26.03.2011 | 23:32
Ja se uopće ne slažem. Nisu ljudi "postali" ništa. Sve je to oduvijek bilo ovako. Jedino što se mijenja jest naš subjektivni pogled na svijet (kako odrastamo) i opći sadržajni kontekst. Ili, kako je to rekao, ako se ne varam, J.P.Sartre: "Un homme se change, mais les gens ne changent jamais." (Čovjek se mijenja, ali ljudi nikada.).
Uvijek je bilo i uvijek će biti na svijetu
68,27% mediokriteta koji nikad nemaju nikakve inicijative, ni dobre, ni loše, odijevaju što vide na TV, jedu što i njihovi susjedi, voze što i njihovi susjedi, skijaju gdje i njihovi susjedi... Ukratko - ovce.
Isto tako je uvijek bilo i uvijek će biti 13,59% onih koji u sebi nose pozitivne stvari, znanje, marljivost, solidarnost, koji se pozitivno ističu u svojoj neposrednoj okolini i prvi su koji prihvaćaju pozitivne društvene promjene, ali nisu ti koji će ih sami inicirati.
I točno je isto toliko (13,59%) onih koji na bilo koji sociopatološki i uvrnut način smatraju da je njihovo pravo da kradu, lažu, varaju, ubijaju, pljačkaju, što već te će se vrlo lako prikloniti nekom tko im omogućava takvo polje djelovanja, ali će se ipak držati prikriveno i neće se nikad otvoreno isticati.
I što na kraju preostaje? 2,275% ljudi poput Ghandija, Da Vincija, Sokrata... koje povijest zapamti kao velikane koji su vlastitim znanjem, inicijativom, hrabrošću, vizijom... promijenili svijet na bolje i zadužili čovječanstvo. I isto toliko onih kao što su Hitler, Staljin i slični luđaci koji su istim tim osobinama tom istom čovječanstvu nanijeli neizbrisive ožiljke.
I to je uvijek tako bilo. Ja se apsolutno ne slažem s pričama tipa ljudi su danas postali ovakvi, a nekad je to sve bilo super i divno i ne znam kakvo. Puno je ljudi u mojoj generaciji od kojih čujem takve priče. "E, stari moj, ono je bio faks, to je trebalo završiti, a ovi danas balavanderi, to ništa nema pojma, nezainteresirani su, indolentni..."
To su gluposti. Danas su gluposti, bile su gluposti prije 15 godina kad je generacija koja je tada imala 30-40 pričala to o nama, a bile su gluposti i prije 30 godina kad je to o njima pričala generacija koja danas gleda travu odozdo.
Radio sam na faksu, sa studentima elektrotehnike i među njima je većina bila ovakva kako Stajp opisuje. Zašto? Zato što je faks to potencirao. Najbitnija je bila što veća prolaznost, da se naplati što više školarina i glavarina. Ali svejedno je u svakoj generaciji bilo najmanje 7-8 odličnih, sjajnih studentica i studenata koji su do danas postali sjajni mladi inženjeri. I najmanje isto toliko onih za koje me užasava pomisao da su dobili diplomu u ruke. Među njima npr. jedan koji me je svojedobno na vježbama iz Mjerenja u elektrotehnici toliko isp...io da mi se zacrnilo pred očima, a kad sam ga pitao "Kolega, što vi uopće radite na studiju elektrotehnike???!!", dobio sam lakonski odgovor "Rekli su mi da je lakše od medicine.". Kad tako razmišljam, zapravo je bolje da je inženjer, nego da je postao liječnik. Zamisli tek tog užasa.
Od mojih nekadašnjih kolega isto tako ima ljudi koji su postali sjajni (iako više ne tako mladi) inženjeri (ili manageri, ili...), a ima i onih kojih se svi sramimo. Npr. jedan koji je trebao iz koluta od 100 m kabela napraviti dva komada po 50 m, a uspio je napraviti jedan od 30 i jedan od 70 m. Ili jedan drugi koji nije uspio položiti stručni ispit niti iz 7. pokušaja. Ali svejedno projektira električne instalacije.
I u čemu je na kraju razlika? Razlika je samo u tome kakav sustav vrijednosti političke i društvene elite propagiraju i potenciraju. U društvu u kojem se propagira i potencira kultura rada, zalaganja, sposobnosti i znanja, spomenuta mediokritetska većina teži takvim vrijednostima ne zato što ih osobno doživljavaju i iskreno vjeruju u njih, nego jednostavno zato što svi tako rade. Princip stotog majmuna, iz one poznate forvaruduše koju ste, vjerujem, svi pročitali. Samo s pozitivnim efektom.