I - da li je bolje onom kome je pretežno loše pa mu se dogodi neka mala sitna lijepa stvar, ili onom kome je pretežno jako dobro (i predobro!) pa sebe uvjeri da mu je loše jer mu nije još bolje?

Dobio sam danas E-mail od prijatelja. Ne mogu reći da me natjerao da se zamislim jer odavno i sam djelujem na slične načine, ali odlučio sam taj mail prenijeti ovamo i podijeliti to s vama.

Imam samo jednu molbu - svakog tko poželi ostaviti komentar "meni je isto loše, ne moram ja nikom pomagati" ili "nisam ja kriv što je njima tako" ili bilo što u tom stilu - od srca vas molim da se suzdržite takvog komentara. Vaše je pravo pomagati ili ne pomagati i općenito misliti o tome što god hoćete. Ali vas od srca molim da ne izričete takav svoj stav javno. Radije si uputite jedan dug pogled u zrcalu.

Evo i pisma (namjerno nisam intervenirao u stil i sadržaj, samo sam istakao po mom mišljenju najbitnije dijelove, ali imajte na umu da je pisano bez namjere da bude negdje objavljeno):

Ma jug Tanzanije je vrlo siromašan. Serengeti i sva ona ostala sraja kud dolaze turisti su na sjeveru. U toj nekoj pokrajini na jugu ti je grad Songea, koji je glavni grad pokrajine, ima 130.000 stanovnika i ako pogledaš na google earth vidjet ćeš da je samo jedna cesta asvaltirana. Tko dobije posao da kopa kanal za 2€ na dan smatra se bogatašem i može za tu lovu kupiti 4 pive. Do tamo se putuje 24 sata autobusom iz glavnog grada, ako imaš sreće. Ako ne - do tri dana.

Enivej, "Kolajna ljubavi" ti je neka spika neke entuzijastične ženske i lokalne hrvatske katoličke misije. Plus n volontera. Ubrali su foru da ljudi ne vole davati lovu jer svi misle da njihova para ode nekud i nestane. Pa su smislili da dobiješ svoje kumče i brineš se o njemu, možeš dobiti fotke, pitati kako je u školi, čak i pričati na skype - što čak i funkcionira ponekad ako puše vjetar u pravom smijeru (zemaljski link ima samo banka). Sagradili su hrvatsko sirotište za 50 djece (do sada su ih dofurali 15-ak), dovukli odjeće i malo nabacili marketinga. Ja sam ih vidio u emisiji Danijele Trbović.

Ja smatram da smo mi dosta objesna ekipa, živimo dobro jednim dijelom i zato što za nas netko na drugom dijelu svijeta radi 12 sati svaki dan za 2 dolara. Djeca nam seru bezveze, recimo moj mali ima telefon za čiju vrijednost negdje jedan čovjek živi godinu dana. Legića za još toliko ili više. I stalno hoće još. A ni ja nisam puno bolji s autom koji troši 13 litara po gradu.

Nisam sklon financirati nekog tko će ležati i prostituirati svoje kćeri da bi se skupila lova za život, ali sam mislio da bi bilo lijepo da nekome kome je život u q*rcu pomognem da jednog dana postane obrazovan i marljiv te donese nešto dobrog sebi, ljudima koji ga okružuju i ako baš idemo tako daleko i svom gradu, državi, kontinentu... Pa sam se prijavio.

Leviasi ima 9 godina i starci su mu umrli od nečeg ili ih je nešto pobilo, što ti ja znam. Živio je s bakom i djedom u nekakvoj kolibi od blata, a namještaj su im bile vreće na kojima su spavali. Djed je bio jako star (ne znam što je to, 50 godina ili koliko...) pa umro, a baka je ionako nesposobna za brinuti se i o sebi. Pa je bila sretna kad su ovi pokupili klinca da ne krepa od gladi skupa s njom. Uglavnom, kad sam ja upao u priču netko je već malom platio školarinu za godinu dana, ali je mali kretao u školu svako jutro u pola sedam, a vraćao se oko 5 i tad jeo prvi put nakon doručka. Pa sam mu platio ručak u školi, 60€ za godinu dana.

