Jabučnjakov testni laboratorij je konačno dočekao novi Mac Pro, stolnu radnu stanicu predstavljenu krajem prosinca prošle godine. Tvorničke je oznake (7,1), što označava prvi model sedme generacije. Dugo smo ga čekali, ovaj primjerak nije prvi u Hrvatskoj, navodno je treći, a razloga za ovoliko čekanje je više, ali onaj očigledan jest - cijena. Ova serija su najskuplji Macovi ikada. Snažniji modeli su skuplji od većine automobila srednje klase. Je li vrijedilo čekanja? Isplatili se uložiti novac u toliko skup alat? Imamo odgovore na sve, ali nećemo odmah skočiti in medias res, jer ovo je izuzetna prilika da na trenutak zastanemo i sagledamo širu sliku razvoja ovakvih računala i usporedimo zadnje tri generacije Appleovih profesionalnih računala. Pripremite se na dugo čitanje! :)

Koja ste grupa?

Da biste dobili odgovor isplati li se, ovisi u kojoj ste skupini Mac korisnika. Očekujem četiri grupe čitatelja ovog prikaza. Najšira skupina su Mac entuzijasti, znatiželjnici, oni koji neće uskoro kupiti ovakvo računalo jer im jednostavno nije potrebno, ali im je takva tehnologija zanimljiva i uzbudljiva, na sličan način kao što u nekom auto magazinu čitamo prikaz egzotičnog Alfa Romea kojeg si ne možemo priuštiti (trivia: upravo danas ta marka slavi 110 godina). Mnogi iz ove grupe na kraju kupe ovakva računala polovna za par godina i ostvare odličan odnos cijene i dobivenog.

Druga skupina su stvarni kupci: video profesionalci, arhitekti, 3D umjetnici i grafičari, a tu je i poneki glazbenik koji producira simfonije u Logic Pro softverskom studiju. Ljudi iz ove grupe su oni kojima je to osnovno sredstvo za rad i koji ne brinu o cijeni, već računaju odnos uloženog i dobivenog. Oni su vrlo racionalni; žele saznati konkretne brojke, vidjeti koliko je novi stroj brži od starog i koliko je vrijeme otplate alata kojim zarađuju. Njima je važno saznati što nova tehnologija znači za njihov workflow i vrijedi li investirati u novu radnu stanicu? One koji dublje prate razvoj tehnologije zanima i kako će planirana dvogodišnja tranzicija na ARM arhitekturu utjecati na ove high-end strojeve.

Treća skupina su opet svojevrsni entuzijasti, dobrostojeći ljubitelji tehnologije, njima ovoliko snažan stroj vjerojatno nije potreban, ali toliko je neodoljivo savršeno napravljen da predstavlja objekt požude u domeni tehnološke erotike. To preklapanje tehnologije i umjetnosti će se nekima učiniti kao suvišna malograđanska perverzija, ali ne bih to tako zločesto nazvao, ovaj stroj je zaista pravo tehnološko i umjetničko remek-djelo; npr. uopće se ne može naći primjer u industriji u kojem kada otvorite kućište radne stanice ne postoji niti jedan jedini kabel! Opsesivno bavljenje detaljima i promišljanje estetike kroz funkcionalnost svakog elementa čini ovo računalo jedinstvenim. Zato se neću rugati nikome tko kupi ovaj Mac Pro jednostavno jer predstavlja 20 kg funkcionalne digitalne umjetnosti.

Već iskustveno znamo da imamo još jednu skupinu čitatelja Jabučnjaka, Windows korisnike iz PC tabora. Neki su dobronamjerno znatiželjni, a neki su jalni i nervira ih "bahata Mac zajednica" koja plaća stalak za monitor koliko stoji cijeli njihov "nabrijani" PC. Oni redovno uspoređuju performanse PC-ija složenog od komponenti iz lokalne trgovine s Macom i u tom procesu od stabla ne vide šumu. Mac nikada nije bio samo hardver, već sinergija cijelog tehnološkog ekosustava koji Apple nudi. Da ih malo unaprijed podbodem: u PC svijetu je vrhunac računalne estetike kada se u prozirno kućište od par stotina kuna ugradi osvjetljenje tekućeg hlađenja koje mijenja boje. I to je u redu - druga publika, različiti standardi. Od njih očekujemo da nakon čitanja članka spremno ponude slaganje PC konfiguracije istih ili boljih performansi za četvrtinu cijene. Ako sam izostavio možebitnu petu skupinu, ispričavam se, ako ste pripadnik takve, javite se u komentarima!

Prvo odvrtimo Time Machine...

Ako niste stalni čitatelj Jabučnjaka, svakako preporučujem da pročitate i dva prethodna teksta vezana za novi Mac Pro. Prvi, iz 2018. godine, kada je Apple priznao da su shvatili da su bili na krivom putu s Valjkom i da je se moraju "vratiti pred crtaću ploču" i dobro razmisliti što je profesionalcima zaista potrebno. I drugi, iz 2019. godine, napisan u trenu objave novog stroja. Tada sam prognozirao da će novi stroj biti uspješan i dobro se prodavati bez obzira na visoku cijenu. Taj dio se obistinio, barem u razvijenim zemljama, a Hrvatska u tome još uvijek kaska uz kupovnu moć na europskom dnu.

Gosparu, koliko dukata za ovije blago?

1990. godine Apple je predstavio high end Macintosh IIfx. Evo, ovog trena, kako sam napisao rečenicu, naježio sam se, takva su to bila vremena! Danas ga još možete vidjeti u našem Muzeju računala PEEK&POKE. U to doba razvoj je išao sporije, mnoge osnovne informatičke tehnologije su se tek otkrivale, ali su zato pomaci bili golemi. Model IIfx je u najboljoj konfiguraciji stajao 12.000 $ i bio je jedno od prvih računala s 24-bitnim bojama. Ako uzmemo u obzir inflaciju, to bi danas iznosilo oko 23.500 $ ili 161.000 kn. Mnogo, zar ne? Poanta je da su najbrži Macovi bili izuzetno skupi i prije tri desetljeća, tako da se ne moramo čuditi današnjim visokim cijenama.

Nova serija je ipak pomaknula te granice i ušla u područje holivudskih cijena - jer se i bavi holivudskom razinom produkcije; ako sada želite kupiti najjači model, morate u proračunu planirati nešto preko pola milijuna kuna, točnije 504.640 kn! Dobra vijest je da je to cijena s PDV-om. Loša vijest je da je to cijena bez monitora! Ako kupite i pripadajući Apple Pro Display XDR sa stalkom, naravno antiglare model koji koristi graviranje stakla na nano razini, cijena se penje na okruglih 74.000 € ili 562.400 kn.

