07.12.2009 | 22:31
Hm... Ja imam doma 603-ce. Okladio bi se po burek i jogurt da su prije 10 godina (kad sam ih kupovao) tek 602-ke imale tweetere. I toga se baš tako sjećam jer me je malo nakon moje kupnje prijatelj pitao za savjet, za njegovu (puno manju) dnevnu sobu pa se teško dvoumio između 601 (koje nisu imale tweetere što mu je falilo) i 602 (koje su mu bile prevelike). Ali možda sam zaista krivo zapmtio. B&W prospekt od tada mi još stoji negdje u ormaru, ali fakat mi se ne da kopati...
Ako sam krivo zapamtio, ispričavam se na dezinformaciji.
Što se tiče iskustava sa USB - S/PDIF, ta iskustva nemam. Teoretski, to bi trebalo biti bolje rješenje od wlana u smislu protočnosti (širine pojasa). Po svemu ostalom, trebalo bi biti isto. U praksi, ako je USB driver loše napisan, to nikad neće raditi kako treba. Žao mi je što ne mogu biti od veće pomoći...
Djuro, tvoja teza nema podršku u teoriji A/D konverzije. A/D konverzija, ako je loša, može izgubiti visoke frekvencije, a niske nikako. Ja bi, dakle, AIFF digitalni master najprije pokušao reproducirati na nekom CD playeru koji ima zajamčeno kvalitetnu DA konverziju pa tek onda zaključivati o tome da li je digitalizacija neuspjela.
Alternativno, može se napraviti i paralelna spektralna analiza referentnim mjernim instrumentom.
Znam da se često priča kako zvuk gramofona ima ono nešto što CD nema. No znam isto tako da se pri tom obično uspoređuje high-end gramofone (jer oni šugavi i jeftini nisu preživjeli do danas) s osrednjim schrotex digitalnim playerima (jer se svima čini da je nerazumno platiti 500 EUR za CD player npr.)
Kao protuargument ja mogu npr. reći da sam kao klinac većinu glazbe konzumirao sa svog "Rudi Čajavec" radiokazetofona, tek ponekad kad staraca nije bilo doma sam mogao nešto svojih ploča poslušati na Iskra Turandot gramofonu (koji kao gramofon nije bio loš, samo su zvučnici bili smeće). Onda sam bio student. Rudi Čajavec je, zadnjim tračcima života, i dalje bio primaran, uz nešto intenzivnije korištenje cimerove kRamacrown tzv. "integrirane Hi-Fi (khm, khm) linije". Tek negdje par mjeseci nakon diplome kupih nekakav (srednja žalost) CD player i desetak svojih prvih CD-ova. I oduševih se množini zvukova nikad ranije čuvenih (jer nikad nisu uspjeli izroniti iz mora šuma i pucketanja). Najbolji primjer za ovo su svakako John Coltrane, Paco de Lucia, Roby Lakatos, ali i Pink Floyd. Danas već 10 godina živim u kući s dnevnom sobom čija je akustika projektirana, slušam glazbu preko cijevnog Sansui pojačala (starog skoro 30 godina), Telefunken gramofona s direktnim pogonom (25 godina), Technics kazetofona s direktnim pogonom (25 godina) (svo troje high end u svoje vrijeme), B&W 603-ca (još uvijek high end) i nekakve konfekcijske digitalne sviralice. Nikad nisam kupio high end CD player jer nisam našao niti jedan čiji bi zvuk
mome uhu bio toliko bolji koliko on više košta. Imam npr. ploču Milesa Davisa "Ascenseur Pour L'Echafaud" i isti taj CD. Imam i Sade "Diamond Life" ploču i CD. Imam i Vivaldijev "Le quattro stagioni" ploču i CD. Slušao sam i baš ciljano uspoređivao. Osim očite razlike u boji zvuka (tehnički rečeno: razlici u spektru viših harmonika usljed različite tehnike reprodukcije)
nema razlike u dinamici (tj. da u ovom ili onom zapisu nedostaje ili je prigušen neki dio frekvencija).
Edit:
Eh, da, naravno, sve su ploče mint condition, a sva je navedena audio oprema, bez obzira na starost u odličnom stanju.