff.. imao sam privilegiju bit na njihovom koncertu i to mi je u top 3 koncerta po emotivnom podrazaju...

nadalje, aktualni bend tog momka je Little Bushman koji je upravo izbacio 3. album i oni pak njeguju onaj dobri stari Jimi Hendrix stil izricaja.. pravi fakin iskreni izbacaj emocija u zvucni spektar.. pravi lijepi psihodelicni blues..




kaj se tice antologije... strano - dark side of the moon od floyda, dnevnik jedne ljubavi od metikosa (josipe lisac, ajde ajde), desire od dylana, thick as a brick od jethro tulla...

moje skromne preporuke.. a svaki od tih kaj sam spomenuo te mogu odvest dalje u istrazivanje i pronalazenje onog neceg kaj ti jako pase..

pozdrav iz antwerpena..

Kad smo bili klinci, glazba je bila jako važan dio našeg odrastanja i sazrijevanja. Slušali smo doslovno sve što je u ono vrijeme bilo dostupno, od Rite Pavone, Vice Vukova, Indexa do Beatlesa. Prijenos Sanrema na Rai smo danima napeto ičekivali. Svaka ploča bila je prava dragocjenost (ploče su se vrtjele na 33, 45 i 78 RMP), i sa podjednakim žarom i čuđenjem 'gutali' smo sve što se moglo nabaviti. Ja sam imao sreću da smo u obitelji imali i nekoliko ploča tzv. 'ozbiljne glazbe' (kako mrzim taj termin!) i nešto malo dobrog jazza, pa sam već od najranije mladosti mogao uspoređivati razne stilove i zvukove, i na taj način profilirati svoj glazbeni ukus. No, ono što nas je najviše zanimalo, to je naravno bio rock. Ne samo kao glazba, već i kao stil, način života, stoga mogu slobodno reći da sam odrastao slušajući najviše rock glazbu. Rock glazba je nama klincima bila dio 'opće kulture', slušali smo 'Radio Luxemburg' kao dobar izvor novih albuma koje smo nabavljali na najrazličitije načine, no, ono što želim reći, nismo svi slušali ISTU glazbu. Svatko si je sam odredio ono što mu se, iz raznoraznih razloga, najviše sviđa. Znači, čak i u tim, 'teškim' uvjetima, pronalazili smo način da nabavimo one 'longplejke' koje su nam bile interesntne i nije bilo većeg zadovoljstva od prvog preslušavanja novog albuma. To je bio pravi ritual, slušanje u potpunoj tišini, upijanje svakog novog tona uz analiziranje dizajna i sadržaja omota albuma - neopisiv osjećaj (gotovo religiozan )! Predugo bi trajalo da ovdje izlistam sve albume, bandove i soliste koje sam upijao i beskonačno preslušavao sve dok nisam znao napamet svaki solo, udarac činele ili promjenu brzine na Lesliju.

Pitam se koliko bi internet i današnja tehnologija promjenila naš pogled na glazbu u ono 'naše' vrijeme?
Mislim da su klinci danas po tom pitanju zakinuti, skidaju i razmjenjuju neku glazbu čije se pjesme zovu 'Track 01, Track 02', itd... i to bez osnovnih informacija o izvođaču, bez omota... (ako netko baš inzistira na omotu, može si ga isprintati, bljak!!!)

No, dobro je to da je glazba danas dostupna svima i u svako vrijeme, međutim, potrebna je ipak određena, barem osnovna glazbena kultura, ili naslušanost, pomoću kojih se mogu dalje razvijati i širiti glazbeni horizonti.

Drago mi je da u vrijeme mojeg odrastanja nije bilo interneta (samo zbog glazbe) i da sam potpuno uživao u pucketavom i toplom zvuku vinila...