Niti na tome nije kraj jer ako ste studijski korisnik i želite stroj u rack formi, doplata je 700 €. No, kako smo u prijašnjem modelu doplatili za kotačiće, razlika je u konačnici svega 200 €.

"Is there any tea on this spaceship?"

Na testu imamo relativno skroman, ali dobro odabran model, koji po "preporučenoj maloprodajnoj cijeni" stoji svega oko 85.000 kn. Kažem "svega" jer se ne tako davno stariji Mac Pro (6,1), u svom najbržem izdanju, prodavao za oko 95.000 kn uz tipkovnicu i trackpad. Apple se ipak odlučio uz novi model besplatno priložiti tipkovnicu i miša, ili uz doplatu - trackpad. I sada će netko iz PC svijeta zaključiti da su u Appleu vrlo bahati ako uz prijašnji, također izuzetno skup model, nisu priložili nešto toliko osnovno kao što su tipkovnica i miš. No, to je samo znak da ljudi van Mac zajednice ne razumiju kako Apple razmišlja.

Nije problem priložiti tipkovnicu i miša, nego ih muči dizajn pakiranja. Ozbiljan sam! Stari "Valjak" je imao malu crnu kutiju jer je bilo "cool" imati stolno "superračunalo" toliko malih dimenzija. Da su u kompletu dolazili tipkovnica i miš, to više ne bi bilo toliko dojmljivo. I to je to, njima je to jednostavno bilo važnije jer su tadašnji marketinški pristup zasnovali na toj ideji.

Dugoročna investicija

Pokušat ću ovaj prikaz pisati šire od konkretnog modela kojeg imamo na testu jer je ovo, za razliku od svih ostali Mac računala, jedino koje je zamišljeno da se dugoročno dograđuje i traje i više nego dvostruko od npr. iMaca ili MacBook Pro prijenosnika. U praksi to znači da nema ključne razlike u hardveru između najjeftinijeg modela od oko četrdeset tisuća kuna i onog najskupljeg od pola milijuna! Da, zaista, dodavanjem komponenti tijekom vremena možete svoj (7,1) dograditi sve do najskupljeg modela. A iz prakse znamo da su Appleove radne stanice poznate po pouzdanosti i da većina odradi 7 do 14 godina bez većeg održavanja. Znam više Mac Pro (1,1) servera prve generacije koji su dograđeni na (2,1) i dandanas služe, a to su računala iz 2006. godine! Vjerujem da je nova (7,1) serija u tome još bolja jer je zamišljena ambicioznije od ijednog Macintosh računala ikada. Zato ću u ovom prikazu dati težište na tehnološku osnovu i dugoročne mogućnosti dogradnje koje se pred korisnikom otvaraju kada kupi ovu radnu stanicu.

Naravno, moram se osvrnuti na Appleovu objavu na ovomjesečnoj WWDC (Worldwide Developers Conference) konferenciji o Appleovom planu prelaska s Intelove na ARM arhitekturu procesora - koje proizvodi sam Apple. Kako je glasoviti pisac znanstvene fantastike Douglas Adams duhovito rekao: "Don't panic!". Naime, radilo se o objavi Galaktičkog ureda za kozmičku infrastrukturu; odlučili su da je planet Zemlja na rasporedu za uništenje radi izgradnje nove međuzvjezdane prometnice. U toj priči to nije bilo iznenađenje nikome - osim neupućenim Zemljanima koji nisu pratili oglasnu ploču u galaktičkoj administrativnoj metropoli. Iako se situacija činila strašna, na kraju priča ima sretan kraj. Jednako tako, sve Appleove tranzicije na nove arhitekture su se činile strašnima, a sve su na kraju prošle potpuno glatko za korisnike. Apple je do sada odradio tri velike tranzicije, i sve tri švicarski precizno. I zato - nema panike niti s četvrtom!

L' estate

Prva tranzicija je bila s Motorolnih 68K procesora CISC (Complex Instruction Set Computer) arhitekture na moderniju RISC (Reduced Instruction Set Computer) arhitekturu, koju je Apple razvijao u suradnji s IBM-om. Razjasnimo odmah razliku: CISC možete zamisliti kao kineski jezik s tisućama kompleksnih znakova. Sa svega par znakova možete izreći cijelu misao. No, sami znakovi su kompleksni i često se moraju iscrtati u mnogo poteza, a to traži vremena. RISC je pak jednostavan abecedni jezik koji traži gomilu slova da bi se napisala smislena rečenica, ali zato se sve odvija daleko brže.

U kontekstu računalnog hardvera to znači da CISC baziran CPU mora odraditi gomilu taktova za svaku kompleksnu instrukciju strojnog jezika, a RISC baziran CPU će baš svaku instrukciju odraditi u jednom otkucaju procesora. U tome je odgovor zašto su tadašnji PowerPC G3 procesori bili brži od Pentiuma i dvostruke frekvencije. Ta PowerPC generacija Macova imala je napisan emulator starog 68K programskog koda i za korisnika je tranzicija bila potpuno transparentna.

L' autunno

Druga tranzicija je bila samo softverska, ali vrlo temeljita: prelazak s Mac OS 9 sustava koji je koristio kooperativnu višezadaćnost (multitasking), na Mac OS X zasnovan na Unixu koji je koristio preemptive, tj. potpuno nezavisnu, višezadaćnost. Opet, pod novim operativnim sustavom bilo je moguće pokrenuti sve stare programe u virtualnoj "Classic" okolini. I to je prošlo glatko.

Sve je išlo dobro dok poznata IBM-ova Fishkill tvornica procesora nije ušla u slijepu ulicu; u jednom trenu više nisu bili u stanju proizvesti PowerPC G5 procesor dovoljno visokog takta da ostanu u prednosti pred Intelom. Tada se počelo dovijati problemu tekućim hlađenjem, ali to nije bila dobra dugoročna strategija.

