Macintosh je oduvijek bio tradicionalni odabir kreativaca i multimedijskih profesionalaca. No, Apple, sada velik i moćan, promijenio je fokus. Najbolji inženjeri i razvojni timovi povučeni su da rade na projektima iPhonea i iPada. Ukinuta je izuzetno uspješna serija Mac Pro radnih stanica u tower formi, zatim, nakon preduge pauze, dolazi novi Mac Pro "Valjak" koji nije ispunio očekivanja. Tim Cook u konačnici sam priznaje da su zeznuli stvar i kratkovidno konstruirali novu arhitekturu koja ima vrlo ograničen termalni kapacitet, a to znači da je slijepa ulica za nadogradnje i razvoj. Potom Apple odlučuje cijeli koncept "baciti u smeće" i razviti novi modularni Mac Pro koji su najavili za kraj ove godine, no upravo su objavili da se to neće dogoditi dok dobrano ne zađemo u 2019. godinu. Rupu u profesionalnom segmentu su u međuvremenu pokušali zakrpati zaista moćnim iMac Pro modelom. Jesu li uspjeli? I što je najbolji izbor Mac profesionalaca u ovom trenu?

Idemo na kavu

Parafrazirat ću razgovor između mene i mog starog Mac prijatelja:

"Hej, Davore, čujem da si nakon mnogo godina kupio novi Mac?"
"Jesam, Mac Pro, model s 12 jezgri!"
"Opaaa, ima se para! No, dobro, ti radiš u firmi koja je i Apple Reseller, sigurno si ga mogao kupiti po super cijeni?"
"Ne, ne, nisi shvatio, kupio sam polovan Mac star devet godina, tower iz 2009. godine!"
"Ha?! Kakvog to ima smisla, 2018. godine kupiti Mac iz 2009. godine?"
"Idemo na kavu, objasnit ću ti!". :)

Prvog svibnja 2009. godine sam na Jabučnjaku odradio hardverski test tada novog Mac Pro modela interne oznake (4,1) koji je zamijenio izuzetno uspješnu i voljenu (3,1) seriju koja i dandanas mnoge vjerno služi. Tada sam rekao da se radi o "vrhunskoj arhitekturi" stroja, ali nisam niti slutio da je čak i ta izjava bila preskromna. Iduću Mac Pro seriju (5,1) nisam testirao jer se radilo o gotovo identičnom hardveru, razlika je bila samo u bržoj memorijskoj sabirnici i bržim procesorima. Danas, s dovoljnim vremenskim odmakom i s dobrim poznavanjem svih Macintosh modela od 1984. naovamo, mogu reći da je Mac Pro tower serija bez konkurencije. Od prve generacije 2006. godine, pa do zadnje 2012. godine, ti strojevi pokazali su se kao najbolji ikad proizvedeni Macovi! Kako je to moguće? Objasnit ću kasnije.

Početkom 2015. godine konačno sam dočekao isporuku novih Mac Pro modela u obliku crnog valjka. Ta serija nosi internu oznaku (6,1) i zlobnici je zovu "kanta za smeće", a oni vedriji "vaza". Ipak, najčešće se koristi izraz "Valjak". U siječnju te godine odradio sam test Valjka u izdanju s 8 i 12 jezgri. Uz niz prednosti koje donosi svaka nova generacija, poput bržih procesora, moćnije grafike i brže pohrane, pokudio sam sve ono što je bilo "korak nazad" u odnosu na prošlu generaciju: izuzetno visoka cijena, vanjska periferija koja traži gomilu kablova, samo jedan utor za SSD, nepostojanje konfiguracije samo s jednom grafičkom karticom (uz istovremeno malen izbor OpenCL softvera koji koristi dva GPU-a), nedostatak konfiguracije s dva centralna procesora, a posebno me smetala nemogućnost zamjene tvornički ugrađenih grafičkih kartica. Ne čudi da ovaj stroj nije imao sretnu budućnost.

