Ivica je odavno prestao škripati kredom. I hvala mu na tome. Odrastao je. Razdrljana koljena i razbijeni prozori ostali su samo sjećanje na pubertet. Nikada nije požalio kolinje vlastite kasice prasice čiju je utrobu, bez ikakve nedoumice, istresao za svoj prvi Mac.

Wacom ga je godinama magično služio, ali kada se u svibnju 2013. nad njegov Photoshop nadvila sjena mračnog oblaka - odložio je olovku, tugaljivo pogledao prema mjestu na kojem je nekad stajala kasica i zapitao se, uz dubok uzdah, koliko će si još moći priuštiti udahnjivati život?

Počeo je razmišljati o Pixelmatoru, nerijetko se pitao ima li sve to uopće smisla i postoji li nešto više. Zapravo je znao da postoji - ali ne za one razbijenih kasica, pa se o tim svjetovima nije usudio misliti, a kamo li crtati ih.

A onda je došla 2014.

Tako mi Kolumba, otkrio sam...

Ne sjećam se godine koja je u računalnoj grafici bila uzbudljivija od 2014. Daleko od toga da ih nije bilo - bilo ih je, skoro svaka je bila uzbudljivija od prethodne i dodatno obogatila paletu grafičkih alata za Mac. Ali za većinu potencijalnih korisnika oduševljenje bi splasnulo brzo nakon dolaska vijesti sa zadnjeg SIGGRAPH-a na kojima su sva ta čuda obično bivala predstavljena. Hladan tuš bi redovno stizao u nekom okviriću s cijenom, kao sastavnim dijelom recenzije. Peteroznamenkansti iznosi u kunama bili su pouzdan znak da alat za hobi (a nerijetko i za posao) treba tražiti drugdje - ili se jednostavno držati starih, a nove prepustiti Hollywoodu.

U međuvremenu je svijet pregazila kriza. Puno velikih i još više malih studija zatvorilo je svoja vrata. Preko noći su nestali kupci velikog broja često precijenjenih licenci čiji su novci ovu industriju godinama vukli naprijed. I tada, ne želeći potonuti zajedno sa svojim kupcima, njihov marketing ulovio se slamke spasa pronađene u "indie" korisnicima.

"Indie" korisnici su svi oni koji se trude obaviti nekakvu potencijalno komercijalnu produkciju za koju nisu unaprijed plaćeni od izdavača. Često se među "indie" korisnike svrstavaju i oni s prihodima do nekog limita ($100.000 na godišnjoj razini, primjerice). Uvođenje "indie" kategorije u svijet licenci omogućilo je industriji grafičkog softvera zadržati napuhanu cijenu za one koji si je mogu priuštiti (veliki studiji), a istovremeno vezati uz sebe što veći broj korisnika koji si inače ne bi mogli priuštiti licenciranje istog tog softvera pa ili posežu za povoljnijom ponudom konkurencije (tamo gdje postoji) ili pak prelaze na mračnu stranu i koriste piratske kopije.

I tako je 2014. godina od potencijalne godine potpune katastrofe postala - "indie godina".

Doping kontrola

Krenulo je s Allegorithmicom. Ovogodišnji dobitnici prestižnog 3D World CG Awarda za najbolju novu aplikaciju (Substance Painter) u ožujku su ponudili paket svih svojih alata namijenjenih indie developerima za samo $249. Njihovo poimanje "indie" kategorije je, gledano kroz prihode, prilično skromno pa tu ponudu ograničavaju na one koji imaju godišnji promet manji od $10.000. Svi drugi isti paket moraju platiti $990. To je svega 4x veća cijena, a tako mala razlika u cijeni pro i indie licence je posljedica više no fer cijene za ono što nude. Koju god od te dvije cijene odlučite platiti, dobit ćete 3 alata bez kojih vaša video ili produkcija igara više nikada neće biti ista: Substance Painter, Substance Designer i Bitmap2Material. Za dodatnih $1.590 (ali često na popustu i do 50%!) možete kupiti i pristup kompletnoj bazi svih "substanci", a ako ne želite štediti na količini već na novcu, "substance" možete kupovati i na komad - cijene se kreću od svega $1 na više.

