Umirovljeni kirurg otvorio eko restoran, zapravo eko selo sa starim zanatima. Šta sve ima - ispucao sam valjda 100 slika. Proveli predivan dan sa širom obitelji i 15-ak prijatelja. Tip se sada bavi stolarijom, tkalanjem, sve starim zanatima kako se nekada radilo.
Ma svaka mu čast.
Ali za ljubitelje fotografije, pogledajte ovo: od početka fotografije do modernijih dana.
Oni koji se kuže neka procjene vrijednost ovog ormara...

Zanimljivo! Hvala na informaciji, "spremam" je za neku iduću obiteljsku prigodu...

Evo malo bliža, ako se netko razumije. Ja mislim da ovo u ormaru vrijedi ko prosječna kuća, jebo me pas...

Stari alati za kovače...

Igralište za košarku i nogomet za klince...

Ovo mi je krvavo. Ima tip dogovor sa međimurskim osnovnim školama - koje mu šalju autobuse klinaca za vikende kada je lijepo vrijeme (proljeće najčešće) - a on i žena ih uče starim zanatima. On im pokazuje kako su se za vitezove kovali mačevi (metal), ili potkove, pa u drugoj prostoriji kako se nekada izrađivalo posuđe, a žena kako se nekada pekao kruh - i svi klinci nešto iskuju (neku sitnicu, bitno je da vide proces), naprave glinenu posudicu, i na kraju ispeku male kruhčiće.
A na spavanac nakon radnog dana ih smješta u kućicu koju je uredio super. Zidovi su pofarbani kako se prije radilo, ali bio mu je u gostima jedan slikar koji je obišao svijet, pa su došli na ideju da mu oslika svaku sobu po imenu kontinenta i temom istoga. Pa se jedna soba zove Afrika, druga Azija, treća Amerike, a svi smo umrli od smijeha gdje su stavili Europu.



Uglavnom, ima toga brdo - i vidikovac (nešto kao čeku), konje, guske, ovce, bazen za kupanje ljeti, kuća za odrasle goste (apartman, zapravo - koji je prekrasan - i sve izrađeno onako starinski kako se nekada radilo. Kreveti od punog drva, iznad njih ona mreža protiv komaraca, kako se nekada u tom kraju spavalo.
Naravno, ako je netko alergičan na perjani jastuk, dobit će antialergenski - ali stvarno čovjeku svaka čast.
Veli da ne može biti miran jedan dan jer ga to ubija.
Inače ima buraza koji je ginekolog, taj u slobodno vrijeme igra tenis - veli da taj brat ne zna čavao zabiti kako spada (odmah me na mog starog podsjetio...)
A on ovo radi svaki dan - koja razlika, ne možeš vjerovati.
Od pića mu je sve domaće: od rakija, preko vina, do gustog soka od jabuke ili rijetkog okusa jabuka, bazga (i sokovi imaju svoju etiketu - rok trajanja tri dana - jer im počinje vrenje i postaju mošt...)
Ma, šta da pričam, stvarno je genijalac.
Inače, samo mjesto Jagnjedovac ima 300-injak stanovnika.
A uz održavanje cijelog prostora koji je ogroman, on još dva dana tjedno radi kao doktor u Koprivnici.
A ja ga gledam i ne mogu mu se prestati diviti, misleći "odakle ti energija, volja, želja za sve ovo, pa još i posao iz kojeg si izašao?...
Inače, sve je gradio 26 godina, nije to nastalo odjednom.
Prvo sam mislio da je povukao neke EU fondove ili nešto slično. Jok, strpljenje i čelična volja.
I naravno, mašta.
Kreveti za djecu u prizemlju (soba Afrika) su kupljeni od UN-a kad su odlazili - metalni vojnički - pa ih je on uredio. Ispod njih napravio drvene ladice gdje je posteljina i prazna druga za njihove stvari).

Evo još EU...

Evo vlasnika reže teletinu ispod peke...

Pa nećaci na njihovom vidikovcu

Pa konj Daša

Pa izbor starih ključeva (ima i tranzistore) - radio valjda od Marconija, lud je ko šiba

Pogled s vidikovca


Ovo zeleno do kuća na obzoru je sve njegovo, slikano s vidikovca "za odrasle". Sve slike na postovima iznad su slikane 300 metara ispod brijega.
To je to, ljudi - da vas sada ne davim. Ali stvarno topla preporuka.
Ima kompleks ime, naći ću ga, htio sam i to slikati - dobio je od najviše moguće 10, ocjenu 9,5.
S time sam sve rekao.
Slike su neke mutne, neke van kadra, jbg, puno ljudi, djece svuda, popilo se - šta ćeš.
Eh da, tip je i pasionirani astronom. Ima teleskop, promatra zvijezde.
Pa mislim, jednom i vjerojatno nikada više sam na toliko raznolikog čovjeka u životu naletio...