Ne dižimo spomenik živima... barem još malo...

No, da ne bude zabune, nije Valjak loše računalo, dapače, on vrlo uredno odrađuje svoj posao ako ste spremni na kompromise takve ideje, čak ga se još uvijek može i kupiti, ali je zanemaren i od samog Applea; od 2013. godine do danas nije ažuriran, nema čak niti, već neko vrijeme standardne, Thunderbolt 3 priključke. Također, kada je Valjak izašao svi su očekivali da će Apple uskoro napisati grafičke drivere koji će istovremeno koristiti obje grafičke kartice, tzv. "CrossFire" podrška, upravo zato što su dvije skupe i moćne grafičke kartice standardna oprema svakog Valjka. Apple je to jednostavno zaboravio! Bizarno, ali isti taj Mac pod Windowsima može koristiti obje kartice! Vrlo obeshrabrujuća politika tvrtke. Osim toga, loš je osjećaj kupiti stroj čiji je koncept odradio tek jednu generaciju i za koji se zna da je slijepa ulica. Mislim da ćemo jednog dana u našem Muzeju informatike PEEK&POKE Appleov Valjak staviti na istu policu na kojoj je danas PowerMac G4 Cube. Vrlo su slični: oba modela su bila dizajnerska avangarda, oba stroja su bila gotovo nečujna, oba stroja su bila izuzetno jaka za svoje vrijeme, oba su radi malog formata koristila samo jedan procesor - i oba su na kraju bila preskupa i doživjeli tek jednu generaciju. Mislim da će za par godina polovan Valjak biti vrlo zgodna i tražena kućna zamjena za, također zapostavljen, Mac mini.

Nabildani maneken ili pouzdan radni konj?

Apple je odlučio premostiti vrijeme do najavljenog, ponovno modularnog, Mac Pro modela tako što je u elegantni iMac zapakirao ozbiljan Xeon procesor, moćnu grafiku i super brzu pohranu. Kućište su tonirali u njihovu izuzetno popularnu "Space Grey" boju aluminija i nazvali novo računalo "iMac Pro". No, je li iMac Pro zaista "pro"? Po snazi bez dvojbe jest! Novi iMac Pro dolazi s 8-jezgrenim Xeon procesorom radnog takta od 3.2GHz, ali može se doplatiti i za 10, 14 ili čak 18-jezgreni procesor! Radna memorija kuca na taktu od 2.666MHz putem četverokanalnog memorijskog kontrolera, a grafički procesor je iz AMD-ove Vega serije s 8 ili 16 GB brze HBM2 (high-bandwidth memory) memorije. Impresivno, zar ne? Jest, ali to je daleko od dovoljnog jer snaga nije jedina osobina koja neko računalo čini profesionalnim.

Pravo profesionalno računalo mora biti natprosječno i imati ovih sedam osobina:

1) velika brzina i uravnotežene performanse cjelokupnog sustava,
2) uvijek moguć pristup podacima,
3) otvorena arhitektura koja omogućuje nadogradnju,
4) sve vrste priključaka za periferne uređaje,
5) izdržljivost, rad 365/24 punom snagom ako je potrebno,
6) u slučaju kvara brza zamjena komponenti od strane korisnika,
7) mogućnost uparivanja s nizom različitih monitora.

Apple je do sada mogao naučiti i što profesionalna radna stanica ne mora biti:

1) ne mora biti malena,
2) ne mora biti avangardnog dizajna,
3) ne mora biti najtiša na svijetu,
4) ne mora imati ugrađen monitor,
5) ne mora biti osmišljena za neiskusne korisnike.