No, što zapravo kupujete? Substance Designer je alat za izradu proceduralnih tekstura. Proceduralne teksture pojavile su se vrlo rano u sklopu raznih 3D programa. Proceduralni mramor i proceduralno drvo dali su "fotorealistični" izgled bezbrojnim kuglama i kockama u devedesetima. S vremenom su postali, kao i popularni odbljesak u leći (lens flare), obilježje svog vremena i ustupili su mjesto fotografskim teksturama koje više nije bio problem koristiti zahvaljujući distribuciji računalnih igara putem CD-a, odnosno kasnije DVD-a. Problem fotografskih tekstura je njihova veličina te potreba za dodatnom obradom kako bi se svakoj baznoj teksturi kreirale pomoćne teksture poput specular mape (koje definiraju intenzitet refleksije) i normal mape (koje emuliraju geometrijska obilježja površine - udubljenja i ispupčenja). Dodatna obrada tekstura nije nimalo jednostavan posao, a izuzetno je nezahvalan kada se u priču upletu art direktori. Oni nerijetko, nakon što se sve pripremljene teksture inkorporiraju u finalnu scenu (računalne igre ili kadar videa/filma) zaključe da scena ima "krivi ugođaj" i da, primjerice, izgled svih tekstura treba malo "postarati". Ili posvijetliti. Ili pocrveniti. Ili po... khm. Tada obično kreće prekovremeni posao "teksturiraca" kako bi se u raspoloživom, uvijek prekratkom roku, sve "doradilo", odnosno - napravilo iznova.

Substance Designer je omogućio oholim art direktorima zanovijetati i tražiti izmjene do mile volje, a vrijednim ljudima koji ispunjavaju njihove muzičke želje imati život i izvan ureda. U njemu se teksture grade proceduralno, koristeći vizualni editor i mrežu "nodova", a ujedno su i "svjesne" geometrije (3D modela) na koju će se aplicirati. Vrlo malo toga se "crta" te se većina promjena svodi na podešavanje parametara. Tako nastaju "substance" - datoteke koje u svojih nekoliko kilobajta definiraju teksture najviše kvalitete ekvivalentne standardnim teksturama "teškim" po nekoliko megabajta. Važnije, "substance" su "žive" te ih je unutar igre moguće natjerati da promjene izgled teksture koju generiraju pa tako sjajna metalna površina polako korodira. I sve to u samo 4 KB!

Bitmap2Material (B2M) je pak alat koji bilo koju fotografiju može pretvoriti u savršeno ponavljajuću ("tiling") teksturu. Uz malo (puno!) truda, to može i Photoshop, ali B2M usput pakira fotografije u substance, automatski kreirajući sve potrebe mape (diffuse, normal, specular, hieight, AO, curvature). B2M za, doslovno, minutu odradi posao za koji vam u Photoshopu treba nekoliko sati i još ne ispadne ni približno tako dobro - tako da neću pretjerati kad kažem da on sam vrijedi $990. Ako ga pak kupujete zasebno bit će vam "poklonjen" (indie licenca) za svega $49.

Nagrađeni Substance Painter je izravni konkurent Foundryevom Mariju (koji sam košta nemalih 1.463 €). Oba su 3D painteri koji omogućavaju oslikavanje 3D modela, s tom razlikom da Substance Painter pritom omogućava korištenje substanci i, po prvi put viđeno, oslikavanje koristeći partikle! Kada imate potrebu na teksturi velikog robota docrtati tragove curećeg ulja, umjesto da crtate trag ulja po teksturi, "izlit" ćete ulje po modelu koje će se proliti na očekivani način i "ucrtati" se samo u teksturu. Na isti način možete koristiti bezbroj drugih načina "habanja" materijala. Ukratko, 3D World CG Award otišao je u prave ruke, a Macovi konačno mogu prestati žaliti što se Quixel nikada nije smilovao i portao svoj DDO na Mac. DDO je donedavno bio razlog zašto su se teksture svih velikih produkcija radile isključivo pod Windowsima, a danas je samo blijeda alternativa Substance Designeru.

Što oči vide i uši čuju - um vjeruje

Nakon što smo riješili problem teksturiranja za $249, red je zapitati se što zapravo teksturirati. Besplatnih 3D modela ne manjka, ali u nešto ih treba učitati. Blender je vjerojatno prvi izbor, ali Blender je... OK, neću reći što i GIMP Photoshopu, ali Blender je... Blender. Ukratko, nije industrijski standard i ako poželite raditi 3D za neki studio (izuzev onih koji Blenderom jurišaju na 3D vjetrenjače) trebat ćete to znati raditi u nekom Autodeskovom alatu. Ili nečem boljem.

