Puknuo sam danas 4 giga u G5-icu. Prema testovima koje sam vidio to je ona kritična granica do koje se najviše vidi razlika - razlika od 4 do 8 giga je sada jako malena i vidi se tek u ekstremnim slučajevima ogromnih video obrada (video compositing zona).

Ono što me malkec razočaralo je da čak i zadnji Photoshop ne kuži više od 2 giga. No, nije to tako strašno - barem ima mjesta za ostale stvari koje su obično dignute u isto vrijeme. Isto tako moram priznati da je zgodno kada B2 300 dpi kalendar dignete svih 12 listova istovremeno i da to radi ugodno brzo .

Baš me zanima nova verzija Adobe paketa...

Isto tako moram priznati da je zgodno kada B2 300 dpi kalendar dignete svih 12 listova istovremeno i da to radi ugodno brzo...

Eh, mali podsjetnik, ne zamjeri ..
Razliku izmedju 275 i 300 dpi u tisku ne moze vidjeti nitko. To je jednom rekao dizajner Luis Fishauf i dobro sam je upamtio i slijedio -- i zbilja je istina. Ako skreses rezoluciju makar za 10%, ta razlika moze nam donijeti 10% usede: bar 10% manju datoteku na disku, u jednom napornom radnom danu/noci preslika se to u skoro sat vremena ustede ... A vizualno je sve to jednako, tisak isti.
Treba li nam za B2 velicinu slika u 300 dpi? Previse, cak i umara -- B2 poster mozes vidjeti u jednom pogledu tek ako si metar i po udaljen, pa 230-250 dpi ispada vise nego dovoljno za B2. S daljinom, tockice rastera u ocima se slijepe jedna uz drugu i imas isti ucinak kao da gledas 300 dpi u visokoj linijaturi pred nosom. Jer B2 nikad nece ici u tisak u ekstra visokoj linijaturi kao nekakav A4 predlozak, pa ce se stosta toga zanemariti, a nase oko samo nadoknaditi.
Dakako, sve ovo vrijedi ako nije rijec o nekakvim mapama koje se proucavaju izbliza, s povecalom. Mape s blagom, jumbo postanske marke, kreditne klauzule, izjave o jamstvu u uputama uz Appleova racunala i sl.
Dakle, srezi B2 sliku u rezoluciji i letjet ce G5 kao metak.

Zvonimire hvala za savjet - i sam sam puno puta vidio da tesko mozes vidjeti razliku - cak i s daleko nizim rezolucijama, ali masa tiskara vec po nekakvoj sabloni trazi 300 dpi, pa idem linijom manjeg otpora da im ne moram objasnjavati sto, kako i zasto. Zaista bih mogao drugi put stvar pripremiti u 275 i nesto ustedjeti.

Kada vec spominjete Fishaufa i famoznih 275dpi, zar nije to doslo od cinjenice da ljudsko oko razabire 10 linija (ili tockica )rasporedjenih na sirinu od 1 milimetra pa to na inch dodje 254 linije odnosno 254dpi? Onda se uzelo malo rezerve pa smo zaokruzili na 300dpi?

Ovisi s koje daljine se gleda.

DAVOR: Zaista bih mogao drugi put stvar pripremiti u 275 i nesto ustedjeti.

Ako si pogledao photoshopove opcije, onda stvar egzaktno stoji ovako:
1) U načelu bi trebalo funkcionirati "koliko LPI toliko DPI" (na način koji zamišlja Mali Ivica.

No to neće ići, ako ti je stalo do kvalitete.
Odnosno, ići će, ako znaš što se događa (pokušat ću objasniti poslije)

2) By the rule of thumb uzima se kao pravilo DPI je LPI x2

3) Adobe kao graničnu optimalnu rezoluciju u Photoshopu preporuča 225 DPI za 150 LPI. S razlogom.

Diskusija:
U AM rastriranju slike (za razliku od FM rastera) za stvaranje iluzije polutonova koriste se rasterske točke razne veličine nanizane u linije. One su, u osnovi, zapravo kružnice (u slučaju nekih rastera su i elipse, pri čemu one još imaju i različito orijentirane osi, kako bi se što bolje iskoristio papir, tj. da bi se rasterske točke teskale jedna do druge, umjesto jedna preko druge, ali sad dosta o tim finesama). Te su kružnice različitih veličina s ravnomjerno raspoređenim središtima kružnica. Širina maksimalnog prekrivanja papira bojom, kada rasterske kružnice obodom dohvaćaju središte susjedne, žove se širina linije. Linijska rezolucija izraćava se u razlomku inča.