Iako je iMac Pro izvanrednih karakteristika u ovom trenutku, već iduće godine bit će nadmašen nekim novim hardverom. Za dvije do tri godine više uopće neće biti u vrhu, a za četiri do pet završit će u oglasniku jer ga profesionalac koji mora pratiti razvoj tehnologije i softvera ne može baš nikako nadograditi. Da, ne šalim se, nevjerojatno, ali iMac Pro nije nadogradiv niti u jednoj komponenti! Korisnik ne može proširiti niti RAM, a to je moguće čak i na kućnom iMac 27" modelu. No, ni to nije najveći problem ako se na početku kupi dovoljno memorije, više brine pouzdanost takvog sustava u pravom profesionalnom okruženju gdje računala često rade punom snagom ne satima, nego danima.

Koji god kvar da se dogodi, korisnik ostaje bez cijelog stroja - i bez podataka! Vjerujem da je većini profesionalaca to potpuno neprihvatljiv rizik u ozbiljnoj produkciji. Profesionalcima je potrebna radna stanica kod koje u slučaju nevolje mogu izvaditi disk s podacima i nastaviti raditi na drugom stroju. Kod iMaca Pro se radi o gomili vrhunske tehnologije koja je vrlo gusto zapakirana, gotovo na razini prijenosnih računala, a od nje se očekuje da radi pouzdano i bude dugovječna kao nekadašnja Mac Pro računala koja koriste hladnjak na procesoru koji bi bio dostatan i za Vespu. Teško je pomiriti "šminku" i pravu heavy duty uporabu.

No, recimo da pregrmite to što ste kupili stolnu radnu stanicu koja nije nadogradiva, da se pouzdate i u to da Apple, ali i njegovi dobavljači komponenti (sjetimo se nesretne NVIDIA priče na starijim MacBook Pro serijama) daju svoj maksimum u kvaliteti i da u svakom trenu izvodite i backup podataka na vanjski disk ili mrežu, opet ostaje problem velikog gubitka vrijednosti takvog stroja tijekom radnog vijeka. Čak i to ne bi bio velik problem kada se radi o profesionalnoj produkciji da Apple nije dobrano zapaprio cijene, a o tome ću pisati opširnije u direktnoj usporedbi dostupnih modela i cijena.

Za koga je onda zamišljen iMac Pro, tko su mu kupci? Nisam siguran. Mogu tek nagađati da bi to mogao biti kakav šminkerski produkcijski studio na zapadu koji toliko dobro stoji da ih nije briga ako utroše desetak tisuća eura na računalo koje nije nadogradivo, kod kojeg u slučaju kvara korisnik ne može do podataka i cijelo računalo mora na servis. Uz to, hoćeš-nećeš, moraš koristiti Appleov glossy monitor koji jest lijep, ali grafički profesionalci većinom žele mat monitore. Ne tako davno, Apple je nudio uz doplatu od stotinjak eura "antiglare" monitor na svojim MacBook Pro serijama. Nije to bilo bez razloga, isto kao što legendarne Cineme 30" nisu mat bez razloga. Moj zaključak je da je iMac Pro po ovim cijenama vrlo rizična investicija u osnovno sredstvo za rad.

The Cheese Shop skeč

Dobro, koji Mac na kraju kupiti za profesionalnu uporabu? Mac mini je u zadnjoj generaciji osakaćen, onemogućeno mu je proširenje memorije, a i potpuno je zapušten od Applea, ne koristi ništa od tekućih tehnologija. Taj mali genijalni stroj ima toliko potencijala i dan danas je omiljen među svojim korisnicima, ali maćehinski odnos korporacije prema njemu učinio ga je zastarjelim i nepoželjnim. No, recimo da ga baš jako, jako želite. I odlučite se naručiti BTO (built to order) konfiguraciju kojoj ćete podići performanse do razine koja bi vam mogla profesionalno poslužiti. Naručujete Mac mini s Intel Core i7 dual-core 3.0GHz procesorom, 16 GB memorije i SSD pohranom od 1 TB. Uzmimo uz to tipkovnicu i trackpad. Hajde, pogodite koliko stoji, recite na glas cijenu s PDV-om? I mene koji sam poprilično iskusan, ovo je iznenadilo - preko 23.300 kn! I raniji podatak u tekstu nije greška - to je i7 u verziji sa samo dvije jezgre i spartanskom Intel Iris grafikom. Za taj novac? No, dobro, križamo Mac mini. :(