Houdini sam spomenuo u članku o 3D alatima za Mac i nisam mu dao puno prostora jer je tada još uvijek bio primarno alat za tehničke direktore, a tek potom za one koji bi ga trebali koristiti (modeleri, animatori...). Verzija 13 donijela je puno novosti i postala je puno "pitomija" - vrijeme učenja (barem osnova) je time pokraćeno do te mjere da bih dvaput razmislio kada bih trebao nekome preporučiti Blender ili Houdinija. I na kraju bih vjerojatno preporučio Houdinija. Donedavno ne bih ni pomišljao na to - kako zbog kompleksnosti, tako i zbog cijene, ali od kolovoza ove godine Houdini je dostupan u indie verziji za svega $199. Za te novce možete dobiti ono što veliki studio mora platiti $4.495. Jedina razlika je u tome što će vam output biti ograničen na HD format (1920x1080) tako da ako ciljate film i 4K rezolucije, počnite skupljati $4.495. S druge strane, ako vam je $199 preskupo, Houdini se nudi i u potpuno besplatnoj Apprentice verziji koja ima sve funkcionalnosti, ali još limitiraniju rezoluciju i watermark renderiranih slika - no, to nije nikakvo ograničenje za učenje tako da vas baš ništa ne sprječava poigrati se s njim.

Informacija o Houdiniju, koji je danas jedan od najsofisticiranijih 3D alata, ne bi bila potpuna bez dodatka o postojanju Houdini Engine koji također postoji u indie izdanju i može se kupiti za $99. Houdini Engine omogućava importiranje Houdini projekata u druge 3D aplikacije (Maya) i game engine (Unity). Ideja je da iskoristite Houdini za generiranje proceduralne geometrije (stepeništa s proizvoljnim brojem stepenica i katova su uvijek dobar primjer) te takvu geometriju uvezete u npr. game engine gdje je možete dalje, u realnom vremenu, podešavati s raspoloživim parametrima kako biste dobili sve potrebne instance različitih stepeništa i tako izgradili level neke buduće igre. Proceduralna geometrija postaje hit do te mjere da su tvorci Houdinija usputno izgradili i vlastiti "marketplace" (Orbolt) za kupoprodaju Houdini asseta - još jedno tržište na kojem možete unovčiti svoj potencijalni talent i vrlo brzo povratiti $199 koje ćete, nakon što svladate Apprentice verziju, uložiti u Houdini!

Sjeckamo, pasiramo... miksamo?

Ljetne mjesece iskoristio je i Mixamo - Standfordov spin-off osnovan 2008. godine. Njihova je misija animaciju 3D karaktera pribiližiti svima. Započeli su kreiranjem velike biblioteke motion capture animacija koje možete kupiti po povoljnim cijenama, a vrlo brzo su shvatili da danas nije problem pronaći odgovarajući motion capture (ili ga čak samostalno izraditi) već pripremiti 3D lik tako da se sa što manje muke motion capture može aplicirati na njega. Godine vrijednog rada urodile su alatom koji danas poznajemo kao "Auto-Rigger". Njegova upotreba svodi se na to da uploadate vlastiti objekt (geometriju 3D lika), pozicionirate markere zglobova i pričekate par sekundi da automatika obavi svoje. Rezultat je nešto što biste inače radili satima (ili danima). Ako to pomnožite s potrebom "rigganja" stotinjak (ili nekoliko tisuća?) likova u jednoj igri ili filmu, ušteda (radnih sati) je - drastična.

A što ako još niste svladali Houdinija (ili, mrmlj, Blender) pa nemate što animirati? Nema problema, tu je Fuse - alat s kojim možete kreirati vlastite likove namijenjene real-time animacijama (dakle, primarno za igre), optimalne topologije (raspored poligona od kojih su građeni) i sa svom popratnom odjećom, obućom, pokrivalima za glavu i čime sve ne. Mixamo je u partnerstvu s Allegorithmicom, što vam garantira da su sve teksture s kojima opremate likove, zapravo "substance" - to je ujedno i garancija minimalne količine podataka u paketu s maksimalnom kvalitetom (geometrija spremna za animaciju i najbolje moguće izgledajuće teksture).