L' inverno

Zato se Apple odlučio na treću tranziciju: s PowerPC procesora na Intelovu Core arhitekturu koja je bila brža, ali i korak unazad jer je opet CISC. Kako su uspijevali biti brži s kompleksnom arhitekturom? Dijelom jer su zbog većeg tržišta imali više novca za brži razvoj, a dijelom jer su koristili više procesorskih jezgri na jednom čipu i razvili hibridni pristup uz proširenje klasičnih x86 naredbi zbirkom naredbi RISC karakteristika , tzv. "SSE", što je akronim od "Streaming SIMD Extensions", gdje opet moramo objasniti akronim "SIMD" što označava "Single Instruction Multiple Data" pristup.

I kada sve to raspetljamo, shvatimo da je to ono što je PowerPC uveo s G4 generacijom koja je imala vektorsku jedinicu, tada popularni "AltiVec". Prednost takvog procesiranja je što se jednom instrukcijom može istovremeno obraditi velika matrica podataka. Jobs se tada hvalio kako Macovi enkodiraju DVD u stvarnom vremenu, a to je bilo moguće zahvaljujući AltiVecu. No, Intel je imao bolje razvojne planove i velike izglede da dugoročno budu brži. Apple je tada progutao ponos i prešao na Intel iako su ga svega par godina unatrag zadirkivali, danas legendarnom, reklamom s pužem i Pentium procesorom. Emulaciju starog PowerPC koda izvodio je dio operativnog sustava naziva "Rosetta" i sve je još jednom bilo potpuno transparentno za korisnika.

La primavera

Došlo je vrijeme za četvrtu tranziciju. Namjerno sam "odsvirao" proljeće za četvrti čin jer mislim da će ARM biti novo proljeće za Apple i otvoriti put inovacijama koje konkurencija više neće moći toliko brzo replicirati. Vivaldi mi neće zamjeriti. Tranzicija na ARM arhitekturu nije nikakvo iznenađenje i o njoj se priča već godinama; netko će primijetiti da sam 2018. godine članak "Čekajući novi Mac Pro" završio pričajući o konvergenciji svih Appleovih operativnih sustava u jedan - jer je to dugoročno logičan razvoj događaja. Komentirao sam i da bi se to već dogodilo da je Steve Jobs živ, ali pod vodstvom Tima Cooka Apple igra štreberski sigurno - i to uopće nije loše. Predvidio sam i da se takva tranzicija "neće dogoditi prije 2020. godine".

Sada, kada se taj proces pokrenuo, važno je znati što možemo očekivati idućih par godina. Apple je sam rekao da očekuju da će proces trajati oko dvije godine. To je dio priče s njihove strane, znači toliko očekuju da će im biti potrebno da cijelu ponudu računala konvertiraju na nove procesore, ali iz povijesti znamo da to nije priča koje se drže svi developeri, a taj dio obično traje tri do četiri godine, a neki softveri i potpuno iščeznu u toj pretvorbi, a onda se čarobno vrate nakon pet i više godina. Dobar primjer za to je CorelDRAW. No, na kraju netko može pitati: "Dobro, čemu sve to? Čemu trošiti vrijeme na prelazak na novi hardver, novi OS, prekompajliranje gomile softvera... je li sve to vrijedno truda?"

Alan Curtis Kay

Mnogi će pitati: "Tko je sada to?". To je računalni pionir koji je i samom Jobsu bio uzor. Jednom je prilikom Steve Jobs na prezentaciji prikazao slajd s njegovim citatom: "People who are really serious about software should make their own hardware." - i to je odgovor na zadnje pitanje, je li sve to vrijedno truda. Zašto je Kay velik računalni autoritet? Pogledajte samo gdje je sve radio: Xerox PARC, Stanford University, Atari, Apple (Advanced Technology Group), Walt Disney Imagineering, UCLA, Kyoto University, MIT, Viewpoints Research Institute i Hewlett-Packard Labs!

Da, on je bio među ekipom koju je Jobs sreo kada je došao u onu legendarnu posjetu Xerox PARC-u koja je promijenila svijet. Kao dijete tečno je čitao s tri godine i do prvog razreda osnovne škole pročitao je 150 knjiga. Smatra ga se ocem objektnog programiranja, koje je on i imenovao, ali i kasnije komentirao da je to zapravo loš naziv za ono što objektno programiranje predstavlja - komunikaciju. Kay je osmislio i suvremeni GUI koncept s prozorima koji se preklapaju. Ne čudi da je razmišljao van okvira i volio improvizacije jer je poznat i kao strastveni jazzista. Uz svojih osam počasnih doktorata uživa i niz priznanja među kojima i ono za "temeljni doprinos razvoju osobnih računala i programiranja". Vjerujem da čovjek tolikog iskustva zna što govori i da je Apple odabrao dobar put u budućnost.

Malo benzin, malo dizel, malo struja

Znači li najava prelaska na ARM da treba prestati razmišljati o Macovima s Intelovim procesorima? Naravno da ne! Ovdje je zgodno postaviti paralelu s auto svijetom: zamislite tranziciju na ARM kao trenutnu situaciju s prelaskom na elektromobile. Da, vidimo da se prelazak polako odvija, sve je više elektromobila, ali to ne znači da su dizel automobili postali suvišni niti da će prestati proizvoditi benzinci. Elektromobili će prvo zamijeniti male gradske aute, baš kao što će ARM prvo naći svoje mjesto u malim i lakim prijenosnicima. Iako je Tesla najavio i električni kamion, proći će godine dok bude moguće masovno proizvoditi šlepere ili autobuse, a da budu isplativi i dovoljnog dosega. Mac Pro možete zamisliti kao šleper ili autobus na kat - ako služi kao server.

Baza korisnika Intel zasnovanih Macova je ogromna, preko 100 milijuna aktivnih korisnika! Macovi uvijek imaju radni vijek od barem pet godina, a neki modeli budu upotrebljivi i nakon deset. Osim toga, ima korisnika koji vole Macovu fleksibilnost da bez emulacije pogoni Windowse putem Boot Camp instalacije na zasebnoj particiji. Tu opciju novi ARM zasnovani modeli više neće imati. Tim Cook je i sam rekao da će Apple podržavati Intel arhitekturu "years to come", znači još godinama. Iz iskustva znamo da suživot različitih arhitektura možemo očekivati idućih pet godina.

Također, Apple je najavio da uskoro slijede objave novih Macova na Intel arhitekturi (vjerojatno novi iMac) i zato možemo očekivati da će tranzicija na ARM ići postupno i to od najslabijih računala prema jačima. To je logično iz dva razloga: Apple s tekućom serijom svojih A12 i A12Z procesora može konkurirati tek postojećim Intelovim procesorima u srednjoj klasi. Npr. Appleov A12Z ima "CPU multi-core" rezultat od 4.625 i grafički Metal rezultat od 9.539. To je brzina Intel Core i5 procesora s 6 jezgri kakav se može naći u postojećim Macovima. Znači, ništa spektakularno. Grafička snaga mu je u klasi starije NVIDIA GeForce GTX 750 kartice. I to je odličan rezultat za jedan tablet ili Mac mini, ali ne i za ozbiljniji Mac.