Idemo na nešto vedrije - stari dobri iMac 27" s 5K monitorom u srednjoj izvedbi s 2 TB Fusion Driveom je zaista dobra kupovina! Nudi gomilu hardvera za razuman novac i ima proširivu memoriju. Istina, takav stroj nije prikladan za najteže zadatke, ali za većinu Adobe alata i poslove tiska i web produkcije, više je nego dovoljan. Može on solidno odraditi i manje komplicirane zadatke video montaže ako nam nije potrebna 4K rezolucija. Cijena mu je oko 22.400 kn. Nije malo, ali s obzirom što se sve dobije, predstavlja trenutno najpovoljnije Appleovo računalo u pogledu cijene i dobivenih performansi. Svakako izbjegnite jeftiniji 1 TB Fusion Drive model jer SSD na tom modelu koji čini Fusion Drive ima svega 32 GB! Naravno, taj "detalj" će vam prešutjeti većina trgovaca. Vjerujem da to neće učiniti zlonamjerno, većina ih jednostavno niti ne zna što je "ispod haube", a Apple nije iskomunicirao taj podatak, što im pak uopće ne služi na čast. Možemo zaključiti da je standardni iMac 27" u srednjoj izvedbi dobra kupovina za profesionalce kojima ne treba mnogo procesorske snage, kojima ne smeta monitor sjajnog tipa i koji su spremni svoje velike projekte čuvati na vanjskim diskovima.

Treba li možda razmišljati o BTO izvedbi iMaca 27"? Hm. U trenu ćemo probiti 30.000 kn. Istina, to bi značilo i7 quad-core procesor na 4.2GHz, 16 GB RAM-a i SSD od 1 TB, pa sve to još uvijek "drži vodu", ali to je već vrlo ozbiljan novac za jedno računalo koje ipak nije zamišljeno kao profesionalna radna stanica. Ako bismo pak redovni iMac "nabrijali" do kraja, dolazimo do iznosa od čak 48.000 kn, a to onda gubi smisao jer smo u zoni iMac Pro modela.

Valjak. Rekao sam da ga se još uvijek može kupiti. A ima li to smisla? Moje mišljenje je da nema. Osnovni model s Xeon procesorom na 3.7GHz i sa samo 4 jezgre stoji s tipkovnicom i mišem 30.300 kn. Nešto jači model sa 6 jezgri na 3,5GHz stoji mrvu ispod 40.000 kn. Želite li pak najbrži model s 12 jezgri, boljom grafikom i većim SSD-om, taj užitak ćete s tipkovnicom i trackpadom platiti oko 95.000 kn. Takva investicija traži da ste zaista vrlo-vrlo-vrlo produktivan kreativac.

Novi iMac Pro. Osnovni model s početka priče stoji 46.500 kn! Ako želite vrhunski model s najbržim procesorom, najboljom grafičkom karticom, gomilu RAM-a i velik SSD, cijena je, pazite ovo, nije šala - 144.700 kn (stotinu četrdeset četiri tisuće i sedam stotina kuna)! Mogu primijetiti da je to cjenovni razred mnogih novih automobila niže klase. Vjerujem da je ovo i najskuplji Mac ikada. Vrijedi li toliko? Možda i postoji neka vrlo uska grupa profesionalaca koji su u takvoj vremenskoj stisci da jednostavno moraju imati najbrži mogući stroj pod svaku cijenu i za njih je ovaj iMac Pro moguće rješenje. Poznajem li ikoga takvoga? Ne. Barem ne u Hrvatskoj. Moj posao je upravo u multimedijskoj produkciji i većina mojih kolega radi na Macu i svi imaju potrebu za snažnim strojevima, ali iz razgovora sam saznao da im ne pada na pamet ulagati velik novac u all-in-one, tj. "sve-u-jednom" radnu stanicu koja je potpuno zatvorena i aristokratske cijene.

