Snaga osobnog predstavljanja leži u tome da jako dobro razumiješ ono što prodaješ. To ne može svatko, a kamo li imati viziju s one strane inženjerskih ideja!

Htio je svijet učiniti boljim, ne libeći se malih prijevara. Njegov poziv Johnu Sculleyu iz Pepsi Cole: "Hoćeš li do kraja života prodavati šećernu vodicu ili želiš mijenjati svijet" za Stevea Jobsa ni u jednom trenutku nije bio metafora! Kao nekonvencionalni momak svojevoljno je napustio koledž Reed u Portlandu već nakon prvoga semestra. Stariji bi, zdravorazumski, lako zaključili: ništa od Stevea Jobsa kad se ponaša tako svojeglavo! Nijedna ga majka ne bi poželjela za zeta, a pogotovo ako bi znala da su njegovi roditelji-usvojitelji za to školovanje potrošili svu ušteđevinu koju su za njega skupljali još od vremena dok je prljao pelene.

Vizionar koji je znao kako maštu pretvoriti u uspješan proizvod

I na njegovom samom početku činilo se da je sve postavljeno naopako, te da je takav mušičav rano izgubio sve izglede za boljim životom. Stevea je to napuštanje studija ipak boljelo. Znao je kako se osjećaju njegovi pa se zarekao da od njih više neće tražiti ni dolara. Zbog te odluke jedino su njega naizgled čekale gladne godine…

Nakon što se kao otpadnik iz škole vratio iz Oregona nastavio se muvati među kalifornijskom studentarijom. Htio je biti tamo gdje se u vrućim glavama kuhaju nove cool ideje. I poneka psina. Njegov prijatelj Steve Wozniak u tim je psinama znao je predvoditi. Woz je izvrstan inženjer i iskonska dobričina. Steve Jobs nije bio izvrstan inženjer i sigurno nije bio ni dobričina onoga tipa kakav je Wozniak i danas. Steve Jobs si je vrlo rano priznao da je od ljudskoga materijala koji se neće okrenuti Tamnoj strani, ali to je bilo na posve drukčiji način od Stevea Wozniaka, momka s kojim je utemeljio Apple. Te su razlike između njih dvojice bile plodonosne na način kako produktivno surađuju i vrlo različiti. Dobri su primjeri John Lennon i Paul McCartney, Iljf i Petrov.

Kao student, Steve Wozniak je, s geekovskim smislom za hobije i podvale, izradio napravu kojom se telefonski signal prevari i besplatno telefonira. Nije ju izradio da bi telefonirao, tek da bi samome sebi dokazao - da je to izvedivo.

Steve Jobs je odmah shvatio što to znači i rekao je Wozu da ih napravi još barem desetak. U to se već vrijeme izdržavao, pa je naprave išao prodavati od vrata do vrata po cijeni od sto dolara u studentskim spavaonicama. Zbog boje materijala od koje je bilo izrađeno njeno kućište, on je napravi odmah dao ime koje zvoni, blue box.

Steve Jobs u stanu Stevea Wozniaka proučava što može blue box

Ta se epizoda i danas prepričava kao anegdota o blue boxu. A Jobs ih je prodao otprilike 200. Vrhunac te priče je navod da je, samo radi toga da kupcima raspali maštu, iz studentske sobe nazvao samoga papu u Vatikanu. Usput, taj dio urbane legende nije sasvim točan: prava istina je da se u to za Vatikan rano jutro na telefonski poziv javio neki pospani dežurni državni tajnik koji je Jobsu rekao da zove kasnije, jer da papa spava.

Steve Jobs i Steve Wozniak bili su članovi neformalne skupine Homebrew Computer Club koja se od sredine 1975. godine okupljala u dvorani mjesnog računalnog centra u Menlo Parku, jednom od gradova uz Zaljev San Francisca. Zanimljivo, prvi put su se okupili u ožujku u jednoj privatnoj garaži. Svi su oni silno željeli nešto raditi s računalima, ali to su onda bile goleme i iznimno skupe naprave do kojih je pristup bio ograničen odabranima. Mlađarija je intuitivno osjetila da se u računalima "nešto krije". Jedno od rješenja da se to otkrije bilo je napraviti si računalo. Tako je nastao Altair, prvo računalo koje se prodavalo kao kit, vrećica čipova i tiskana ploča koju su hobisti sami sastavljali. Woz je također htio svoje računalo, ali je shvatio da ga neće moći kupiti, nego ga mora sam napraviti. I to iz što manje čipova. Stalno je na papiru crtao kombinacije kako da izbaci još poneki. A onda je napravio matičnu ploču i sve je proradilo iz prve. Bio je to doista kompjuter i radio je kako kompjuteri rade.