Sva je ova gore teorija bila potrebna da se shvati kako to, na pogled, identificira greška koja se onda nazove "nedovoljno DPI".

Najgrublja greška koja se odmah uoči je pikselizacija. Tiskarski raster jednostavno "previše besprijekorno" nacrta izdajničke kvadratiće, piksele. No, o toj vrsti greške ne govorimo, iako ona s estetske i faktografske strane ne mora biti greška (primjer: ako je netko kamerom s mobitela snimio uzlijetanje gorućeg Concorda, onda će i ta slika biti raspaljena na naslovnici Paris Matcha ako se on dokopao te snimke).

Razliku u kvaliteti reproducirane slike kojoj je fajl na gustoći od 150 i od 300 dpi na 150 LPI najčešće će i stručnjak jedva zamijetiti. Ako je, k tome, motiv na fotografiji bez oštrih rubova - oblaci, voda... - ta je razlika bez ekspertne analize nezamjetna.
Izdajnička mjesta su obično oštre kontaktne zone između površina različitih boja. Oštri rubovi. Tamo gdje nedostaje piksela uočljivo je kako oštra crta koja bi se trebala pružati kontinuirano doživljava neprirodne prekide, "izljeve" boje izvan osi prostiranja crte. To se rjeđe događa kod motiva kod kojih se rub "oštrine" poklopi s orijentacijom rastera, pa se za takav slučaj može reći kako "imamo sreće". Bad luck, kod kojega ja taj kut obično drukčiji od rasprostiranja rastera rezultira greškom.

Ponekad smo u situaciji da iz fajla s doista nedovoljno piksela trebamo napraviti uvjerljivo veliku, a poneki zahtjev kojega ne možemo odbiti traži da ishod čak bude glamurozan. Ne treba odustajati od prilike da se takvome za "mission impossible" uzme novac! Ako znate gdje izlaze izdajnički detalji, najčešće je u Photoshopu dovoljno ručno korigirati upravo to mjesto, a sve ostalo će izgledati just fine. ja sam imao jedan takav zadatak kada je trebalo napraviti poster 50x70 Janice Kostelić kada je osvojila svoje prvo zlato na Olimpijadi u Utahu. Postupak mogu opisati step-by-step ako to nekoga zanima.

I, da zaključim: kod fajla koji je u centimetar velik onoliko koliki treba izaći, a gustoća mu je 225 dpi i tiska se na 150 LPI, u 99,9 posto slučajeva neće biti vidljive razlike između fajla te, i fajla gustoće 300 dpi. Mnogo veće probleme od divljih piksela koje kradu rasterske linije i razlike od 225-300 dpi čine na nekim motivima artefakti od JPEG kompresije ("parketi" i drugo), posebno na oštrim kontaktima površina različitih svjetlina. Ponekad ni JPEG od 600 dpi ne može dati bolju reprodukciju od TIFF-a na 225 LPI. A to je zapravo meritum stvari o kvaliteti!
Sasvim je druga tema zašto naši tiskari tiskaju na 150 LPI, a ne na 133. Kao da fantaziraju da je to gušći raster, pa da je zato sve "kvalitenije". Glupost! Žalibože resursa za neke tiskotine u usporedbi s npr. tiskom Voguea, Playboya, Photoa... kojima je, gle čuda!, dosta 133 LPI!
Dapače, 133 LPI u odnosu na 150 LPI ima i neke estetske prednosti. GUSTOĆA TISKARSKOGA RASTERA NIJE JEDINI KRITERIJ gledateljeva doživljaja oštrine, zasićenosti, teksture i ostalih sočnih karakteristika. No, naši se tiskari kao pijan plota drže 150 LPI, a toga se drže i tamo gdje puštaju na film i tamo gdje puštaju CTP. Mala je tajna da je ta neobrazovana bagra ujedno i previše lijena da kalibrira bilo koju drugu linijaturu na svojim uređajima za proizvodnju pripreme od vaših kreacija, ali zato uzimaju lavobski dio novca u budžetima projekata za koje vi izmišljate sadržaj, brižljivo ga tehnički pripremate i mislite kako doista ne može bolje ni na izlazu.