Deus ex machina

Došli smo do kraja Appleove ponude i već ste pomislili da zapravo ne postoji sretno rješenje za Mac profesionalce? Oh, kako ste u krivu! Na početku ove priče spomenuo sam staru Mac Pro tower seriju kao "najbolje Macove ikada proizvedene". Takva izjava svakako ima težinu, ali tko bi to ozbiljno shvatio u kontekstu 2018. godine, pa radi se o strojevima starim gotovo desetljeće! Znamo da godine u informatici prolaze brže i od pasjih godina, nisu li stoga ti strojevi zreli za muzej?

Ne da nisu za muzej, nego su BRŽI čak i od novih konfiguracija u rangu od stotinu tisuća kuna! Dobro opremljen i nadograđen Mac Pro iz 2009. godine brži je od tekućeg modela Mac Pro Valjka od 95.000 kn, može imati jednakih 128 GB RAM-a i neusporedivo više internog prostora za pohranu podataka, čak preko 40 TB! Brži je i od ulaznog iMac Pro modela u klasi od gotovo 50.000 kn! Je li to zakašnjela prvoaprilska šala? Iskustveno gledano, većina informatičara bi rekla kako nema nikakve tehnološke logike da je stari stroj brži od novog, ali ček, ima li? Ipak ima! Evo kako...

Mac tenk!

Ovo možete shvatiti i kao prvi test polovnog Macintosha na Jabučnjaku! Kada je situacija toliko apsurdna da profesionalci radije kupuju strojeve stare devet godina, negoli moderne Macove iz tekuće ponude za profesionalce, onda znamo da je Apple nešto gadno zeznuo. Srećom, sudeći prema zadnjim izjavama iz kompanije, izgleda da su konačno shvatili ono čemu profesionalci već godinama vrište po forumima. No, u iščekivanju njihovog rješenja, treba na nečemu raditi i zato pogledajmo što je danas razuman odabir za kreativne profesionalce kojima nije dovoljan običan iMac 27".

Stara Mac Pro tower serija osmišljena je u doba kada nije bilo važno koliko će struje trošiti radna stanica (Mac Pro napajanje može isporučiti 980W!), hoće li matična ploča biti dimenzija 40 x 40 cm i tražiti gomilu aluminija za kućište (bez monitora Mac Pro teži oko 20 kg!), a u to vrijeme se nije gledalo niti na veličinu ambalaže kao nešto bitno. U to doba bilo je normalno imati niz PCI slotova za proširenja, a to znači da takvi strojevi mogu imati dug eksploatacijski vijek jer ih se lako može nadograditi nekom novom tehnologijom, npr. za USB 3.0 priključke ili korištenje najbržeg tekućeg standarda SSD pohrane, štoviše, moguće je u brzini pristupa nadmašiti i nove modele jer postoji PCI kartica za proširenje koja koristi dva SSD-a istovremeno postavljena u RAID 0 polje, a to znači dvostruku brzinu!

U doba Mac Pro tower generacija moglo se, uz razumnu doplatu, kupiti stroj dvoprocesorske arhitekture. U takvim konfiguracijama, koje su i dan danas na cijeni, svaki procesor ima svoju sabirnicu prema memoriji i tako se u mnogim slučajevima udvostručuje brzina pristupa podacima. Upravo zato su ti strojevi bili toliko ispred vremena i “future ready”. To je bilo i vrijeme kada se nije škrtarilo na memorijskim utorima, pa tako stari Mac Pro može imati 128 GB RAM-a isto kao najnoviji i najskuplji Macovi danas. Tekući Mac Pro i iMac Pro modeli koriste 4-kanalni memorijski kontroler, a stariji 3-kanalni, ali puta dva, svaki procesor je na svojoj sabirnici. To je još jedna tajna dugovječnosti ovih strojeva. No, ima još! Kada je seriju (4,1) zamijenila nova (5,1) koja koristi bržu memoriju (skok s 1066 na 1333MHz ECC), hakeri na Macu su shvatili da se radi o istom hardveru, različit je samo firmware na matičnoj ploči! Napisali su malen alat (neslužben, ali radi) koji može svaki Mac Pro (4,1) model reprogramirati u (5,1) i tako podržati bržu memoriju na novijim generacijama Xeon procesora!