Kad sam pričao s malim i tetom Jelenom koja ih tamo čuva pitao sam što još treba, a rekli su da ima sve i da ne treba više ništa (hrane imaju, odjeća je stigla iz Hrvatske, školarina plaćena, klopu platio ja...) pa sam pitao da ako ima sve što treba, onda neka kaže što si želi. Rekao je da bi htio kapu šiltericu. Jebiga... Teta je rekla da pošaljem neku reklamnu ako imam. Ja sam našao ovu Kappa na popustu za 45 kuna i razmišljao da li da mu je kupim ili ne, da ga netko tamo ne ubije radi kape. Ali sam mu je ipak poslao po jednoj curi koja je išla dolje. Htio sam poslati i par kila čokolade za sve klince skupa, ali cura nije to mogla tegliti 3 dana po putu pa sam poslao samo jednu 200 grama čokoladu. Kapa mu se očito sviđa.

Uglavnom, ekipa je imala dobar marketing i sada uglavnom imaju para više nego što imaju djece, ali vjerojatno će do punog kapaciteta od 50 njih trebati još kumova. Pa se netko može upisati na listu i čekati da skupe nekog klinca negdje i ubace ga u sirotište. Ako te zanima: www.kolajna-ljubavi.hr/

Osobno smatram kako je ovo što sad imaju hype i vidjet ćemo tko će im ostati za 5 godina od kumova. Ja sam namjerio ovog malog istjerati do kraja školovanja, ako budem zdrav i pri parama.

Ono što sam htio istaknuti nije samo ova konkretna akcija, nego općenito važnost i potreba stjecanja svijesti o tome kuda ide svijet vođen sumanutom idejom o beskonačnom kapitalističkom rastu i o tome kako zapravo beskrajno bahato živimo, čak i ako patimo što nam je lošije nego, ne znam, Dancima...

I, naravno, htio sam potaknuti na razmišljanje i akciju...

Svaka čast tvome prijatelju!
Hvala ti što si ovo podijelio s nama! Uvijek je korisno čuti ovakve priče i ne samo to nego ih biti svjestan cijelo vrijeme, a čovjek zaboravi na to pa podsjećanje jedni drugih uvijek dobro dođe. Takve priče lijepo pokazuju koliko smo svi mi jadni i nezahvalni na zapadu! Neću ulaziti u detalje jer sve ih svi znate, a i bojim se da mi glava ne eksplodira od nevjerice.
Upoznao sam pred nekih godinu dana jednu žesku koja se bavi skupljanjem love za tu ili sličnu svrhu i kada sam čuo priču odmah sam se uhvatio za novčanik i dao neku lovu. Nije bilo puno ali kao student na roditeljskoj sisi niti nisam mogao dati puno ali da radim imao bih barem jedno takvo svoje kumče.
Pomagati treba koliko netko može. Dati višak drugome kome je potrebno, a što je višak to je na pojedincu da procijeni.

Da ne ispadnem bezosjećajan, ali mislim da bi trebalo razmišljati o pomaganju djece koja su našoj državi i koja isto tako žive na rubu gladi, a ne neke tamo klince na rubu Tanzanije (trebalo mi je malo dok je nađem na karti).
Kako mi se fučka za standard danaca, tako mi se fučka i za standard tanzanaca. Više me zanima pomaganje tu u okolici.
Mislim da poticanja na akciju ne bi trebalo biti, donacije idu od srca.

Pa čuj, ispao si bezosjećajan.

Što se mene tiče, pomozi nekoj potrebitoj djeci u Hrvatskoj. I ja to radim. No, u našoj zemlji živi zaista malo djece koja su na rubu gladi. Ali daleko od toga da nema i ovdje djece kojoj se može pomoći. Npr. udomiti dijete bez roditeljske skrbi, omogućiti mu normalne uvjete školovanja i odrastanja, financirati mu studij...

A možeš i to, i pomoći nekom klincu u Tanzaniji (na primjer). Godišnji trošak užine (u školi) za tog klinca je 60 (šezdeset) EUR, ako ti je promaklo.

To je 37 Kn mjesečno.

Koliko košta tvoj internetski priključak mjesečno?

A rata za auto?

Koliko si ovog tjedna platio ceh za rundu pića u društvu?

A koliko košta tvoj fotoaparat? Onaj najjeftiniji?

Oni tamo žive u takvoj bijedi zato što mi ovdje živimo u takvoj raskoši.