Drugi razlog je što je projektiranje i proizvodnja centralnog procesora jedan od najzahtjevnijih tehnoloških zadataka uopće. To je vrh onoga što naša civilizacija zna i može. Prave velesile 21. stoljeća su oni koji mogu proizvoditi takve procesore, a ne oni koji imaju nuklearne bombe. Razumno je očekivati da će Apple prvo krenuti u proizvodnju manje kompleksnih i jeftinijih modela, a možemo samo nagađati koliko će vremena biti potrebno da proizvedu svoj procesor u klasi radnih stanica koji bi mogao konkurirati modernim Xeon procesorima u ovom (7,1) modelu. Vjerujem da će Mac Pro zadnji doći na red za ovu tranziciju jer se radi o malim serijama za usko tržište, a Intelovo rješenje je ovdje i odlično radi. Istina, AMD im diše za vratom sa svojim "Threadripper" procesorima, ali iz nekog razloga sve ozbiljne radne stanice su i dalje na Intelu. U ovom trenu, prema Geekbench rezultatima, najbrži 28-jezgreni Xeon prolazi ciljem rame uz rame s najbržim Ryzen Threadripperom koji broji čak 64 jezgre.

I sada još jedan flashback iz povijesti: Appleu nije strano ponuditi kartice za proširenje starih Macova na novu arhitekturu! Mislim da je to bila 1998. godina kada je Apple prodavao PowerPC kartice za Macintosh Performe i slične Macove na 68K arhitekuri. Ne bih se iznenadio da se i taj dio ponovi na neki način u budućnosti. A budućnost nosi razna čudesa, nemojte se iznenaditi ako jednog dana budemo testirali i prvi Mac koji uz CPU bude imao QPU (Quantum Processing Unit), kvantni procesor u obliku kartice za proširenje ili vanjske Thunderbolt QPU jedinice.

Driiiiin! Zvoni za kraj sata!

Dosta je povijesti, Appleove filozofije i prognoziranja budućnosti, idemo vidjeti što ova kanta može sada i ovdje! Apple u ovom trenu nudi Mac Pro s pet mogućih Intel Xeon procesora W serije: s 8, 12, 16, 24 i 28 jezgri. Razlikuju se ne samo po broju jezgri i količini cache memorije, već i po podržanoj brzini RAM sabirnice, ali i po količini radne memorije koju mogu adresirati: Xeoni s 8, 12 i 16 jezgri podržavaju "samo" do 1 TB ECC (Error Correcting Code) RAM-a, ali u praksi na ovoj matičnoj ploči to znači ograničenje na 768 GB RAM-a jer postoji "svega" 12 memorijskih utora. No, zato snažniji 24 i 28-jezgreni modeli podržavaju do 1.5 TB ECC memorije putem 12 RAM modula od po 128 GB. Osnovni 8-jezgreni model ograničen je i na nešto sporiji RAM (2666 MHz), ali to ograničenje se nalazi isključivo u samom procesoru, matična ploča je ista na svim modelima što znači da se kasnijom dogradnjom na brži procesor može koristiti i puna brzina memorije, zato, ako kupujete dodatni RAM, svakako kupite onaj brži (2933 MHz) jer možda ćete jednog dana kupiti i brži procesor, a razlika u cijeni memorije je minimalna.

Za očekivati je da će vremenom Apple dodavati nove procesore u ponudu, baš kao što su nedavno u ponudu dodali novu AMD Radeon Pro W5700X grafičku karticu. Upravo nju imamo u testnom stroju. Nadobudni "moderi" će vjerojatno odmah pitati mogu li kupiti osnovni stroj, a onda na slobodnom tržištu kupiti željeni Xeon CPU, grafičku karticu, RAM i SSD i tako uštedjeti? Odgovor je na sve "da", ali većinom uz neke kompromise i tu treba biti oprezan. Appleove grafičke kartice za Mac Pro imaju i posebnu MPX (Mac Pro Expansion Module) arhitekturu koja koristi Infinity Fabric Link za dodatan bandwidth, tj. veću propusnost kada rade u paru i to je tema za sebe. Ono što za sada svakako ima smisla je RAM kupiti sa strane, tako se može dosta uštedjeti i to ne utječe na jamstvo. Što se tiče centralnih procesora, gledao sam cijene novih i polovnih i ušteda je nepostojeća ili toliko malena da nije vrijedna povrijede jamstva.

We have to drop the core captain!

Na stolu imamo drugi po snazi Mac Pro, model s 12 jezgri radnog takta na 3,3 GHz. No, kada primiri dio jezgri, preostale mogu raditi na frekvenciji od 4,4 GHz u tzv. Turbo Boost načinu rada. To nije nova tehnologija, ali se stalno usavršava (ovo je već treća generacija) i vrijedi ponoviti tu lekciju kako biste razumjeli kada i zašto je neki Mac brži ili sporiji.

Ključ Intelove Turbo Boost Max tehnologije je u pametnom upravljanju ukupnim termalnim ograničenjem procesora. Za svaki model procesora postoji definiran TDP (Thermal Design Power), ukupna najveća količina topline na kojoj procesor može stabilno raditi. Gotovo niti jedan kompleksniji procesor nije sasvim identičnih svojstava i zato proizvođači uvijek navode specifikacije koje su pouzdane uz standardno preporučeno hlađenje. Entuzijasti su znali za taj moguć skriven overhead u performansama i onda bi u kućnoj radinosti poboljšavali hlađenje i dizali takt procesora, tzv. overclocking. Danas to više nije toliko aktualno jer moderni procesori sami izvedu overclocking - i upravo to je dio "Turbo Boost" priče.

Dok velika računala poput ovih radnih stanica nemaju problem s pregrijavanjem, prijenosnici često imaju izražen taj problem i tada se događa suprotan proces - tzv. throttling, tj. namjerno rušenje brzine procesora jer je dosegao svoj TDP i dalji rad bi mogao prouzročiti trajno oštećenje. To su one situacija kada vam se MacBook "čudno uspori" kada na njemu radite na sunčanoj terasi u podne. Mac Pro ne samo da nema takav problem nego je ciljano konstruiran tako da može danima raditi pod punim opterećenjem! Mnogi kupuju takav stroj za duge izračune ili grafički ray tracing koji često traje danima ako je u pitanju kakva kompleksnija animacija.