I, naravno, sada sve to postoji u indie verzijama. Fuse se na Steamu može naći za 92,99 €, na Unity Asset Storeu za $100, a pojavljuje se i na popustima do 50% pa preporučam da ga držite na oku i ugrabite kad se ukaže za $50. Ostale Mixamo usluge možete kupiti pojedinačno ili u bundleovima koji uključuju alate, likove, određenu količinu animacija i neograničeno korištenje auto-riggera, a cijene se kreću od $250 (godišnje) na gore. Cijena najskupljeg bundlea je $1.500 (godišnja licenca) i također se zna naći na velikom popustu na Unity Asset Storeu. Čak i kada ga kupujete po punoj cijeni, imajte na umu da za 10.000 kn možete "posuditi" grafičara za svoj projekt na mjesec ili maksimalno dva, ali da količina posla koju dotični za to vrijeme može obaviti nije ni 1% onoga što za iste novce možete dobiti od Mixama. Tako da u nekom trenutku zapravo odlučujete hoćete li odustati od likova u vlastitoj igri i posvetiti se nečem apstraktnom (Tetris? Pong?) ili ste spremni za novi Assassin's Creed.

Omađijani

Na zalazu ljeta dogodilo se možda i najveće iznenađenje u 2014. Blackmagic Design, većini poznatiji po njihovom (besplatnom) softveru za testiranje brzine diska (Blackmagic Disk Speed Test), a manjini po odličnom softveru za koloriranje (DaVinci Resolve) čija se Lite verzija (v11) može također besplatno skinuti iz App Storea, kupio je eyeon Software i tako postao vlasnik Digital Fusiona - jednog od vodećih compositing softvera čiji su izravni konkurenti (ne računajući Adobe Effects kao drugu kategoriju) Foundreyev Nuke (3.026 €) i Autodeskov Smoke ($1.470/godišnje). Spomenuo sam Blender pa bi bio red spomenuti i besplatnu alternativu svim navedenima: jahshaka - cijenim inicijativu, ali priča je u praksi slična kao i Blenderova.

Kako god - nakon kupovine, Fusion je izgubio "Digital" u imenu i razbijen je na dva paketa: Free i Studio. Studio košta prihvatljivih $995, a Free verzija - ne košta ništa. Vjerojatno nisam bio jedini koji je, u nevjerici, više puta prošao cijelu listu featura kako bih se uvjerio da doista nedostaje samo podrška za mrežno renderiranje i opcije vezane uz 3D filmove. Kvaka: u ovom trenutku postoji samo Windows verzija, ali Mac verzija je u najavi tako da bi nas uskoro (kad god to bilo) trebala iznenaditi u App Storeu sa "GET" ikonicom. Ne znam tko se više veseli: Grant Petty ili ja - naime, Petty, CEO Blackmagic Designa, koristi Mac i čini ga nervoznim to što Fusion mora vrtiti u emulatoru.

Ne znam što je Blackmagicov sljedeći korak, ali lijepo je vidjeti da su nonšalantno preskočili "indie" stepenicu i doskočili cijenama s politikom "0 kuna". Bolje ne može, pogotovo ne za tako izbrušeni proizvod.

Možda ipak trebamo edukaciju?

Za to vrijeme Autodesk se bavi meteorologijom i pažljivo promatra kako napreduje Adobeovo naoblačenje. Najavljuju da bi i oni mogli gurnuti glavu u oblak, navlače na sebe samim najavama dodatnu lošu karmu (nije da im manjka dotične!), a onda - još jedno iznenađenje. Promjena licensing policya koja je omogućila SVIMA u obrazovanju besplatno korištenje njihovih proizvoda. Ovo na trenutak zvuči kao stara vijest jer su i edukatori (a i polaznici edukacije) već imali to pravo, ali uz jednu kvaku - ne i ustanove u kojima se vrši edukacija. Drugim riječima, profesor je mogao kod kuće učiti Mayu (ili AutoCAD), student također, ali isti taj softver nije smio biti instaliran u učionici za potrebe nastave (barem ne za 0 kn). Sada može pa se veselim vidjeti Mayu tamo gdje se do sada moglo vidjeti samo Blender (a najčešće, na žalost, ni njega).

Autodesk je zaslužio i pohvalu za bolju podršku Appleovog hardvera (konkretno, Smoke, koji je postao upotrebljiv i s FCP X), ali u kontekstu indie priče važnija vijest je Maya LT - još jedan "profi" alat koji se (u travnju) neočekivano našao na Steamu. Po cijeni od 30 €/mjesečno (za komercijalno korištenje!) Maya je konačno postala dostupna i hobistima, pogotovo onima iz game dev branše. I da, Blender je još uvijek 30 € mjesečno jeftiniji.