Uz dužno poštovanje kako ličnosti gosp. "MAK" tako i profesije kojom se bavi, ja veći šrot od teksta koji je vezan za grafiku i tisak već dugo nisam pročitao.
Ovom izjavom apsolutno ne želim umanjiti nečije znanje, ali to da se u 2,5 kartice teksta strpa AM i FM raster, LPI, DPI, JPEG, TIFF i to sve uokvireno osobnim zadacima/uspjesima i procjenom sposobnosti i znanja "nekih" ljudi koji se time bave, kod mene je pobudilo afekt da napisem ovaj replay.

Uz dužno poštovanje kako ličnosti gosp. "MAK" tako i profesije kojom se bavi, ja veći šrot od teksta koji je vezan za grafiku i tisak već dugo nisam pročitao

Budi ljubazan pa napravi bar greatest hits od citata, pa ih komentiraj.

Mak, hvala ti na iscrpnom objašnjenju.

.. ja veći šrot od teksta koji je vezan za grafiku i tisak već dugo nisam pročitao.

Srot? Uf. Citaj izmedju redaka. Mak je govorio o problemima koji mogu nastati bez obzira kakvu pripremu imao, ili kakav tisak imao, potom o legendarnih 150 lpi u Hrvata i tomu slicno.

Takodjer, govorio je i o relativnosti u tisku.
Nema svetih pravila. Jedino je pravilo imati dobar predlozak ili barem znanje kako i los predlozak napraviti dobrim. Preduhitriti probleme. Problem s JPEGom, o kojem je Mak pricao, tu je s pravom, jer danasnji materijali ulaze u tisak sve cesce kao PDFovi, koji u sebi nemaju nista drugo doli kompresirane JPEGove. Dakle, opaske koje vrijede za JPEG vrijede i dobro ih je znati. Njih sigurno znade i Neville Brody, koji svoje uratke u obliku PDFa FTPom salje iz svog studija u Londonu tamo negdje u Japan u tisak. I tocno zna kakav ce mu uradak biti na papiru.

Dakako, bez obzira imao ti i najbolju pripremu na svijetu, kao vazan dodatak receptu jest i malo volje ljudi koji RIPaju uradak da naprave dobar posao. Malo je takvih danas. Briga ih sto rade, samo klikaju po uvijek istim opcijama. U Hrvata je to 150 lpi. Bez po mozga i namijestanja da kolor prilagodi doticnom stroju, boji i papiru na kojem ce se uradak tiskati.

U načelu bi trebalo funkcionirati "koliko LPI toliko DPI" (na način koji zamišlja Mali Ivica.
No to neće ići, ako ti je stalo do kvalitete. ... uzima se kao pravilo DPI je LPI x2

Svako pravilo ima svoje limese. Taj je limes u offset tisku 300 lpi -- po mom misljenju i iskustvu.

Bez obzira imao savrsen predlozak (sliku) u 10000 dpi, ili 300 dpi, na 300 lpi oko vise ne razabire nikakve razlike. Sve je isto. Tocka postaje toliko sitna da stara pravila nemaju smisla, jer je rasterska tocka oku nevidljiva. Na 25 cm od ociju otiskana slika izgleda kao fotografija, tonovi besprijekorni kao da si ih ispunio pravom akrilik bojom a ne rasterskom cipkom.

Po formuli, za 300 lpi trebao bi pripremiti uradak u 600 dpi. No praksa pokazuje da to nema smisla jer je tisak 300 dpi i 600 dpi oku potpuno isti. Male se razlike tek zamijete pod povecalom, ali su potpuno zanemarive. Zasto bi onda spremali slike u golemim fajlovima ako je rezultat isti?

Svako pravilo ima izuzetke i granice koje su uzrokovane tehnologijom tiska i ljudskom fiziologijom.

Ljudska karakteristika da kazu i ono sto misle se karakterizira kao problem, pa ja mogu slobodno reci da je moj problem i duplo veci jer cak na prvu i napisem ono sto mislim.
Greatest hits-ova nema, jer se moj replay odnosio na cijeli post, onako kako sam ga u crtama prenio. Za nekog tko je danas otkrio da se u tisak (offset) moze nesto poslati i u rezoluciji ispod 300dpi, taj tekst je sve samo ne iscrpan. Ako se stavim u polozaj te osobe, kada procitam cijeli taj tekst mogu samo zakljuciti da tiskari nemaju pojma, i ako mi samo nesto prigovore na moju pripremu poslat cu ih u..., jer ja znam. A znanje sam dobio iz 1,5 kartice teksta o cijeloj nauci.
Ruzno je sve tiskare klasificirati kao neobrazovanu bagru. Da li su oni uopce u mogucnosti da samostalno unapredjuju svoje znanje ili je krivac i negdje drugdje.
Mozda sam upotrijebio tezu rijec (srot) da bi okarakterizirao "mak"-ov post. Ako si se osjetio zbog toga na bilo koji nacin pogodjen ja ti se ispricavam.

