Novo doba je stiglo. S njim se mijenja i poimanje HiFi-ja. Mlađe generacije sve više teže instant rješenjima i to se ogleda i u konzumaciji glazbenih sadržaja. Klincima je danas nepojmljivo podešavanje, pa i samo čišćenje vinilnij plejki prije stavljanja na gramofon. A onda tek okretanje ploče svakih 20-ak minuta?! I jasno, nema daljinskog upravljača, preskakanja skladbi ili premotavanja dionica koje nisu slušaču po volji... Danas se traži sistem koji radi. Jednostavno, radi. Uključiš u struju i on radi; bez petljanja s kablovima (na koje ćemo se vratiti malo kasnije) i pritom ga opslužuješ sa svojeg kompjutera. Proizvođači HiFi opreme se bore za opstanak; nitko to neće priznati na glas, ali to je bolna činjenica. Uostalom, pogledajmo nekadašnji sistem prosječnog HiFi konzumenta: gramofon, pojačalo, tuner, CD player (od kraja 80-ih), zvučnici i vjerojatno i kazetofon. Neki su imali receivere, ali neki su imali i magnetofon. Puna kuća tehnike. Danas je opstao receiver, zvučnici i eventualno iPod ili USB stick. CD player pomalo odlazi u povijest (ah, treba mijenjati disk svakih sat vremena), kazetofon je ionako već muzejski izložak, a magnetofoni se profiliraju kao ultimativni high-end izvor zvuka koji nema nikakve veze s masovnošću. HiFi proizvođači se prilagođavaju koliko mogu i nude razne docking sustave za iPod kao zamjenu za nekadašnje radiokazetofone (popularni kazići). Neki su bolji, neki lošiji, a (po)najbolji među njima je Zeppelin prestižnog Bowers & Wilkinsa o kojem ste već mogli sve pročitati na stranicama Jabučnjaka. Isprva je svirao samo s iPoda (iPhonea), ali u drugoj generaciji je oplemenjen i WiFi-jem i Airplay tehnikom. Airplay je izum Applea i omogućuje stream zvučnog sadržaja preko lokalne mreže na zvučnike. Tako je Zeppelin postao zvučnik na koji nije trebalo biti ništa fizički spojeno, a on svejedno lijepo i kvalitetno svira. Sad je B&W otišao korak dalje i ponudio sistem nazvan A7 (svaka sličnost s Audijevim modelom istog imena je slučajna; Audi koristi Bang & Olufsen za svoje premium sustave ozvučenja u autima). Razlike u dizajnu su očite: Zeppelin nije lako smjestiti bilo kuda zbog svoje duljine od gotovo metra, a i prenošenje nije bilo baš lako. A7 je drugačije oblikovan; stane u bilo kakvu vitrinu, na policu i lakše ga je prenijeti, iako nije lagan. Ovaj oblik kutije je i nesumnjivo čvršći što se ogleda u još boljem basu nego na Zeppelinu. Oblik je jednostavniji i čišći, jer nema više docka za iPod. Ipak, A7 nije prekinuo sve fizičke veze s okolišem, iako mu je za funkcioniranje dovoljna samo utičnica za struju. Straga nalazimo klasični ulaz promjera 3,5 mm, USB za računalo i ethernet za one koji još zaziru od WLAN-a. No, A7 je zamišljen baš za bežično povezivanje i to do mjere pretjerivanja ako se mene pita. Naime, Zeppelin se mogao jednostavno podesiti pomoću ethernet kabla i računala, ali sad to više nije moguće. A7 je skroz fensi i šmensi pa je za podešavanje predvidio iPhone. Točno tako, ako nemate iPhone, nema podešavanja A7; morat će vam u goste doći netko s iPhoneom da to odradi. Ideja načelno i nije loša; skinete posebnu aplikaciju i instalirate ju na iPhone. Potom uključite A7 i čekate da njegova ledica počne žmirkati žutom bojom; to je znak da je A7 stvorio svoju mrežu na koju se prikvačite iPhoneom i počnete s podešavanjem. Ono se zapravo svodi na odabir mreže, imenovanje A7 (Living Room, Bathroom ili po želji; može ih biti nekoliko u kući, zar ne?) i stvar je spremna za korištenje. Uputstva (na razini slikovnice za djecu od 5 godina) spretno prešućuju da ako je sistem već jednom podešen prvo treba resetirati sve pritiskom na gumb sa stražnje strane: trebalo mi je niti 20 minuta da to shvatim, jer je A7 već svirao kod zastupnika u uredu; čisti gubitak vremena koji se mogao preskočiti samo jednom napomenom u tom smjeru.
No, kad se A7 spoji na mrežu, njegova LED-ica poljubičasti i on se pojavi u iTunesima kao dodatna opcija za zvučnike. Otud dalje je sve dječja igra: iTunesi mogu svirati bilo koju skladbu iz svoje datoteke ili internet radio, playlistu i sve ostalo na što smo navikli. Zvuk će reproducirati A7. Višesboni tulumi sad dobivaju novu mogućnost: s jednog izvora (kompjutera) može se reproducirati glazba istovremeno na više A7 pa će cijeli stan/kuća biti ispunjen(a) glazbom.