Nakon otkrića da je moguće izvesti takvu modernizaciju otvara se Alibabina pećina mogućih nadogradnji! Najvažnija je ta što je moguće zamijeniti i same procesore za neke novije generacije, a to čini drastičnu razliku u brzini. Apple je zadnju Mac Pro tower seriju izdao 2012. godine i ona je u jednoprocesorskoj verziji nudila 3.46GHz quad-core Xeon, a u dvoprocesorskoj 2.67GHz 12-core Xeon. To znači da se svaki model od 2009. godine može nadograditi na procesore iz 2012. godine! To je velika stvar jer je razlika u procesorskoj snazi između zadnje serije Tornjeva i Valjaka malena.

No, nećete vjerovati, ali predstava tek počinje! Iako je Apple 2012. stao s tom Mac serijom, Intel nije stao s novim izdanjima svojih Xeon procesora koji su kompatibilni s tom matičnom pločom! Slutite li što se dogodilo? Naravno, Mac entuzijastima znatiželja nije dala mira i pokušali su u te stare Macove ugraditi najnovije procesore, koje niti sam Apple nije koristio! Bum! RADI! :)

Veselju nije bilo kraja! To je konkretno značilo da ste mogli jednoprocesorski Mac Pro iz 2009. godine s 2.66GHz quad-core Xeonom pretvoriti u beštiju s 3.46GHz six-core Xeonom koji uz sve to još podržava “Turbo Boost” način rada do 3.7GHz i memoriju bržeg tipa! Zamislite tek veselje vlasnika dvoprocesorskih Macova? Ulazni 8-core 2.26GHz model bez problema postaje 12-core 3.46GHz čudovište! Brzina s, i danas solidnih, 87 gigaflopsa skače na 185.8 gigaflopsa! Za usporedbu, najjači Mac Pro “Valjak” koji možete danas kupiti razvija 174.5 gigaflopsa! :)

Za razliku i od najskupljeg suvremenog Maca, stari Mac Pro mogao je zamijeniti grafičku karticu i tako uvijek imati najnoviju grafičku tehnologiju. Zato danas nije problem u takav Mac Pro instalirati čak i moćnu NVIDIA GTX Titan karticu s 12 GB video memorije zasnovanu na Maxwell ili, novijoj, Pascal arhitekturi. Tu se pojavljuje još jedna nenadana prednost starije generacije - naime, NVIDIA grafički procesori podržavaju CUDA tehnologiju koja omogućuje da se GPU koristi ne samo za grafiku, već i za izračune. Da, to je identična zamisao kao i OpenCL koji radi i na AMD grafičkim procesorima, ali kvaka je u tome što više softvera podržava CUDA standard.

NVIDIA Titan spada u vrh ponude grafičkih kartica za Mac, ali dolaskom iMaca Pro, dobivamo drivere i za novu AMD Radeon Vega seriju i već se našao entuzijast koji je takvu karticu upogonio na starom dobrom Mac Pro! Da stvar bude zanimljivija, Radeon Vega 64 testiran u tom stroju bio je brži (Geekbench rezultat 169.397) od Radeona Pro Vega 64 u novom iMacu Pro (Geekbench 184.835)! Prednost Radeona je i to što ne traži zaseban driver kao NVIDIA kartice, High Sierra sve to izvorno podržava.