Ako se stavim u polozaj te osobe, kada procitam cijeli taj tekst mogu samo zakljuciti da tiskari nemaju pojma, i ako mi samo nesto prigovore na moju pripremu poslat cu ih u..., jer ja znam. A znanje sam dobio iz 1,5 kartice teksta o cijeloj nauci.

Ispravak: teksta je 4665 znakova, što je podijeljeno s 1800, što je više od 2,5 kartice.

No, pravoga znanja za struku nema ni u sto puta više teksta. Tekst NIJE znanje. Tekst je samo uputa na što da obratiš pažnju. A znanje je ono nakon što probaš, vidiš rezultat, pa poslije toga onda možeš imati proizvod predvidivih kvaliteta s bezbrojnim ponavljanjima.

Da su ljudi iz tiskarske struke, kao cjeline u koju spadaju svi, na vrijeme uočili što se događa u struci, ne bu se dogodilo da se dolaskom DTP-a u njoj dogodi procjep i zastoj od najmanje 10 godina, a u struku silom prilika s ceste uđu ljudi "usijanih glava", kakve ta struka stoljećima "hladi" guranjem glave u vodu. I onda kad netko u njoj prođe sve faze mučenja, pa na njega dođe na red da na nekom mlađem primijeni strukovni sadizam, pa takvoga nema, onda nastupa frustracija. Ako poznaješ tiskare, njihovu praksu, znaš o čemu govorim.

Da, ta mentalno lijena bagra čije perjanice AKTIVNO NE ŽELE UČITI i još se time hvale, uništila je struku koja, gle čuda, u Italiji cvate, iako i jedni i drugi imaju iste strojeve, i kupuju li kupuju... i jedni i drugi. Ali, u Italiji je atmosfera u kojoj onaj koji neku stvar postavi bolje nego netko drugi - a gazda tamo, lakše nego tu, ulaže novac u novotarije o kojima ne mora nužno biti dobro obaviješten, nego zna što znači napredak - pa onda imaš novi krug tuposti, gramzljivosti i primitivnosti koji sam sebe proždire. A sve se to projicira i na cjelokupnost školovanja koje u toj struci u nas možeš steći. Koja onda statističkom zakonitošću producira masu ljudi u struci koja uglavnom ima krive ambicije, jer ima krivi "role model" u onima koji ih uče. Novosti unutar struke donijeli su uglavnom ljudi koji su, prolazeći kroz taj sadistički kordon, preživjeli sa svojim idejama.

Možda ni odviše solidarno sa strukom, ali u toj je struci mnogo više nasilja u nekim drugim. Od toga je dosta teško biti pametan, napredan i načitan.

(autor ubio vlastiti dupli post)

Ruzno je sve tiskare klasificirati kao neobrazovanu bagru.

Jest, ruzno je, jer nisu s * v * e neobrazovana bagra. Ipak golem dio te industrije je nevjerojatno trom, zakrzljao i potpuno nezainteresiran za bilo kakve pomake. Na razini su rjesenja iz kasnih osamdesetih 20. st., a usluge i kakvoca i odnos spram musterije na jednom su bezobrazno niskom stupnju. Po mom najskromnijem misljenju, zahvaljuci takvima, ta industrija treba krepat, i to sto prije.

Zato navijam za svako rjesenje koje ce nas rijesiti posla s tim matorim dangubama i umnim lijencinama. Podrzavam li ovom postom Maka? Nemam pojma, mozda samo slicno razmisljamo, s tom razlikom sto on ipak voli tisak, vjerojatno puno vise od mene.

Zbog takvih budala koje su se ugnijezdile u tisku, i potpirjani slijepim politicarima na pola mandata, stvorio se kaos u skolstvu, pa sad skoro svaka zupanija, selo i ulica ima svoje udzbenike. Bagra najobicnija. To sto time pljackaju roditelje i unose kaos u obrazovanje, koga briga. A o kudikamo jeftinijim, sto infrastrukturom sto odrzavanjem, onlajn rjesenjima u skolstvu uopce ne zele razmisljati. Zar nije jednostavnije napraviti JEDNU jedinu kopiju udzbenika i puknut je na web, svakoj skoli na download? I kad je treba nadopuniti, ispraviti ili sto ja znam, sve sto treba jest staviti novu verziju na web. Svima na uporabu. Skolstvu, novinarima, znatizeljnicima. Koliko bi se tako novca ustedjelo?! Milijarde kuna! I to svake godine! Neka taj novac upotrijebe za bolju opremu u skolama ili zdravstvenu preventivu.