Danas niti podizanje radnog takta nije jednostavno; procesori su postali višejezgreni i nisu sve jezgre jednakih graničnih sposobnosti. Xeon W u ovom Macu sam prepoznaje koje jezgre su u delikatnom proizvodnom procesu ispale "bolje" i otpornije su na višu temperaturu i onda ih proglašava "primarnim". Kadgod može, automatski gura posao, tj. threadove programskog koda na primarne jezgre, a zatim, ako vidi da su ostale jezgre slobodne i da postoji slobodnog prostora do maksimalnog TDP-a, tada započne, malo po malo, u inkrementima od po oko 100 MHz, podizati takt procesora i tako primarne zaposlene jezgre postaju brže i efikasnije.

Nije vam sasvim jasno? Ako npr. imate 3D rendering program koji je pametno napisan i dobro koristi multithreading on će posao raspodijeliti ravnomjerno na svih 12 jezgri. U tom slučaju procesor će raditi na svojoj baznoj frekvenciji jer će tada biti u okvirima svojeg TDP-a. No, ako je program pisan tako da koristi samo par threadova, nazovimo ih programskim paralelama ili nitima, da ne koristim ružan prijevod "dretva", tada bi ostatak jezgri "vrtio prstima" i čekao, a to znači da bi procesor bio značajno ispod sigurne termalne granice. Tada uskače Turbo Boost i podiže takt jezgrama koje se koriste dok ne dosegne TDP ili tehničku gornju granicu takta procesora.

"Pasariću ne gnjavi, samo reci koji Mac kupiti!"

Rekao bih vam odmah da je jednostavno, ali nije! Da biste odabrali pravi Mac za vas morate razumjeti što vaš konkretni softver stvarno koristi. Najbolji put za to je Appleov sistemski Activity Monitor u "CPU History" i "GPU History" načinu prikaza. Npr. popularni ArchiCAD, softver koji arhitekti obožavaju, intenzivno koristi multithreading za dio poslova, ali većinom na jednom procesoru. Oba procesora koristi samo kod nekih izračuna i rendera. Bitna mu je količina RAM-a kod velikih projekata, a sam GPU pravi razliku, ali ne drastičnu. Neki softveri pak uopće ne koriste više jezgri, već sve obavljaju na jednoj. S druge strane, noviji programi poput Twinmotiona potpuno ovise o snazi grafičkog procesora, ostalo im je sporedno ako su zadovoljene osnovne tražene specifikacije.

Znači, za sveukupno brži rad, bilo bi dobro uzeti Mac koji ima što više jezgri na jednom procesoru. Svi moderni Macovi su takvi, ali stara (5,1) serija se polovna može kupiti za toliko dobru cijenu da je u usporednoj tablici performansi i cijene niti jedan drugi Mac ne može nadmašiti. Česte su situacije u kojima je jedan Mac brži u jednom softveru, ali sporiji u drugom. Npr. novi Mac mini u svom najbržem izdanju nikako nije jeftin, ali zato odradi lijepih 114 gigaflopsa, znači u sirovoj snazi je brži od starog jednoprocesorskog šestojezgrenog Mac Pro (5,1) koji je više nego dvostruko jeftiniji. Međutim, taj Mac Pro se lako dogradi s Radeonom RX 580 ili 5700 i tada ostavi u prašini moderni Mac mini u svakom softveru koji se oslanja na GPU. Znači za sirovi render koji koristi samo CPU bolji rezultat će dati najjači Mac mini, ali ako se traži GPU snaga, stari Mac Pro će ga pomesti i to za značajno manje novca.

Primjer drugi: prošla Mac Pro (6,1) serija, tzv. "Valjak" je serijski imao po dvije grafičke kartice, znači odličan je za softvere koji se oslanjaju na GPU izračune, ali čak i s dvije jake grafičke kartice ne može konkurirati još starijem (5,1) kada je u njemu moderni Radeon 5700. Opet, Valjak je često dolazio u vrlo solidnim Xeon konfiguracijama i danas se može vrlo povoljno kupiti polovan. Slabiji modeli se mogu naći u našem oglasniku već za desetak tisuća kuna. Valjak je odličan i jer podržava do 128 GB ECC RAM-a, ali dio koji je Apple tu prešutio jest da u toj konfiguraciji RAM radi sporije jer ima svega četiri utora i memorijski kontroler se "bori" s gustoćom vrlo skupih 32 GB memorijskih modula. Znači, Valjak ima smisla ako ga kupujete za potrebe do 64 GB, iznad toga nije isplativ. Ako vam treba Mac s gomilom RAM-a, a da ne stoji kao nov auto, opet se na scenu vraća stari kralj - Mac Pro (5,1) koji u svojih osam memorijskih utora može primiti jeftine 16 GB ECC RAM module i već za oko 17.000 kn možete imati izuzetno jak stroj sa 128 GB ECC memorije za poslove koji traže toliko prostora. Upravo zato je obožavan u arhitektonskim studijima jer se po cijeni Mac minija dobije radna stanica koja u performansama nije daleko niti od najnovijeg modela.

Drag race! :)

Dosta je teorije, krenimo na stazu sa sva tri stroja! Jabučnjak je pravo mjesto za ovakvu utrku jer sam iskoristio privilegiju da zlorabim strojeve u Kreativnom odjelu, tvrtki u kojoj radim, kako bih usporedo tri stroja s 12 jezgri iz tri različite generacije, znači točno ono što sve nas zanima; u kakvom su odnosu Mac Pro (5,1), (6,1) i novi (7,1). Rezultati nisu posebno iznenađenje, ali sada iz prve ruke konkretno znamo koji je stroj najbolja kupovina za koji tip posla.

Stari dobri Power Fractal test koji postoji dva desetljeća i kojim se na Jabučnjaku rade testovi "od početka vremena", još iz doba PowerPC Macova, više nam nije mogao poslužiti jer novi Mac Pro dolazi s instaliranim macOS Catalina operativnim sustavom koji više ne podržava 32-bitne aplikacije, a taj stari test je upravo takav. Iako 64-bitna podrška ne bi značila ništa za sam test, nije ga više moguće pokrenuti, a Dauger Research Inc., koji je napisao ovaj brzinski test, nije mi odgovorio na poruku misle li prekompajlirati ovaj softverski klasik i za 64-bitne sustave. Bio mi je to najdraži test jer je jednostavan i konzistentan.