Ne želim napadati tvoju sentimentalnu vezu s mladošću. Osobno nemam ništa protiv vinila. Naprotiv, imam lijepu kolekciju ploča i prikladnu opremu da ih zaista mogu slušati s uživanjem. No znam da, kad sam bio klinac, nisam imao ni kvarcni gramofon, ni floorstander zvučnike, ni cijevno pojačalo. Slušao sam ploče na Riz Turandot gramofonu koji je bio super, ali njegovi 5W zvučnici su bili g..no. Ali sve to skupa je bilo mrak dobro prema Rudi Čajavec radiokazetofonu na kojem sam slušao kazete kao student.

I od sve te puste šprehe o toplom zvuku i pucketanju ostalo je jedino to pucketanje. I hissing noise kompaktne kazete. S Rudi Čajavec kazetofona.

Tek kad sam kupio CD player i prve CDove otkrio sam koliko toga u glazbi koju sam volio i slušao svakodnevno - nisam nikad do tad ni čuo. Pink Floyd je najbolji primjer, ali zapravo nema iznimke od ovog.

Tako da su, po mom mišljenju, te nostalgične priče o toplom zvuku vinila ipak samo subjektivno žaljenje za prošlom mladošću. Objektivno, j.bote, jedva sam dočekao doba iPoda i HDD linijskih komponenti, da imam sve što me svakodnevno zanima nadohvat dva pritiska gumba. Osobito u autu. Kad se sjetim svog stojadina i u njemu poluraspadnutog Osio kazetofona u kojem se jedno ljeto zaglavila kazeta od Dire Straitsa (Money for Nothing s jedne strane, Brothers in Arms s druge). Srećom, barem je autoreverse radio. Do kraja ljeta sam napamet naučio točno koliko desetaka tisuća milisekundi siktavog šuma ide između Romeo and Juliet i Sultans of Swing.

Sve je to super, ploča, omot, tišina, itd. Prakticiram to u sitnim satima kad djeca spavaju, ali odavno bi ostao i bez ploča, i bez CD-a da ih koristim u svakodnevnom dnevnom ritmu.

smayoo je napisao:

U to vrijeme nismo imali baš prilike slušati glazbu na nekim sofisticiranim hi-fi sustavima, tako da je ipak malo pregruba ocjena da je iz te šprehe ostalo samo pucketanje. Ostalo je puno više. Na tom smo pucketavom zvuku definirali, ne samo svoj stav prema određenoj vrsti glazbe, već i prema pogledu na svijet, globalizaciji, politici, ljubavi... Nakon tog pucketavog zvuka više smo znali cijeniti slušanje na dobroj hi-fi opremi, jer se kvaliteta reprodukcije od onda stalno poboljšavala. Sentimentalnost? Svakako!


Ma naravno, i ja sam jedva dočekao novi i bolji, sofisticiraniji način reproduciranja glazbe, ali mi je ipak drago, i mislim da smo tu u prednosti pred današnjim klincima, što smo bili svjedoci vremena vinila u 'izvornom obliku'.
A glede 'subjektivnog žaljenja za prošlom mladošću', mali citat/naslov pjesme Edith Piaf: Non, je ne regrette rien!

Da. S tim se svakako slažem!

Dečki, sve je OK. I ja sam (nažalost?) u godinama da sam odrasel na vinilu, ali moram reći da još uvijek dobro izrezan vinil zvuči bolje od digitalije. Već smo imali raspre tog tipa i skrećem pozornost na recimo, New Order Blue Monday remix'88 koji na vinilu zvuči da se smrzneš. Ista stvar na CD-u je flah, nema dinamike, nema ataka basa, jednostavno ko da juhi fali soli. Bar kaj se mene tiče.
Ili, Thriller od Mihe Jacksona. Na CD-u koji je s analognom matricom zvuči fantastično. Ista stvar na ovom nekom duplom skupljancu hitova (kupljen samo zato jer je gore Can U feel it od Jacksons five) je potpuno bezlična snimka bez trunke dinamike, gotovo kao da je pridavljena da ne bi genij Quincyja Jonesa posramio ove novije bljedunjave uratke...
Ima nešto u analognom, rekao bih, a vinil koji je dobro, duboko urezan je ZAKON. Sad me napadnite, slobodno, izdržat ću