Zato unaprijed pokopavam tu gramzljivu, neinventivnu bagru jer zelim bolje, demokraticnije i ugodnije rjesenje, kako dizajnerima, tako i korisnicima. Po mom misljenju web je konacno taj medij koji demokratizira drustvo do same srzi te troskove, na kojima se korumpirani tiskarski i politicki lobiji bogate do besvijesti, snizava do nule ili poptuno ponistava.

MAK: U načelu bi trebalo funkcionirati "koliko LPI toliko DPI" (na način koji zamišlja Mali Ivica).
No to neće ići, ako ti je stalo do kvalitete. ... uzima se kao pravilo DPI je LPI x2

Svako pravilo ima svoje limese. Taj je limes u offset tisku 300 lpi -- po mom misljenju i iskustvu.

Bez obzira imao savrsen predlozak (sliku) u 10000 dpi, ili 300 dpi, na 300 lpi oko vise ne razabire nikakve razlike. Sve je isto. Tocka postaje toliko sitna da stara pravila nemaju smisla, jer je rasterska tocka oku nevidljiva. Na 25 cm od ociju otiskana slika izgleda kao fotografija, tonovi besprijekorni kao da si ih ispunio pravom akrilik bojom a ne rasterskom cipkom.

Po formuli, za 300 lpi trebao bi pripremiti uradak u 600 dpi. No praksa pokazuje da to nema smisla jer je tisak 300 dpi i 600 dpi oku potpuno isti. Male se razlike tek zamijete pod povecalom, ali su potpuno zanemarive. Zasto bi onda spremali slike u golemim fajlovima ako je rezultat isti?