Većina novijih testova je sintetskog tipa i koriste desetine različitih algoritama, a često rezultat spajaju u jednu brojku koja onda zavisi od različitih komponenti sustava, poput zapisa na disk ili brzine grafike. Ima to svoje prednosti kada želimo doći do brzog zaključka, ali nisam ljubitelj takvog pristupa; pouzdanije je imati svaki tip testa izdvojen, od sirove brzine procesora, propusnosti sabirnice, brzina zapisa na disk, pa do brzine grafičkog procesora. Isprobao sam većinu testova i zadržao se na par najpopularnijih.

iBench ne poklanja komplimente

Rezultati osciliraju ovisno o testu, pa ću ih dati više različitih u nadi da dobijemo što potpuniju sliku pravog stanja. Najstariji u grupi, Mac Pro (5,1) s dual Xeonom 3.46 GHz, uvijek je brži od Mac Pro (6,1) u Power Fractal izračunima, i to ne za malo, za oko 10 gigaflopsa, to je otprilike cijeli jedan rani MacBook Air! No, kada sam izveo sintetski iBench test on je pak tvrdio da je (6,1) marginalno brži od starijeg modela (6.68 prema 6.95). U sportskom duhu ćemo reći da su podjednaki.

U istom testu naš novi (7,1) je primjetno brži s rezultatom 10.40, no ne možemo ne primijetiti da je to "mlaka" prednost s obzirom na novu generaciju procesora i razliku u cijeni. Naravno, to je samo jedan aspekt računala i ono su tadašnji high-end modeli, a ovaj (7,1) je tek drugi po snazi od pet modela, pa nemojmo prerano zaključiti da je novi Mac Pro nedovoljno brz.

Work hard, render fast, retire young!

Trudio sam u tekstu ne dotaknuti koronavirus pandemiju i probleme koje je to uzrokovalo Appleu u proizvodnji, a onda me na kraju dočekalo da me arhitekti zamole da odradim jedan specifičan i njima zanimljiv benchmark koji se zove Corona Benchmark. Test je zanimljiv jer se u potpunosti oslanja na CPU i korektno koristi konfiguracije s dva procesora. On je pak opet dao prednost starom (5,1) koji je taman za onaj jedan MacBook Air brži od novijeg (6,1), što bi značilo da je Power Fractal dobro radio svoj sudački posao prije odlaska u mirovinu. Novi (7,1) je očekivano ispred, ali nisu to brojke od kojih se vrti u glavi. Mac Pro Valjak (6,1) 3D scenu izračuna za dvije minute i tri sekunde. Stari Mac Pro (5,1) istu scenu odradi za minutu i 54 sekunde. Naš novi heroj odjuri to za minutu i 17 sekundi.

Sada bi kakav provokator mogao pitati vrijedi li samo 37 sekundi razlike u vremenu i 66.000 kn razlike u cijeni? Odgovor je, naravno, da ne vrijedi, ali malo tko kupuje takav stroj da izračuna samo jedan frame. Jedna sekunda videa ima 25 takvih sličica i u trenu stvar postaje zanimljivija kada se počne raditi ozbiljan posao. Ako tim tempom radimo animaciju koja traje svega 10 minuta, starom Macu će biti potrebno 475 sati, tj. 19,79 dana. Novi Mac će isti posao odraditi za 320 sati, a to je 13,3 dana. Znate li što znači šest dana produkcijskog vremena u ozbiljnom poslu? Često može značiti baš i onoliku razliku u zaradi.

Nevera bez Bure

Tko ima proračun za najbrži Mac s 28-jezgrenim procesorom, on bi mogao gore spomenuti posao od dvadeset dana odraditi u svega pet i pol, znači dva tjedna prije, a to je ogromna razlika. Legendarni Kraftwerk bi ponekad, na kraju svojih nastupa, kada dođe vrijeme za bis, samo nestao s pozornice i ostavio natpis "Zeit ist Geld" - vrijeme je novac. Znamo da će svaki pravi škriljac izuzetno cijeniti računalo koje mu može uštedjeti toliko vremena jer to znači i uštedu novca. No, sada bi se mogao vratiti u priču onaj zamišljeni provokator iz prošlog odlomka, pa nas upitati: "Nije li onda jeftinije, kada posao to traži, unajmiti resurse velikog superračunala nego li kupovati skupi Mac?". Postoje i on-line servisi koji nude takve usluge uz kalkulator cijena, poput RenderNow, a podržavaju većinu popularnih 3D softvera. No, tako ćete svaku grešku skupo platiti, dovoljno je da vam "pukne" jedan poligon koji se ne vidi u probnom renderu i da cijeli skupo plaćen posao možete baciti u smeće jer nemate nadzor tijekom cijelog procesa.

Od kada na Riječkom sveučilištu imamo superračunalo "Bura", jedino takvo u Hrvatskoj, moguće ga je koristiti za kompleksne izračune koji imaju kritične rokove, ali to ima smisla samo kada se koriste softveri koji su već instalirani na superračunalu i koji koriste svu njegovu snagu. Npr. kada momci iz Rimca računaju deformacije materijala pri sudaru i tako usavršavaju konstrukciju automobila - jer jeftinije je platiti izračun na superračunalu nego li zabiti par prototipova u zid. No, za male korisnike, koji koriste običan softver, najam je neisplativ i iz još jednog razloga: svaki računalni čvor superračunala gleda se kao zasebno računalo, pa će svaki komercijalni softver tražiti zasebnu licencu za svaki pojedini čvor. Na kraju bi trošak licenci za softver nadišao vrijednost uštede u vremenu.

Konkretno, Bura na svakom bladeu, tj, čvoru ima po dva 12-jezgrena Xeona E5-2690 v3, tip procesora koji je mrvu sporiji od onog kojeg koristi najjači Mac Pro Valjak. Znači kada bismo na Buri, u željenoj virtualnoj okolini, pokrenuli naš potreban softver mogli bismo u najboljem slučaju očekivati brzinu dvostruku od najbržeg Mac Pro (6,1) ili nešto u rasponu između 16 i 24-jezgrenog Mac Pro (7,1). Radna memorija je isto nedostupna u cijelosti ako softver nije pisan za superračunalo; naime 18 TB RAM-a, koliko Bura sveukupno ima, također ništa ne znači za naše softvere jer svaki čvor ima samo 64 GB, a to znači da je najjači Mac Pro zapravo u prednosti sa svojih 1,5 TB moguće memorije koja nam je u potpunosti dostupna. S obzirom na to da je cijena Bure nešto manje od 45 milijuna kuna, ispada da je Mac Pro odličan kompromis za znanstvenike kojima je potrebno računalo s gomilom radne memorije i koji ne koriste posebne softvere pisane za superračunala, već neki od uobičajenih Mac ili Windows softvera.

