21.01.2023 | 17:18
Zdravac kaže:
Zamislite samo koliko se težine krije iza napisanoga!
Slažem se. Tema je teška. I upravo zato nikako nije u redu da se a priori i paušalno prigovara "sustavu" kao jedinom izvoru problema u pogledu posvajanja.
Kad me već prozivaš (žao mi je što te je moj post ovako povrijedio, ali ispričavati se ne mogu jer ne osjećam iskreno da sam napisao išta pogrešno, a kamoli zlonamjerno).
Možda parovi odgađaju imanje djeteta kako bi prethodno osigurali egzistenciju istome. (nije svatko rođen pod stretnom zvijezdom, nije nužno razlog sebičnost, bahatost, obijest, želja za divljanjem...)
Namjerno nisam uopće ulazio u partikularne razloge. Podsjećam, napisao sam "iz raznih vlastitih razloga koji im se onda kasnije uvijek pokažu kao posve nebitni u odnosu na situaciju u kojoj su se našli" i stojim iza toga 100%. Roditelji smo troje djece, 2001, 2004 i 2010 tako da s punim iskustvom i maksimalnom odgovornošću stojim iza toga i tvrdim da djetetu treba puno više roditeljskog vremena i posvećenosti (i ljubavi, naravno), nego materijalnih resursa. I, kad se danas sjetim toga, shvaćam da je zamisao o "osigurati egzistenciju" svom nerođenom djetetu u mojoj (našoj) percepciji bila najmanje 10 puta predimenzionirana u odnosu na ono što je stvarno potrebno.
Možda su prije odluke o posvajanju, nekoliko godina pokušali prirodnim putem, pa nekoliko godina medicinski potpomognutu oplodnju!
Pa upravo to sam i napisao.
Teško da netko može i zamisliti psihološku a naročito fizičku torturu koju žena prolazi u tome postupku.
Nažalost, iz bliže obitelji imam spoznaje i o tome. Ali to je nevažno za ovu temu.
I kad napokon smognete snage za novu bitku, dođete prvi puta u Centar, i onda vam tamo kažu otprilike i ovo što je smajo rekao; "Jeste li sigurni da želite posvojiti dijete u tim godinama?!!?
Supruga ima 41 godinu, suprug 36 godina.
Jesu li stari sa 41 i 36? (i sve ovo iznad napisano su već prošli)
Naša najmlađa kći se rodila kad sam imao 39 godina, a supruga 37. Nije mi ni najmanji problem bio mijenjati pelene, kupati je, proći s njom neke (ozbiljne) bolesti u djetinjoj dobi... ali nalazim da sada s 50+ oboje nalazimo puno, puno, PUNO manje strpljenja za borbu s njenim pubertetskim mušicama, nego smo ga imali s njenom sestrom i bratom.
Ljudi koji u sustavu rade dužni su i o tome razmišljati.
Dalje opet birokracija; Jeste li znali da, ako biološki roditelj samo JEDNOM u 6 mjeseci nazove telefonom dijete koje je dao u dom, zakon spriječava da se to dijete posvoji. Pazite !!! Ne mora čak ni vidjeti to dijete, dovoljno je samo da okrene broj Centra!!! To je samo jedan primjer, da sad ne navodim i ostalo...
I to sam napisao (nisi se baš ni potrudio pročitati moj post, zar ne? Okinula te je maltene prva rečenica i...):
"Za nekakvo prisilno oduzimanje (zbog narkomanije ili nečeg još goreg, pričam napamet, nisam u tom filmu) postoje neka stroga i tvrda pravila koja isto nisu bez veze izmišljena, upravo zato da ne bi bilo trgovine i zloporabe. Takve djece (skroz male i posvojive) je uistinu malo. A većina parova bi baš takvu."
ali ostaju psihološki tragovi, i užasno velika gorčina, jer kroz sve ove navedene procese, uviđate koliko malo je empatije na ovome svijetu.
Opet, žao mi je što te je moj post povrijedio i ne želim te antagonizirati, ali diskutiramo otvoreno - zaokupljen si vlastitom bôli pa nisi spreman uvidjeti da i ovi s druge strane pate. A djecu, na kraju, nitko ni ne pita.