Tu smo sad kod merituma "zašto je u praksibolje 133 od 150 LPI"
Naime, obična računica rekla bi da pri rezoluciji osvjetljivača na film, ili crtanja istog tog rastera direktno na ploču, ključ kvalitete NIJE u broju linija, nego u broju točaka po inču, gustoći kojom laser crta tiskarski raster.
Obična računica pokazat će da čak i u tako "maloj" razlici kao što je 133 vs 150 LPI - mala za ljudsko oko - dobri predlošci, tj dobri snimci puni tona, uz nezamjetni gubutak gustoće rastera, dobit će pri istom razlučivanju iscrtavanja (nerijetko fiksiranih na 2400 dpi lasera) MNOGO VIŠE TONA.
Ajmo sad malo obične računice i to iz mojeg pretpotopnog iskustva.
Prvi LaserWriter (plus) bio je stvarno dobar komad hardvera. Nepoderiv. Njegovo je razlučivanje bilo maksimalnih 300 dpi. Defaultna linijatura za njega bila je 53 LPI. Teoretski, međutim, moglo mu se zadati raster od 150, pa i 300 LPI. I ja sam to, u ograničenom broju slučajeva, radio.
Što se događa s uređajem čija je fizička granica razlučivanja 300 LPI kad treba iscrtati zacrnjenje od 50% pri rasteru od 150 LPI pod kutom od 45 stupnjeva? Uz malo pažnje, tetošenja naprave, novog ultrafine tonera, dobre folije, on to i iscrta, ponekad čak i dosta ravnomjerno. Mene su pitali gdje sam osvjetljavao pripremu, kad sam u knjigama primjenjivao upravo taj ton kao element dizajna, a priprema je bila zapravo na PAUSU! I to davne 1986. godine, za umjetničku monografiju (NewCentury 14 točaka, ton, i 300 DPI lijepo iscrtano, te klasična reprofotografija umontirana u predviđene rupe u layoutu).
Događa se da se 150 LPI linijom može korektno iscrtati ton od 0%, 50% i 100%. Pedesetka se uz malo pažnje iscrta u relativno ravnomjerno zacrnjenje ako površina nije prevelika i korona je čista. Kako? Tako što printer grupira za tzv 50-postotnu rasterku točku tri kvadratića u piksel. Naravno, ti se kvadratići uglena još zapeku, razmrljaju... Ja sam bezobrazno zadavao 48% da se grumeni (a ne formirane rasterske točke) ne bi mehanički došli u kontakt, tj. da bih bio siguran kako ih bjelina razdvaja.
300 DPI razlučivanje izlaza, a 150 LPI raster? Eto, može, ali računaš samo na tri tona.
Kad su došli laseri od 800x1200 dpi, imalo je smisla raditi vektorske grafike računajući da je to, ono što se otisne, samo 600 dpi, ali to je bila raskoš. No, polako se tim rasterom na 60-90 LPI mogao dobiti poluton za ritpapir-novinski ofset. Bilo je to u vrijeme kad je tekući cm A4 filma is fotoosvjetljivača bio po 10 DEM...
Sve je stalo na 2400 DPI uređajima, ili u ambicioznijih 2560. Malo je tko nabavljao osvjetljivače od 3360 ili 3600, a oni koju su se i pobahatili da ti urade, ostajali bi na 2400/150 što iz inercije, što iz lijenosti da eksperimentiraju i kalibriraju veće rezolucije (kupiš osvjetljivač od milijun maraka, a onda ne kupiš fotodensitometar od 5000 DEM - naša posla), a što zbog sporih RIP-ova koji su trebali prekuhati puno više podataka da bi svaku "ciglicu" rastera stavili na svoje mjesto i s ispravnim zacrnjenjem, ali i oštrinom fokusiranja. Tko je to mogao izdržati, kad se s bržim protokom filma brže bogatio!
Tako je ostalo 2400/150, a prve privatne blještave revije koje su se i odavde radile, a na film puštale u Italiji - ako meštar nije bio "prepametan" da inzistira na 150 LPI, nego je nešto htio i naučiti od domaćih, išle bi na 3360 DPI ili 3600 DPI i 133 LPI. Pa se to tamo otisnulo, a mi smo zijevali, jer su Talijani uglavnom imali iste četverobojke, Heidelbergove ili Rolandove, kao i neko ovdje.
Onda je par pametnih momaka odavdje nabavilo male, gotovo portabl osvjetljivače Linotype-Hell BridgIt, kojima je RIP bio sam komp (bez RIP kartice čak!) čija je fizička granica bila 1200 DPI, ali je čak i 600 DPI bilo dosta za mnoge da se obogate i kupe nešto malo bolje i ubrzaju proces. I uglavnom bi stigli do dobrih velikoformatnih, gdje je još trebalo proučiti impostaciju (radi štednje filma i "mentalne" pripreme za CTP) i da te više nitko ne može uloviti. Mnogi ambiciozniji i mlađi tu su stali, jer ni klijenti nisu bili obrazovaniji od usmene predaje... Naravno, 150 LPI, a ostalo nema veze.
U međuvremenu neki proizvođači osvjetljivačkih jedinica uzeli su zanimljivu nišu specijaliziranim osvjetljivačima, među kojima je briljirao Monotype Express Master, koji je crtao samo 1200 LPI, ali je film širine 46 cm izlazio iz njega, precizno nacrtan, i pod rasterom specijaliziranim za dnevne novine od 86 do 90 LPI brzinom od čak 2,7 METARA u minuti! Je, i on se mogao kalibrirati na 150 LPI i malo bi tko od kupaca skužio bed, a samo bi se neki pametniji strojar u čudu češkao i pitao kako to da su mu slike tako posterizirane.
U isto to vrijeme na faksu (tom faksu!) reprofotografe su podučavali (bez suvišnih "zašto?"!) da sve crno-bijele slike treba posterizirati na 64 tona!!!!
Eto ti struke...

.. U isto to vrijeme na faksu (tom faksu!) reprofotografe su podučavali (bez suvišnih "zašto?"!) ...

Mak, puno puta se pitam, ta zasto bogati tratis vrijeme na oholice koje omalovazavaju to sto ne znaju? Tvoja poruka ovdje sigurno je potaknuta komentarima odozgo -- ma tko im je kriv sto ne kuze ili ne zele kuziti ili sto su napuhani?
Imaj lipo svoj mir. To sto imas i znas cuvaj jer svako znanje, a narocito ono iz prakse koje se ne da i ne moze naplatit', kod budala samo stvara zavist jer nemaju dovoljno sive tvari da povezu ono sto ne znaju i nisu kusali s necjim vrucim iskustvima iz prve ruke, za koja bi oni malo pametniji dali ne znam koje pare ...
Ne trati vrijeme na njih.