Moguć problem kod high-end grafičkih kartica je potrošnja pri maksimalnom opterećenju koja može prijeći dozvoljeno ograničenje i dovesti do sigurnosnog gašenja stroja. Prema iskustvima drugih, to se događa samo kod Titana i to kada se ciljano maksimalno optereti, u normalnom radu nema takvih problema. Novija Radeon Vega serija je zahtjevnija i traži zasebno eksterno napajanje ako vam Mac Pro nije poluprazan i neopterećen, ali moguće je da će se u idućoj generaciji tog procesora smanjiti potrošnja, a time i olakšati ugradnja u strojeve koji su već pretrpani i ograničenog kapaciteta napajanja.

Od grafičkih kartica nove generacije u višoj klasi, za naklonost Mac Pro korisnika bitku vode AMD Radeon RX 580 i NVIDIA GTX 1070. Postoji i par bržih, ali te su većini korisnika preskupe, dok ove dvije nude odličan odnos cijene i performansi. NVIDIA standardno nudi CUDA podršku i može se kupiti s Macovim firmwareom putem nezavisnih on-line trgovina, a Radeon pak ima bolje napisan driver koji je integralni dio operativnog sustava, a to nije mala prednost.

Moj savjet je jednostavan: ako vam treba CUDA za neki bitan softver (npr. DaVinci Resolve), kupite nešto iz GTX serije, a ako vam ne treba - život će vam biti daleko jednostavniji s Radeonom. Inače, moguće je PC-ijev Radeon "flashnuti" s Appleovim firmwareom, ali to je procedura koja nije za neiskusne.

PC kanta? Može i to!

A što s onima kojima su apsolutno neophodni Windowsi? I tu je Mac Pro tower najbolji izbor! Razni emulatori poput VirtualBoxa na ovakvom stroju radit će najbrže, a oni koji imaju zaista zahtjevan softver za 3D ili samo žele isprobati igre koje ne postoje u Mac izdanju, mogu putem Boot Campa instalirati Windowse 10 na zaseban tvrdi disk unutar kućišta - sve bez particioniranja i nepotrebnog rizika za Mac okolinu. Takav Mac Pro ponašat će se kao izuzetno brza dual-Xeon PC radna stanica.

Ovdje ću s vama podijeliti i korisno iskustvo kako biste uštedjeli sate i sate traženja problema: Microsoft Windows 10 instalacija (da ne bude zabune, kupljena i legalna, bez ikakvih hakiranja) ima bubicu koja se manifestira tako da na određenim PC matičnim pločama (a izgleda da ova od Mac Pro modela spada baš u njih) javlja besmislenu pogrešku pri pokušaju instalacije u slučaju ako se na SATA sabirnici nalazi više tvrdih diskova! Službeni Microsoft forum za podršku nudi i rješenje: na takvim PC računalima potrebno je fizički odspojiti sve diskove osim onog na kojeg se izvodi instalacija! Nevjerojatno da Microsoft do dan danas nije ispravio tu pogrešku. Kada prebrodite i tu prepreku, dovoljno je instalirati Appleove drivere za Mac specifičan hardver, (Bluetooth modul, Airport, Trackpad...), i vaš Mac Pro postaje PC kanta! Moćna kanta, ali ipak kanta! ;)

Dobro, imaju li ti strojevi uopće neki nedostatak? U ovom trenu gotovo da nemaju osim što se ne mogu kupiti izuzev na tržištu polovnih, a oni koji ih imaju, nerado se od njih odvajaju. Ako ćemo sitničariti, moguć nedostatak, ali za vrlo usku skupinu korisnika, jest nepostojanje Thunderbolt priključaka ili prikladne PCI kartice koja bi to nadomjestila. No, kako postoji USB 3.0 kartica i radi odlično, javili su se neki korisnici koji koriste USB 3 na Thunderbolt adapter i tako koriste vanjsku Thunderbolt pohranu.