Pomozi naravno kome god možeš naravno ljepo je to i do viška a najljepše je kad pomogneš zakidajući sebe. a uspoređivati afričku djecu sa hrvatskom je stvarno neukusno ...naša su među najdebljom i najrazmaženijom na svijetu nažalost ja ih viđam tisuće bolje žive nego u americi

smayoo kaže:


Pa, ne bih baš rekao. Više puta sam čuo, a kod nas i doživio, da se lovom manipulira i da često u pozadini stoje drugi interesi. Čast iznimkama, ali da, recimo, tom klincu mogu uplatiti i da znam da će to njemu/za njega doći na pravo mjesto, onda da. Uz to i sam sam u kreditima i jedva krpam kraj sa krajem. Zadnje što me jedan narkić prosio lovu za cipele/tenisice. Može, rekao sam mu, sjedni u auto i idemo u dućan da ti kupim, a on se okrenuo i otišao.
A naš život, kakav god da je s njima nema nikakove veze. Uz to ono kaj su naši političari i ini maznuli, mogli bi za mali dio toga školovati cijelu generaciju tamo negdje. Pometimo prije pred svojim vratima. Prvo moramo pomoći sebi da onda možemo i drugima.
Tako da ove stvari meni ne stvaraju komplekse. A takove sugestije mogu stvoriti kod ljudi i suprotan efekat.
Dakle, kad sigurno znam da će dotićni klinac dobiti iznos, nema problema. Moja savjest je čista i bez toga. Da sam tamo na licu mjesta, kao i većina nas bez razmišljanja bi pomogli jer je to u nama.
Tko može i hoće neka "pomogne"ako misli da će to doći na pravo mjesto.

Uz sva sr... kod nas i oko nas treba pročitati sve sa stranice koju je nakeljio smayoo.

Tanak led za lakoumnike, fora stara od kad je svijeta. Igrati na ljudsko sažaljenje najlakši je put za pokupiti lovu lakovjernima. Konkretno, vidim te, procijenim da nemaš, dam ti, kupim ti jesti, dam ti zadnje svoje. Ali ovo, dečki moji...
Da budem određeniji - za pomoć sam UVIJEK kome treba, DIREKTNO, ali kroz razne “posrednike“, “udruge“ i “organizacije“ - toliko naivan, da ne kažem glup ipak nisam.

Savjetujem svima da bace pogled i na www.kiva.org/

Vec desetak godina sponzoriram djecu preko americke organizacije Children International. Pouzdana je i transparentna, a pomoc stize onima kojima treba.

Jednu sam djevojcicu iz Indije pratila do njezine 15. godine, kad su je roditelji iskljucili iz programa i udali. Zao mi je, jer je silno htjela postati medicinska sestra, ali barem je do 15. godine isla u skolu, primila sva potrebna cijepljenja i imala osiguranu osnovnu zdravstvenu zaštitu.

Sad imam curicu iz Zambije, čija obitelj mjesecno zarađuje 35 dolara (na njih 4). Bez mog sponzorstva mala ne bi mogla ici u skolu i ne bi imala osnovnu zdravstvenu zastitu (sto u Hrvatskoj ima svako dijete). Zive u kuci bez struje i tekuce vode, bez WC-a i kupaonice, spavaju na madracima na podu.

Trenutno me to košta 22 dolara mjesecno. Uz tih $22 mjesecno dajem joj $25 za rodjendan, Bozic, Uskrs i Special Hug Day (kad se obitelji kupuje neka stvar koja im je potrebna, tipa mreza protiv komaraca, hermeticka posuda za vodu, takve stvari), a uplatim i koji dolar mimo toga, kad god mogu.

Pisem joj, a od nje mi stizu crtezi i pisma koja umjesto nje napiše njezina osmogodisnja sestra (koja, nazalost, nije ukljucena u program sponzorstva) ili katkad majka.

Muz sponzorira klinca iz Kolumbije. Njemu je to prvi.

Ne spominjem to ljudima, jer uvijek krene ono "A zasto ne pomazete djeci u Hrvatskoj?" Obicno to pitaju oni koji prstom ne mrdnu da pomognu ijednoj osobi u Hrvatskoj. Ili igdje drugdje.

Sponzorstvo nije neka silna lova, a itekako pomaze. Prije nego što netko pita: ne zivimo raskosno (i muz i ja smo honorarci), nemamo redovite prihode, ali nekako se nađe tih 2 x 22 dolara mjesecno. Ne pusimo, ne pijemo (cak ni kavu ), ne izlazimo u kafice, ne kupujemo nijedan casopis ili novine (samo knjige, u papirnatom i e-obliku, ostalo citamo na netu) pa prilicno ustedimo na tome.

Kao u reklami, osnovno obrazovanje i osnovna zdravstvena zastita, 2x22 dolara mjesecno.
Osjecaj kad ti stigne pismo "tvog" djeteta u kojem ti se pohvali da je dobilo dobru ocjenu iz matematike ili da je cijepljeno protiv neke bolesti, neprocjenjivo.