Međuplatformski Geekbench

Zadnjih godina izuzetno je popularan međuplatformski test brzine Geekbench. Isprobao sam ga na par Macova i čini mi se konzistentan, iako jasno daje prednost Macovima koji imaju samo jedan višejezgreni procesor. Npr. rezultat koji daje u nadmetanju (5,1) i (6,1) nije u skladu s onim što daju Power Fractal i Corona Benchmark koji su odlično optimizirani i za starije modele s dva procesora. No, iako to nije fer, mislim da to možemo zanemariti kao nedostatak testa jer svi moderni Macovi dolaze samo s jednim procesorom i većina softvera je pisana tako da koristi samo jedan.

Novi Mac Pro nije daleko da bude dvostruko brži od starog (5,1) s rezultatom od 11.848 u višejezgrenom testu, ali nije niti značajno odmakao od Valjka koji postiže rezultat od 7.424. Netko tko koristi softvere koji se oslanjaju na CPU, dobit će više snage za manje novca kupnjom polovnog Valjka. No, kada u igru ubacimo softvere poput Twinmotiona, koji koriste GPU za izračune, najbolji odnos cijene i dobivene snage nudi najstariji u grupi, (5,1), koji zahvaljujući modernoj grafičkoj kartici postiže rezultat kao (7,1) s osnovnom grafičkom karticom (Radeon Pro 580X), a može se i opasno približiti našem testnom modelu s Radeonom Pro W5700X ako se dogradi s Radeonom RX 5700 koji se može kupiti u lokalnoj informatičkoj trgovini.

U ovom testu je pak zakinut Valjak jer on serijski dolazi s dvije grafičke kartice, a po rezultatu vidimo da je Geekbench test izvodio samo na jednoj. I taj dio možemo zanemariti jer sam Apple nije napisao grafički driver tako da koristi obje kartice iako su međusobno hardverski povezane i taj dio pod Windowsima na tom Macu uredno radi. Ostaje nejasno kako rade Metal i OpenCL jer mi se čini nemoguće da podržavaju samo jedan GPU, pogotovo u kontekstu novog (7,1) koji se može kupiti i s 4 GPU-a ako se odabere "Radeon Pro Vega II Duo" opcija kod konfiguracije. Zato vjerujem da je to tek ograničenje na razini Geekbencha.

Djed

Što zaključujemo nakon testova? Svaki od zadnje tri generacije Mac Pro strojeva ima svoje specifične prednosti i svaki ima svoje kupce. Najstariji, Pet-jedan (5,1), je i dalje suveren vladar odnosa cijena/dobiveno. U kontekstu 2020. godine ima nedostatke, ali mnogima nisu bitni. On nije opcija samo ako morate koristiti Thunderbolt uređaje ili ako morate imati macOS noviji od 10.14, a toliko ste neiskusni, da ne znate pokrenuti zakrpu koja to omogućuje. Nezahvalan je i ako morate koristiti dual-link DVI monitor (npr. Cinema 30" ili Eizo), a za posao vam je neophodan Radeon 5700 koji više ne podržava takav priključak, pa bi to značilo korištenje izuzetno skupog konvertera. Moguć minus je i što macOS na tako dograđenom stroju neće sam uključiti hardversku H.264 i H.265 (HEVC, High Efficiency Video Coding) akceleraciju - iako je stroj ima. To traži kompliciran hack, ali to je važno samo onima koji dnevno enkodiraju dugačke video materijale. Ako vas ništa od toga ne smeta, on je idealan odabir u "bang for the buck" smislu.

Odlično opremljen (5,1) sa 64 GB RAM-a se može kupiti za 12 do 14 tisuća kuna, a s čak 128 GB memorije, 1 TB NVMe SSD-om dolazimo do nešto manje od 17 tisuća kuna. Ako bi se malo škrtarilo na SSD-u ili memoriji, u tu cijenu se može ugurati i fantastični Radeon serije 5700. Zato je Pet-jedan odličan odabir ne samo za one kojima treba jeftin, a brz stroj za sirove CPU obrade, već i za one koji koriste napredne 3D softvere poput Twinmotiona. Odličan je i kao server, jer u njega možete ugurati gomilu jeftinih 3.5" tvrdih diskova ogromnog kapaciteta. U grafikonu jasno vidimo da je odnos cijene i performansi kod njega nenadmašan.

Otac

Prošla Mac Pro generacija, Šest-jedan (6,1), još uvijek ima smisla za neke korisnike, mada bih dao prednost starijem (5,1). Valjak ima smisla u dva scenarija: u prvom kada korisnik želi što jeftiniji profesionalni stroj i ne misli ga koristiti za ikakve ozbiljnije 3D poslove, ali želi imati hardver koji je još uvijek službeno podržan, visoke estetske razine i vrlo kompaktan. Nekima je važan i zbog Thunderbolt priključaka. Valjak je najmanja radna stanica ikada ako gledamo footprint koji zauzima na stolu. Ulazni modeli se mogu dobiti već za desetak tisuća kuna. Drugi scenario je kada se cilja na najjači model, a oni su obično u rasponu do 25 do 30 tisuća kuna. Jači modeli još uvijek mogu biti odlična 4K video montaža, moćan glazbeni studio ili stroj za izračune ako vaš softver koristi snagu dvije grafičke kartice - koje su uvijek standardna oprema svakog Valjka. Minus tih strojeva je što nemaju mogućnost za širenje interne pohrane (postoji adapter, ali to je već akrobacija) i što nemaju mogućnost prelaska na noviju grafičku karticu, pa onda ispadne da ih u trenu prestigne stariji Pet-jedan. Još jedan minus je nešto veći rizik u slučaju kvara grafičke - jer može se koristiti samo originalna Appleova kartica, a one su papreno skupe. Apple je za tu seriju strojeva imao program produženog jamstva od tri godine, ali to razdoblje je sada isteklo. Uglavnom su bile pogođene kartice serije D500 i u nešto manjem obimu D700. Najslabije D300 se najmanje griju, pa su vjerojatno zato pouzdanije.