A7 ima isti daljinski upravljač kao i ostatak B&W game (MM1, Zeppelin), ali nudi i mogućnost promjene glasnoće izravno s desne strane kućišta. Na lijevoj strani se uključuje/isključuje, ali njime se može upravljati i pomoću računala: odabir glasnoće u iTunesima radi i na A7, ako je tamo odabran A7. Već je spomenuto da A7 koristi iste komponente kao i Zeppelin Air, ali primarno na račun čvršćeg kućišta nudi bolje definiran bas. Njegova količina ovisi o udaljenosti od zida; A7 najbolje svira kad je udaljen od zida 7-10 cm. Dapače, i ostatak spektra je vrlo lijepo zastupljen i ponekad je doista teško povjerovati da toliko glazbe dolazi iz samo jedne kutije. Diana Krall je briljirala, baš kao i Kraftwerk sa svojom elektronikom koja se danas doima tako čistom i proračanskom. Vrlo dojmljiv je bio eksperiment i s Policeom (Every Breath you take) kao i s kasnijim solo opusom Stinga koji je poznat po kvaliteti svoje produkcije. Ovdje je vrijeme za prvu ogradu: sva je muzika slušana preko iTunesa, nešto s Macbook aira (10.8.2), a nešto s Powermaca G4 (800 Mhz, 10.5.8). Macbook air je povezan bežično, a G4 ethernet kablom. Sve što je u bazi iTunesa je ripano s CD-a u Apple lossless formatu uz poneki izlet u mp3 (tad se radi o 320 kbps i minimalnoj kompresiji tj. maksimalnoj kvaliteti za mp3). U oba slučaja zvuk ima vrlo topao karakter, ali bass u mp3 postaje prejak i treba ga malo ukrotiti. No, zato je slušanje internet radija tragično loše iskustvo. Najbolji beatstream koji sam našao je 192 kbps i to je dovoljno dobro samo za slušanje stanja u prometu i eventualno vremenske prognoze. Politička prepucavanja o kugi i peronospori ionako ne slušam u pokašju održavanja mentalne higijene, a muzika je zrnata, izlomljena i očajno nepovezana: A7 je jednostavno puno predobar sistem za loše muzičke izvore. Kad smo već kod izvora, treba napomenuti da i iPhone može svirati preko A7; spojite se na WiFi mrežu, dignete iTunese, odaberete A7 s popisa Airplay uređaja i gotovo. Stvar radi, ono malo Diane Krall što nosim u iPhoneu u lossless formatu je sviralo lijepo, ali na taj način baterija brzo ode. Koliko košta ovaj čudesni sistem? Kod našeg zastupnika 5990 kuna. Da, od cijene se steže grlo i tu se nema što sakriti. Na žalost, ni vani stvar nije puno bolja, dapače, A7 je izvan granica RH još i skuplji tako da čisto sumnjam da će netko opremiti kuću (stan) nekolicinom A7. Ali, sad je dobra prilika za razmatranje Zeppelina Air. Gotovo identičan uređaj, osebujnijeg izgleda i uz dodatnu mogućnost izravnog docka za iPod ili iPhone (iPad) koji ne samo da će svirati nego se i puniti značajno je jeftiniji (cca 4500 kuna). No, niti tu nije kraj opcijama. Manji brat sedmice (A5) košta 3800 kuna, a ‘samo’ Zeppelin, bez mogućnosti Airplay povezivanja dobiva vlasnika za 2600 kuna što je zbilja jako dobra cijena. Bowers je napravio dobru skalu uređaja koji nude za svakog ponešto, ali svi imaju ono najbitnije: zvuče sjajno i svaku prostoriju mogu ispuniti zvukom čija kvaliteta ovisi samo o kvaliteti izvora. |
Komentari
Međutim, zanima me - kad si napisao kako se podešava isključivo iPhoneom, da li to znači da može i iPod touch, i iPad, ili baš samo i isključivo iPhone?
A gramofon je uvijek nekaj posebno. Makar, sad je zadnji krik High Enda magnetofon za koji se kupuju trake po cca 300 dolara svaka. Poanta je da je ta snimka ANALOGNA i da to IPAK vjernije zvuči bez A-D i D-A konverzije.... Tko nije nikad videl i čul Revoxa B77, nije videl niš......
Kaj se tiče audiofilstva i naprednosti, nema tu velike nauke: odeš na neki koncert (bio Al Jarreau u Opatiji lani) i poslušaš to uživo. Tako SVE treba zvučati. I onda kreneš u potragu za uređajima koji te prbiližavaju tom idealu. I onda skužiš da takvi koštaju JAKO puno i da ti niko ne bu dal nekaj kaj svira famozno za 300 kuna..... Na žalost
METAR duzine, pa na policu?