Ja uzdržavam i pripremam za budućnost dvoje hrvatske djece i jednu odraslu žensku osobu s obzirom da je usprkos razvikanoj demokraciji i civilizaciji ona zbog svojeg dijabetesa diskriminirana pa ima poteškoća u pronalaženju zaposlenja.

Pored toga, sve ono što je još upotrebljivo i nije smeće, a nama više ne treba nosimo u Karitas ili druge udruge koje se brinu da takve stvari dođu onima kojima trebaju.

Povremeno uplatimo kakvu manju sumicu novaca na neki račun UNICEF-a ili slične organizacije, premda kasnije kad raspravljamo o tome zaključimo kako je to bilo više zbog naše mirne savjesti nego pomoć nekome drugome.

Ova je civilizacija licemjerna, bazira se na egoizmu, pohlepi i zgrtanju moći i materijalnog bogatstva. Posjedovanje je važnije od svega. IMATI A NE BITI glavni je moto ove civilizacije. U takvom ozračju, kada uništavamo sve što zaista vrijedi i sve ono što je zaista bitno za opstanak cjelokupne ljudske vrste, ovakva vrsta pomoći pomaže ublažavanju situacije, podizanju nade u onih kojima je potrebno i fina utjeha i smirenje savjesti u onih koji inače troše i zgrću više nego im je zaista potrebno.

Najveća pomoć bi bila kada bi svaki pojedinac počeo trošiti samo onoliko koliko mu je zaista potrebno, kada bi štedio i ne bi se ponašao neodgovorno i oholo, te takvom ponačanju učio one sebi najbliže. Ljudskoj civilizaciji potrebna je temeljita promjena, ali ona koja će početi od toga da pojedinac mijenja samo sebe samog, a ne cijeli svijet.

Dok jedni padaju na osjećaje, drugi voze mrcine od auta i žive u vilama - na konto lakovjernika.
Najbolje su mi one priče tipa "Papinske misije", ono, kao ako ne uplatiš onda te peče grižnja savjesti a bogek dragi s neba to primjeti (jer on VIDI SVE i ZNA SVE i SVAKOG) pa onda budeš kad-tad kažnjen.
Tih "misija dobre volje" je pun Internet, sve je to paravan za organizirane lance narkokartela i prostitucije.
Ukratko: NISAM ZA NIKAKVE UPLATE preko posrednika, POMAŽEM ISKLJUČIVO LOKALNO, dakle na licu mjesta (ima i kod nas bogeca i sirotinje koliko hoćeš).
Kada vidim prosca ili invalida OBAVEZNO UDIJELIM MILODAR, ali posrednici...

Nadam se da nisam nikoga uvrijedio, to je samo moje mišljenje.

Smayoo, sorry jako se uzrujam na ovakve priče, znam da si upravoi ovo što sam napisao htio izbjeći (i to si jasno naglasio), no eto... morao sam... takav sam.

Ja se držim stare kineske: "Gladnome ne dati ribu, naučiti ga loviti."

Ja bi postavio jedno okrutno pitanje; Što vlada Tanzanije i ostalih zemalja Afrike gdje ima gladi, radi za te gladne? Ratuje, vrti privatni biznis, dila s prirodnim bogatstvima.
Ja dajem donacije za humanitarne akcije tu u Hrvatskoj. Jer stvarno, kako sam rekao, dok god postoji i jedan gladan državljanin RH, moja lova ne bu išla van.
Ima tako tužnih prića iz Nigerije, strava i užas, a iz toga je kriminal i to svjetskih razmjera.

Evo ti Žaba jedna karma gore!

Dražen, Žabac, nemam vam više što reći. Boriskr i Jinxie su rekli sve što bih i ja. Ako to ne želite čuti i shvatiti - to je vaša stvar.

Teško je napraviti da je vuk sit i ovca zdrava, naime, kao što kaže vaš prijatelj svjetski ekonomski poredak je postavljen tako da većina mora radit za ništa da bi manjina imala sve, s time se slažem, da bi se bilo što promjenilo treba promjenit svijest ljudi i dokle god neće nekom iz razvijenih zemalja sjest iz guzice u glavu da ovaj potrošački sustav skupo plaćaju nerazvijene zemlje do tada od toga svega skupa ništa.

Mada ima jedna židovska poslovica koja glasi otprilike ovako :
"Onaj tko spasi jedan život spasio je cjelu naciju."