Vezano uz udomljavanje; Možete li zamisliti situaciju kada biološki roditelj odluči da bi ipak htio nazad svoje dijete, i nakon nekoliko GODINA nakon što je to dijete udomljeno, dođe sa djelatnicima Centra po to dijete kod Vas? Kako biste se vi tada osjećali? I ono još, pa i najbitnije, kako bi se to dijete osjećalo?? (A vjerujte da zakon to biološkim roditeljima omogućava).
Naravno da omogućava, još najbolje da ne??!
Zar su svi biološki roditelji kojima su djeca oduzeta karijerni kriminalci i tvrdokorni narkomani? Je li moguće da su neki od njih izgubljeni klinci, tinejdžeri koji, nažalost, nemaju životnu podršku svojih roditelja? Ili možda ni nemaju svoje roditelje pa se i sami bore za život? Je li moguće da su sami došli u Centar moliti da im uzmu djecu nekamo gdje je toplo, nije vlažno i ima hrane svaki dan, da oni mogu otići nekamo (u Njemačku, Irsku...) zaraditi nešto da stanu na noge? Možda su završili u zatvoru iz xy razloga (koji s današnje distance svi izgledaju glupo, ali eto, tako im se život okrenuo), ali donijeli su iskrenu i čvrstu odluku da će krenuti drugačije kad izađu? Možda samohrana (vrlo mlada) majka sretne u životu nekog boljeg muškarca od onog koji joj je napravio dijete u nekom haustoru ispod stepenica pa joj se život okrene na normalno (namjerno ne pišem: "na bolje")...
A zašto je to tebi takva prepreka za biti udomitelj? Udomiteljstvo je prvenstveno usmjereno boljitku djece. Ako biološki roditelji u jednom času ne pružaju svom djetetu dostatnu brigu i pažnju, "sustav" preuzima brigu, a to uključuje i udomljavanje,
da bi djeci bilo bolje. Udomljavanje nije namijenjeno da bi
udomiteljima bilo bolje ili ljepše, nego djeci.
Ako se dogodi da su roditelji (ili jedan od njih) "došli k sebi" i žele svoju djecu natrag (
te i ako djeca to žele), to je opet bolje za djecu, a udomiteljstvo je na boljitak djece, ne udomitelja.
Supruga i ja smo, naime, razgovarali o tome da budemo udomitelji, tamo negdje, prije desetak godina. Nije došlo do toga iz raznih nekih razloga, od kojih svi, sa ove distance, danas izgledaju - nevažni, ali eto. Tako ti je to.
Uglavnom, nije da teoretiziram napamet.
i koliko god vi ovdje pažljivo i korektno sročili post, ostaje dojam banaliziranja, jer se iza rečenice "sebični ste i prestari ste sa 45" krije poprilično mučna, teška i naporna pozadina, nekoliko bitaka uz ogromne psihološke stresove.
Nitko od nas forumaša ne može ni očekivati empatiju, ali žalosno je što empatiju ne vidimo niti na ljudima koji rade u Centru.
Po treći put, žao mi je što te je moj post povrijedio. Tražiš empatiju za sebe, a teško je dobivaš jer je malo ljudi koji su se našli u tvojoj koži. Istodobno, tvoja te bol priječi da uvidiš tuđu, jer je to koža u kojoj se ti nisi našao. I tako... :unusure:
Nisam čuo da su tamo djeca uzeta od roditelja nego iz doma.
Ja sam čuo da se zapravo uopće ne zna odakle su djeca uzeta pa je zato cijela stvar i završila ovako.
U ovome trenutku, potrebno je pružiti POTPUNU podršku ovim parovima u Zambiji, kao i toj dječici, jer dajem ruku u vatru da je svih osmero imalo apsolutno najbolje namjere, a osobno ih u potpunosti razumijem i želim im da čim prije završe ovu bitku, te izražavam podršku!
Da ne bi sad ispalo da ja želim nešto loše tim ljudima...
Naravno da im želim da se vrate kući i da ne zaglave u zatvoru. I da dovedu tu djecu ovamo ako je zaista sve lege artis, dapače. Ali, po svemu što je do sad isplivalo, ne djeluje baš tako.