Pixel je mrtav - živio pixel!

Nagrada za glavnog negativca godine skoro je otišla u ruke Foundrya. Dok konkurenti muku muče sa zadržavanjem korisničke baze (a posljedično i s održavanjem visina cijene licenci), Foundry sitnim koracima slijedi Autodeskov primjer i gradi vlastiti imperij. Zahvaljujući kvalitetnim proizvodima raste im broj korisnika, a nimalo popularne cijene licenci ne samo da ne padaju već Foundry, nakon što su svi (bitni) već odustali od te sulude ideje, naplaćuje i edu licence. Nadam se da će tijekom 2015. promijeniti tu politiku.

No, Foundry se nije zato našao na ovom popisu. Uvrstio sam ga zbog njihove najnovije akvizicije koja je rezultirala softverom kojeg je na App Storeu moguće kupiti za $25 u punoj verziji, a postoji i besplatni trial. Riječ je o Mischiefu.

Foundry je u studenom kupio tvrtku "Made With Mischief" i sva prava na tehnologije na kojima je baziran Mischief. Čemu toliko buke oko neke $25 vrijednog nestašluka? Mischief je zapravo proof-of-concept upotrebljivosti tehnologije poznatije pod akronimom "ADF" (Adaptively Sampled Distance Fields). Priča o ADF-u započela je 2000., predstavljanjem na SIGGRAPH-u. Razvio ga je Mitsubishi i svi smo ga već sreli u uporabi jer je od 2004. godine dio Adobe Flasha (Saffron Type), a licencirao ga je i Amazon za Kindle. ADF je razvijen za potrebe on-line distribucije azijskih fontova koji su prije desetak godina, kao vektori, trošili neprihvatljivo puno resursa. Problem je prvotno "pokrpan" razvojem USF tehnologije (fontovi uniformirane širine poteza), ali ograničenost njihovog izgleda tražilo je bolje rješenje. Rješenje je pronađeno u ADF-u i taman kad se učinilo da će ostati tek jedna od usko specijaliziranih tehnologija koju rijetki uoče u credits listama softvera, Made With Mischief iskoristio ga je za nešto za što se Adobe nije usudio: za pomiriti rastere i vektore.

Znao sam se, još prije desetak godina, skupa s kolegama pitati hoćemo li ikada vidjeti "Photoshop bez pixela". Tada je to bila samo SF ideja, a danas je u App Storeu. Besplatna.

Mischief je paint program. Ne može se reći da je rasterski jer nije pixel-based, a ne može se reći ni da je vektorski jer ne postoje krivulje s kojima možemo manipulirati nakon što ih nacrtamo. Umjesto toga postoji beskonačni canvas - kako u širinu i visinu, tako i u "dubinu". Jednostavno povlačimo poteze (koji uredno reagiraju na pritisak olovke), doživljavamo ih na ekranu kao rastere, ali možemo u njih zoomirati kao u vektore - i crtati dalje. Mischief nema sve opcije Photoshopa. Zapravo, nema ni 1% svih opcija Photoshopa, ali ove što sam opisao čini ga najprirodnijim izborom za bilo kakvo "crtkaranje". Adobe već godinama pokušava Illustratoru dati odlike paint programa, a Photoshopu upotrebljive vektore, ali čak i tamo gdje je donekle uspio (Illustrator), uspio je nauštb kompromisa u kojima sve jači hardver mora kompenzirati tromost softvera. Mischief nema taj problem. On je jednostavno drugačiji - novi pristup starom problemu, a hoće li postati budući standard u rastersko-vektorskoj grafici - vidjet ćemo.

Kako god, ne smetnimo s uma da je Mischief ipak samo tehnološki demo. Foundry je, čim ga je kupio, osnovao "Foundry Special Force" u koji su ušli Dr. Sarah Frisken (znanstvenica iz tima koji je prvotno razvio ADF), Tomas Pettersson (autor Pixologyevog Sculptrisa, besplatnog sculpting programa koji se može pohvaliti tehnologijom rekreiranja površine naprednijom od dynamesha kojeg danas koristi stariji i skuplji brat - ZBrush) i Timur "Taron" Baysal, programer-umjetnik koji je za vlastite potrebe razvio "Verve" - eksperimentalni paint program baziran na dinamici fluida. "Verve" je besplatan, ali, na žalost, kompajliran samo za Windowse. Svo troje su dokazani genijalci, a Foundry ih je okupio kako bi ADF primijenili u 3D grafici (točnije, modeliranju i teksturiranju). Ako uspiju u svom naumu (a kladim se da hoće!), Foundry će raspolagati patentima zahvaljujući kojima će dodatno smanjiti dominaciju Autodeska. No, s obzirom da se radi o pretendentu na tron, rezultat miriše više na potencijalni duopol nego na razbijanje monopola Autodeska. No, nove tehnologije su uvijek dobrodošle, a pohlepni će i tako, prije ili kasnije, sami sebe upucati u nogu.