Sin

Novi Mac Pro, Sedam-jedan (7,1), je fantastičan stroj, ali sigurno ga nećete kupiti radi najboljeg odnosa cijene i performansi. Njega se kupuje kada želite potpuno novo suvremeno računalo, kada trebate pouzdanog i izdržljivog radnog konja i kada vam treba fleksibilna hardverska platforma koju ćete tijekom godina lako dograđivati i prilagođavati svojim potrebama. On nema uvijek najbolji odnos cijene i performansi čak i kada ga uspoređujemo s konkurencijom unutar kuće - npr. sve-u-jednom 8-jezgreni iMac Pro, s istom količinom memorije i većim SSD-om stoji manje od 8-jezgrenog (7,1), a da ne spominjemo da u kompletu "besplatno" dobijemo i izvrstan Appleov 5K monitor. Znači li to da će svi pohrliti kupiti iMac Pro umjesto velikog Sedam-jedan? Naravno da ne; iMac Pro je zatvorena platforma, na njemu nije moguće proširiti čak niti RAM. Osobno mi je proširivost i prilagodljivost važnija od "gratis monitora", kolikogod on odličan bio. Ovdje ne mogu ne komentirati da je krajnje vrijeme da Apple ponudi 5K monitor iz iMaca kao samostalan uređaj, ne samo za Mac Pro korisnike kojima nije potreban holivudski Pro Display XDR već za sve Mac mini i MacBook korisnike, ali i one koji koriste iMac, ali žele dodatni monitor.

Dok izbora nije bilo, iMac Pro je bio korektno i dovoljno moćno rješenje za profesionalce, ali u sadašnjoj ponudi uvijek bih birao stolnu radnu stanicu, a ne sve-u-jednom kompromis. Jedna od najvećih prednosti radnih stanica je lak pristup podacima i brz popravak u slučaju ikakvog problema, a to je u profesionalnom radu izuzetno važno. Apple na novom stroju izuzetno pazi na sigurnost podataka, pa je tako pokretački SSD zaštićen hardverski, putem T2 sigurnosnog procesora. Nema šanse da vam netko pokrene stroj ilegalno modificiranim kodom i ukrade podatke. Da, to će zakomplicirati život serviserima i "moderima", ali i pružiti miran san nekoj velikoj produkcijskoj kući koja ne želi da njen blagdanski blockbuster iscuri na piratsko tržište prije vremena.

Želje, proračun i razum

Kako se dalje krećemo udesno po našem grafikonu, tako sve-u-jednom iMac Pro postaje sve manje atraktivan. Već kod modela s 10 jezgri imamo situaciju da je Mac Pro za sličan novac brži. Ovdje moram naglasiti da su cijene za iMac Pro u tablici strogo Appleove - jer stroj se slaže kao BTO (Build To Order) u tvornici i nema nikakvog "petljanja" od strane korisnika kasnije. S druge strane, cijena za Mac Pro, nije Appleova, tj. računao sam RAM kupljen od third-party provjerenog dobavljača memorija za Macove, nadaleko poznate tvrtke Other World Computing, koja se tim poslom bavi desetljećima. I tu se onda vrlo brzo pokaže prednost stroja otvorenog za proširenja. Što više memorije kupite, to će razlika biti veća na štetu zatvorene iMac Pro konfiguracije. Jednako tako, nije fer uspoređivati novi Sedam-jedan s polovnim i modificiranim Pet-jedan, ali to je naša hrvatska tržišna realnost i zato je moramo imati u tablici. I mnogi će umjesto 100% brzine za 80.000 kn radije imati 70% tih performansi za samo 17.000 kn uz par kompromisa. No, oni kojima resursi nisu problem, a na tim strojevima izvode takve projekte da im razliku čini računa li se nešto pet ili dvadeset dana, za njih dvojbe nema, novi Mac Pro (7,1) je jedino rješenje ako ne žele u kaotični svijet Windowsa.

Da osobno kupujem Mac Pro, kupio bih osnovni model, on stoji oko 40 tisuća kuna (bez poreza), a onda ga tijekom godina dograđivao, baš kao što sada to činim s mojim (5,1) koji puni 11 godina. Bih li kupio ovakav Mac za našu tvrtku koja se bavi multimedijskom produkcijom? U ovom trenu ne bih jer svi projekti koje radimo se i dalje mogu korektno odraditi na najjačem Valjku sa 64 GB RAM-a ili na najjačem (5,1) sa 128 GB RAM-a i istim Radeonom kakav ima ulazni (7,1) model. No, kada bi se u postpandemijskoj renesansi pojavio novi veliki projekt sa šesteroznamenkastim iznosom, vrlo brzo bih izračunao što bi nam značio novi Mac Pro. Vjerujem da bih u tom slučaju kao "zlatnu sredinu" odabrao 16-jezgreni model s istim ovim Radeonom Pro W5700X kao u našem testu. Izračunao sam da je to kombinacija koja daje najviše snage za najmanje novca, naravno, u kontekstu danih Mac Pro konfiguracija.

Kao u doba Amige i Atarija

I za kraj par osobnih dojmova. Nemam opravdanje za kupnju ovakvog Maca kao mog osobnog računala, ali ako me pitate želim li ga, ooo daaa, naravno! I to me čini sretnim; to što još uvijek postoji tehnologija koja me veseli, to što postoji računalo koje mi može izvući osmijeh na lice. Rani kibernetičari, računalni pioniri i stari informatički entuzijasti će se sjetiti tog osjećaja pri dnu grla kada otpakiravate potpuno novo računalo, pogotovo u doba prvih 16-bitnih generacija, kada osobna računala prestaju biti tek igračke, kada u tom trenu pomisliš: "Ovo je nešto ozbiljno! Kakve sve mogućnosti otvara!"

I zaista, kada vidite ovaj Mac Pro uživo, kada ga otvorite, istog trena vam je jasno da ga nemate s čime usporediti. Možda ne u smislu sirovih performansi, uvijek će neki Linus Sebastian složiti PC monstruma da mu konkurira, ali kakav god bio, ne može ovom Macu biti niti do koljena po razini na kojoj je hardverski promišljen i koliko je sofisticirano izrađen. Novi Mac Pro se čini kao da je iz neke druge, naprednije, civilizacije.

Mac Pro tower (late 2019) pro et contra