Vitalni radni konji

Još jedan potencijalni nedostatak koji će se dogoditi prije ili kasnije jest da će u nekom trenu Apple ukinuti službenu podršku za tu seriju i time dokinuti korištenje zadnjih izdanja macOS-a. No, to vas ne treba previše brinuti jer je Mac zajednica do sada pokazala nevjerojatnu sposobnost prilagodbe; kada je Apple ukinuo podršku za prve (1,1) i (2,1) serije pod isprikom da EFI firmware ne podržava 64-bitni OS (iako je cijeli stroj 64-bitan izuzev boot loadera), japanski haker napisao je zakrpu koja to premošćuje. Tako danas i najstarije serije iz 2006. godine sasvim uspješno vrte macOS 10.11 El Capitan! Dolaskom Sierre i High Sierre, u operativni sustav se uvodi novi dio koda koji traži specifične instrukcije na razini procesora koje imaju samo novije generacije Xeona. To je već bilo vrlo teško simulirati tako da su te prve serije sada stale na El Capitanu. No, da stvar bude zabavnija, takvi strojevi i dalje mogu koristiti najnovije Windowse! Pošto je El Capitan vrlo solidno i upotrebljivo izdanje macOS-a, predviđam da će čak i ti najstariji strojevi još dugo služiti, pogotovo ako negdje rade kao serveri.

Mac Pro generacija u sredini (3,1) ima novije Harpertown Xeone, ali kod nje je Apple ukinuo službenu podršku uz loše opravdanje da osnovne konfiguracije Mac Pro (3,1) serije nisu imale grafičke kartice koje podržavaju "Metal", novi grafički podsustav koji koristi tekući macOS. Također, neke Airport kartice iz tog vremena nisu kompatibilne, pa je Apple bahato zaključio da onda neće podržati cijelu tu generaciju! Zar je zaista razumno otpisati cijelu seriju sasvim upotrebljivih strojeva jer je netko odlučio da nema smisla u instalacijskoj skripti jednostavno provjeriti ima li ciljani stroj potreban hardver?

Naravno, većina Mac Pro (3,1) korisnika je odavno nadogradila sustave modernijim karticama i ne postoji nikakav problem da se na takvim računalima pokrene High Sierra, dovoljno je u samoj instalaciji izbrisati oznaku modela s Appleove "crne liste" nepodržanih. Da vam i pri tome uštedim nešto vremena, kada to učinite (ručno ili pomoću gotove skripte koja to čini), instalaciju svakako pokrenite s internog tvrdog diska, a ne s eksterne USB memorije.

Mac Pro serije (4,1) i (5,1) kojima sam i posvetio ovu malu tehničku analizu su danas još uvijek podržane, pa čak i da ostane samo na tome, iz iskustva znamo da većina bitnih softvera još godinama radi na starijim generacijama operativnih sustava, pogotovo danas kada su novosti uglavnom "šminka" i nadgradnja. No, gledajući korisničku bazu ovih strojeva, koja je zaista golema, siguran sam da će se u trenu kada Apple ukine podršku za ovaj stroj, naći haker koji će napisati workaround zakrpu i tako ovom fantastičnom stroju opet produžiti život.

Trenutak kada više neće biti moguće nastaviti ovim putem je dan kada Apple odluči izvesti konvergenciju svih svojih operativnih sustava u jedan. Iako o tome ne pričaju službeno, to se čini kao dugoročno logičan razvoj događaja, a tada će Macovi umjesto Intelovih procesora početi koristiti Appleove procesore ARM tipa i to će biti ta kritična točka koju stare arhitekture ne mogu preskočiti. Kada će se to dogoditi? Da je Steve Jobs živ, vjerojatno bi se sve to već odigralo, a ovako se Apple kreće polako i štreberski sigurno. Vjerujem da se to neće dogoditi prije 2020. godine. Do tada, kupite za malo para dobar stari Mac Pro tower, budite vrijedni, kreativni i uživajte! :)

Mac Pro tower (early 2009) 12-core 3.46 GHz pro et contra