Dragi Djede Božićnjaku...

Treba li spominjati Adobe? Ne treba. Kod njih je "business as usual", malo GPU akceleracije, da ne mislimo da spavaju, i glava u oblacima. Možda dogodine (ili one sljedeće, ili one sljedeće...) dobijemo i neki indie Photoshop. Do tada će Pixelmator morati nositi tu titulu.

Spomenuo sam Pixology pa, iako nismo vidjeli gotov proizvod (a vjerojatno ni nećemo do kraja godine), zanimljivo je vidjeti novi ZBrush koji je krenuo u smjeru "hard surface modellinga" i pritom dodatno destandardizirao svoj ionako nestandardizirani UI. Sad sam već znatiželjan koliko izuzetaka pravila ZBrush korisnici mogu trpiti trudeći se koristiti inače odličan softver.

ZBrush je dobio i bridge za Keyshot (live-link ZBrusheve geometrije koju je moguće renderirati u Keyshotu), a sam Keyshot, osim što nije pokazao ništa revolucionarno u novoj verziji, morat će preispitati vlastiti cjenovni model jer je za "donji dom" preskup (licence počinju od $995, odnosno $1.995 ako ga planirate koristiti za veće formate - tisak, primjerice), a za "gornji" ga performansama bez pardona gazi (istina, bitno skuplja) NVIDIA i njihov VCA (Visual Computing Appliance) s kojim smo, po prvi put u povijesti računalne grafike, dobili real-time raytracing performance (skoro pa) "za po doma". Sad bar znam s čim želim da mi Djed Božičnjak začepi dimnjak ove godine.

I bi svjetlo!

Osvrt ne bi bio potpun da ne proglasim i poštapalicu godine u svijetu grafike: PBR.

Sve bruji o physically-based renderingu i (3D) softverima je u najmanju ruku neugodno ako se ne mogu pohvaliti da ga podržavaju. Što i nije loše - jer PBR je tu da nam pojednostavni život. Do njegove pojave, svaki 3D softver koji je imao zadatak izrenderirati sliku, morao je koristiti neki od matematičkih modela koji su opisivali svojstva površine. Pa smo tako za mat površine koristili Lambertov model, za plastične Phongov, za metalne Blinnov... i svaki od tih modela zahtjevao je podešavanje (previše) različitih parametara. Štogod podesili, odgovaralo bi uglavnom jednoj svjetlosnoj situaciji. Promjena doba dana na nekoj sceni bila je prava noćna mora podešavanja "shadera" kako bi kadar donekle ličio na doba dana koje očekujemo vidjeti - i sve je bilo puno prljavih trikova jer nije bilo važno kako je napravljeno već kako u konačnici izgleda.

PBR eliminira različite matematičke modele iz renderinga i zadržava samo jedan - fizikalno baziran. Pojednostavljeno: po prvi put smo u mogućnosti definirati svojstva površine koristeći jedinstveni set parametara bez obzira o kakvim se materijalima radi te prepustiti fizici (svjetla) da obavi ostatak posla. Prijelaz dana u noć konačno se svodi samo na gašenje svjetla. Već iduće godine to će svima biti "normalno", a mi koji smo zadnjih 20 godina to radili na "teži način" nećemo znati kud s viškom vremena.

Ne samo za plavuše s limuzinama...

Nadam se da će Ivica u svemu ovome naći nešto i za sebe - neki novi svijet za pohoditi sa svojim Wacomom i oživiti sve što mu se nađe na putu. Pridružite mu se, probajte, većina ne košta ništa, a možda s unucima nekih od ovih alata provedete cijeli svoj budući radni vijek u karijeri o kojoj do sada niste ni razmišljali.

Ja ću se složiti s Frankom - bila je jako dobra godina. A vi, ako vam je još štogod u grafici priviklo pažnju tijekom godine - podijelite to s nama!