Da svatko napravi svaki dan jedno dobro djelo prema "nepoznatom" ljudskom biću svijet bi bio bolji, ovako svi čekamo neku višu providnost i čekamo da se nešto samo od sebe globalno pokrene na bolje.

Dražen kaže:

a ja NIKAD - ima mnogo (puno više nego što čovijek misli) prevaranata u redovima prosaca!!

inače se bojim davati novce (bio je prije par godina neki članak o tome kako i un ili unicef ili tako nešto krade novce ), radije bih direktno kupila ono što ljudima treba (hrana, odjeća...) ali mi se ovo sa Children International jaaaako sviđa

Evo da se i ja malo uključim i stanem u obranu pojedinih ljudi. Mislim da svi prisutni žele pomagati i nisu bezosjećajni kakvim ih se možda želi prikazati. Razlika je u stavu ili uvjerenju odlazi li taj novac tj. pomoć na pravo mjesto ili se gubi u bespućima administracije i raznim udrugama koje se deklariraju kao humanitarne a da to možda i nisu. Naravno, ne treba biti paranoičan i sve gledati na taj način, ali zar taj obrazac ponašanja nismo naučili upravo tu, u Hrvatskoj. Ako ljudi imaju nepovjerenje (opravdano) prema institucijama vlastite zemlje, što tek misle o onima drugih koje ne poznaju ili o njima znaju jako malo. Neki ljudi uplaćuju novce iz iskrene želje, drugi zbog grižnje savjesti a treći možda zbog poreznih olakšica ili vlastite promocije. Imena velikih tvrtki koja stoje uz imena organizacija, koliko god bila lijepa, jednako tako su i marketinška. Stoga nemojmo biti licemjerni, svi kupujemo nešto, na nama je hoće li to biti osjećaj da smo nekome stvarno pomogli ili kako bi amerikanci rekli "make a difference" ili tek zadovoljenje nekih manje plemenitih ciljeva. Ono što je veliki "okdač" kod većine ljudi je upravo stvarni kontakt sa osobama kojima je pomoć potrebna. Mislim da nije važno je li to dijete iz Hrvatske , Zagreba , vašeg kvarta ili Tanzanije. Ono je tu pred vama i traži vašu pomoć. Zar će te ju uskratiti jer ga više nikada nećete vidjeti ? Mislim da ne... Osjećaj solidarnosti za one manje "sretne" treba biti izražen sugdje ali razumljivo je da ćete prije pomoći onome ispred sebe nego nekome za koga uopće ne znate. Na kraju treba postaviti pitanje i što vlade takvih zemalja čine po tom pitanju i koliko pomažu tj. odmažu. Ne zalažem se za ikakve intervencije u vojnom smislu (svrgavanje diktatora i sl.) ali nešto bi svakako trebalo napraviti.

Umjesto da se bavim stvarima na koje je moj utjecaj nemjerljivo malen (ako ikakav), radije se bavim onima gdje je (isto tako malen, ali) ipak postojeći.

Što me briga za vladu Tanzanije. Očito je da ne valja, to je jasno. Da li je to dijete kojem se pomaže makar završiti školu (a to je nešto što sva djeca i svi roditelji u Hrvatskoj uzimaju zdravo za gotovo) išta krivo za takvu situaciju u Tanzaniji?

Na svijetu je zamalo 7 milijardi ljudi. Niti 20% od tog broja može reći da ima sreće da im je egzistencijalni minimum zajamčen. Koji je to faktor koji odlučuje da li si se rodio u Tanzaniji, Hrvatskoj ili Norveškoj?

Ja to gledam ovako - to što sam se rodio ovdje, čak i usprkos tome što znam za puno mjesta na svijetu gdje se živi sređenije i sigurnije (namjerno ne kažem "bolje" jer je to vrlo subjektivan atribut), ja smatram srećom / božijim darom (odaberite što želite, ovisno o vašem religijskom opredjeljenju) koji sam dobio, a nisam ga zaslužio. Ali ga želim na neki način, kako god mogu, nekom uzvratiti.

Pomoći hrvatskoj djeci kojima pomoć treba - naravno! To uopće nije u pitanju. No, ja ne smatram da je to dovoljno. Eto.

Vidim da se ovdje dugo nije raspravljalo, ali svejedno se javljam. Vi koji ste govorili da Tanzanijska vlada ne valja i da treba Hrvatskoj djeci pomagati, ja kažem, zašto ne bi naša vlada njima pomagala? Zašto mi? Naravno, ja podržavam pomaganje bilo kome ako je to pouzdano, ali neki ovdje zbilja razmišljaju...