Woz telefonira kroz blue box

Steve Jobs je jako dobro razumio što Woz radi, ali je znao i što je potrebno da to ne bi bila igračka za njih nekoliko stotina. Tako je nastao Apple II, industrijski proizvod. Kopirao ga je čak i veliki IBM kad se napokon odlučio ući na tržište osobnih računala. Steve Jobs je uvijek razumio s kakvim proizvodom ima posla, kakav će trag ostaviti u budućnosti. Da bi takav proizvod zaživio, s nečim novim, ili bez nečega na što su ljudi navikli, morao je ili izvesti grube prekide s prošlošću, ili je vlastitim nastupom trebao u mašti drugih nadoknaditi mjeru mašte koju je sam imao. Tu zavodljivu izmaglicu, zbog koje je bio najveći šoumen u industriji, novinari su nazvali "polje iskrivljene stvarnosti Stevea Jobsa".

Novinari nisu mogli sebi vjerovati da je s Macintoshem napušten floppy formata 5¼ inča prekinuo i s vlatitom prošlošću, a da je s iMacom posve prekinuo s floppyjem. Ali Jobsova "iskrivljena stvarnost" redovito bi postajala stvarnošću s oba stopala čvrsto na zemlji. Apple zahvaljujući Jobsu nikad nije prihvatio optičku jedinicu BlueRay. Danas se vidi: flash memoriju možete pisati i brisati, nema mehaničkih dijelova, ne zauzima mjesto i cijena joj pada. BlueRay nema izgleda. Ni danas nisu prestali prigovori što iPhone i iPad odbacuju internetski format Flash. Ne bi se reklo da je to naštetilo tim uređajima. Toliko o grubim prekidima.

"Polje iskrivljene stvarnosti" bio je Jobsov mali univerzum nepostojećega. Nečega što tek treba doći. Da bi uspjelo ono što je namjeravao s iPodom, morao je imati internetsku prodavaonicu glazbe. Za to je morao osigurati pristanak pet najvećih etiketa. A ti se interneta boje kao vrag tamjana. Zate je morao izmisliti zaštitu FairPlay, iako je znao da problem piratiziranja nije u nedostatku zaštite, nego u zastarjelom razmišljanju. Poslije je izjavio da se zauzima za skidanje zaštite, ali trebalo je cijelu glazbenu industriju nagovoriti da ugazi u područje kojega se smrtno plaši i o kojemu još ima bezbrojne miskoncepcije. Ili da nagovori Billa Gatesa (Microsoft), Mitcha Kapora (Lotus) i Freda Gibbonsa (Software Publishing Company) ne samo da programiraju za novu neprovjerenu novu platformu Macintosh, nego da se i fotografiraju za oglas! Istina, Bill Gates će mu, za vrijeme programiranja za Mac, zdipiti ideju za Windowse, ali oni su počeli pošteno raditi s Windowsima 95 više nego desetljeće kasnije…

Ni Jobs nije izumio grafičko sučelje s prozorima i miša, ali je jako dobro znao što znače za korisnika kada je u Xeroxovim laboratorijima PARC ugledao računalo koje je sve to imalo, a principal to zapostavlja. Slično je morao postupiti i prema najširoj javnosti u dva pitanja: da li se MacOS razvija za Intelove procesore i radi li se na pločastom računalu. Kada je poklonicima predstavio prelazak s procesora PowerPC na Intelove, morao se ispričati riječima "Mi volimo imati alternativu" jer se OS sve vrijeme usporedno razvijao i za Intelove procesore: niječući da radi na pločastom računalu skoro i nije lagao: Apple je radio na iPadu. Pogledajte kako i danas prolaze pločasta računala, a kako prolazi iPad! Ali imao je pravo kad je odbijao da se Apple uopće bavi netbokom, slabašnima ultramalim jeftinim prenosivim računalom. Jobs je odbijao tu vrstu komproomisa. Ostat će upamćen kao korporativni čelnik koji se možda najviše u povijesti bavio i najmanjim pojedinostima svakoga proizvoda. Njegov odgovor na trendove morao je biti kvalitetan, ne previše skuplji uređaj od nečega što je u jednom razdoblju bio netbook. A ti odgovori su iPad i MacBook Air. Obje te naprave Steve Jobs je objasnio kao uređaje iz ere poslije PC-a.

Tu eru, putem telefona i pločastih računala, mnogo korisnika danas poznaje možda bolje nego svijet računala. Mnogi pored Windowsa i ne znaju da je proizvođač njihovoh iPoda izumio osobna računala. Ali to i ni nije važno. Mi smo zavirili i u Jobsov život u eri prije PC-a samo zato jer ga je tako možda bolje razumjeti kao čovjeka. Onoga koji svijet želi učiniti boljim, ne libeći se malih prijevara, za stvar dobra. Za to mu nije trebala ni mašinerija istraživanja tržišta, a još manje mašinerija reklame. Tek je nekoliko Appleovih korporativnih oglasa objavljeno u tisku, a televizijske reklame su na televiziji prikazivali gotovo jedino — prodavači! Ali Apple ih je snimao, a vjerni korisnici prenosili i širili — besplatno!

U temelju svega je zadovoljan korisnik i fenomen tako rijedak u tehnici: umjesto glavobolje, svako novo otkriće u napravi korisniku razvuče osmijeh. Steve Jobs osobno još će se dugo skrivati u svakom takvom doživljaju Appleovih tehničkih igrački.