Nisam shvatio što znači "pomaganje bilo kome ako je to pouzdano"?

Ako znam da će doći do onoga kome je potrebno.

Više-manje svaka humanitarna organizacija ili udruga za koju sam se ja zainteresirao ima prilično transparentno prikazano što radi s novcem koji primi.

Najmutnije su one raznorazne humanitarne TV akcije s 060 brojevima na koje se javljaju razni "celebrities". Najprije država uzme PDV (je*e se njima što je svrha humanitarna), onda T-com uzme svoju masnu zaradu (i njima se isto je*e što je humanitarna svrha), onda se naplate troškovi TV prijenosa i ostalog i na kraju za potrebite ostane 10-15%.

Inače, u ovom konkretnom slučaju (Tanzanija), moj prijatelj dobiva pisma od tog dječaka, a kad mu je poslao tu kapu, dobio je mailom sliku gdje dečko nosi tu kapu i smije se, sretan kao što samo djeca znaju biti sretna malim stvarima.

To podupirem, nema što, viđao sam i slične akcije, ali kod prvog posta sam se osvrnuo na ove neke šta svojoj zemlji i ni jednoj drugoj ne pomažu, tako barem kažu, no nema veze, ne želim se svađati... A ove 060 akcije mi želudac okrenu kad vidim te patetične reklame, i onda samo što trebate je nazvati 060... ma daj ajde...

Evo, budući da ne želim otvarati novu temu, a ovdje se razgovara o tome kako bi svi živi zdravi i onikojiimajuštojesti ljudi trebali biti sretni, postaviti ću sljedeće pitanje: Što mislite o onom azijatu koji je bubreg prodao dileru i kupio si iPad2 i iPhone ili nešto? Nema veze s gladnom djecom u Africi, ali ima sa zahvalnošću što smo živi zdravi i sretni.

Jan

Nisam do sad čuo za to, ali mislim da je tip totalni kreten.

Kad se vec raspravlja o raznim društvenim "pojavama", kako to da se nitko nije dotakao člana Jabučnjaka koji je svečenik a bavi se motociklizmom, posjeduje MacBook air, iPhone, iPad, iMac, iRaspelo itd?

Baš me zanima dali ce se dezurni dušebrižnici okomiti na ovo moje očito nepoštivanje volje i vjeroispovjedi vecine Velikih Hrvata...

I, kako bi izbjegli bilo kakve rasprave o mojem materijalnom stanju i načinu na koji sam do istoga došao: posjedujem sve što je u potpisu plus iPad, stan, auto i barku. Radim kao kontrolor leta od 1997. godine.

neću ići u previše detalja, ali možete mi vjerovati da pričam iz osobnog iskustva i dubokog uvjerenja. ne, nisu sve organizacije iste. danas, s par godina iskustva, ja iskreno vjerujem u jednu možda i više nego što bi vjerovao samome sebi. bez pretjerivanja. počela je kao ideja petoro studenata, danas nakon devet godina izrasla u nešto puno veće, no ne pričam o tome.

što sam htio reći: da, naravno da ima kriminala i lagodnog života na grbači gladnih. da, ima i "kupovanja mira" time što obrneš 060 pa smiriš savjest. no mislim da to nije baš dovoljno da sve strpam u istu kantu i ne napravim ništa. meni to nije dovoljan izgovor.

ova organizacija radi i doma, u najbližoj okolici, ali isto tako i u daljim i više nesretnim zemljama. ni jedno ni drugo nije za zaboraviti, i jedno ne isključuje drugo.

nije baš tako davno da su i nama pomagali ljudi koji to uopće nisu morali. samo jedna slikovna poruka ukradena s jednog bloga:

Slažem se sa svim što si napisao, a ilustracija je super!

tarik.capar kaže:


Nisam baš shvatio kakve sad to veze ima? Nisam katolik, štoviše nisam vjernik u klasičnom, stereotipnom smislu te riječi i imam prilično nisko mišljenje o bilo kojoj religijskoj instituciji, pa tako i o rimokatoličkoj crkvi, dakle nisam netko tko ti želi oponirati s neke ideološke pozicije. Ali svejedno nisam shvatio kakve to veze ima?



Meno ova tvoja rečenica zvuči kao otvorena provokacija, pa mogu pretpostaviti da hoće.