Bio sam tamo prvi put prije dvanaest godina... ne sjecam se jel bilo za prvi maj ili ljetni solsticij... imali smo pravo malo dugo vikendasko etno eko druzenje.. spavanje u satorima i kotrljanje niz travu....

Drago mi je vidjet da se dalje razvija...

Ovo je bas lijepo, stavljam na popis za posjetiti.

Kloba kaže:


Nije baš da vrijedi toliko. Možda kao polovni auto. Koja tisuća €.
Ima jedan Hasselblad 500, pa jedan NIkon F2 s gripom, ima nešto TLR-a.
Problem je što kolekcionari traže što bolje stanje i ispravnost.
Ako se nisu čuvali kako teba onda mogu biti puni pljesni i gljivica, a čišćenje zna prijeći cijenu samog aparata.
Lijepa zbirka, ali ne znam da li je vrijedna.

Stvarno je sve super, hvala ti kloba što si sa nama to podjelio. Tom čovjeku nekože biti dosadno u životu i kad bi gledali po pravdi, zavrijedio je da živi bar 100 godina. Nek mu Bog da zdravlja

Žabac, jesi li ti čitao išta od ovoga? Mislim, onako, s pažnjom?
Misliš li da bi takav tip držao pljesnjive fotoaprate u kolekciji?
Kirurg?
I veliš da je problem što kolekcionari... A šta je on nego kolekcionar?
Tip osobe kojemu ja maksimalna preciznost i pažnja na detalje usađena još na fakultetu, a očito je ima i više nego dovoljno i prirodno. Ja ne mogu garantirati, ali SIGURAN sam da ne.
Ni pod razno.
Kupuje ih bilo gdje, to je istina. I sam je rekao da je neke modele kupio na tamošnjem buvljaku, ali onda traži original dijelove, uređuje ih, čisti.
SVAKI od tih fotoaprata radi.
On je, čim smo to vidjeli, odmah zatvorio i zaključao taj ormar, mi smo sišli sa tog potkrovlja di mu to stoji i tamo više nitko nije imao pristup.
A obzirom da prosječna kuća u Kustošiji vrijedi oko 150 000 eura, ali ih nitko za tu lovu ne kupuje jer treba još ulagati u njih, još jednom ponavljam - mislim da ovo vrijedi kao prosječna kuća.
Što ne znači da si možda ipak u pravu ti. Ja samo znam da su modeli koji su na policama super. Inače na tim policama ne bi bili. Ne znam jer se vidi, ali svaki ima i malu etiketicu na sebi privezanu končićem, kao u dućanu - nisam gledao šta je tu pisao: pojma nemam. Možda koji su modeli ili godišta...

Obećao, ostvario.
Zove se Sunčano selo Jagnjedovac
www.suncanoselo.com/index.html
Inače, to nije tipa restoran (mada imaju kuhinju i ponudu - nas je bilo preko 20 što djece što odraslih).
Treba kontaktirati čovjeka, reći kada bi se došlo, i onda on prestaje sa svojim svakodnevnim aktivnostima, i dogovara za taj dan s vama cugu, klopu, obilazak svega toga.
Inače, to je šogor častio maminu kolegicu i sve uključene doktore i sestre koji su mu pomagali sa sinom koji je imao zdravstvenih problema kada se rodio. Nema corpus callosum. To znači da mu lijeva i desna strana mozga nisu imale prirodne kanale komunikacije koje su u tome spužvastom tkivu između dviju polutki mozga. Zdravi corpus callosum propušta do 4 milijuna informacija u minuti. Njemu se to sve trebalo "izgraditi" obilaznim putevima, samo od sebe, svakodnevnim vježbama po četiri do pet sati od kada je bio malena beba stara dva mjeseca do dan danas, samo sada ide na vježbe puno rjeđe. Čitaj: jednom tjedno. Ali, lani je počeo ići na plivanje, voli nogomet, MARVEL-ove junake skuplja (Spiderman je bog, tu nema razgovora, popizdi ako kažeš da je bolji bilo tko drugi. Složi se da je možda Hulk NEKADA jači.
Uglavnom, sve što se pri njegovom rođenju, kada se njegova dijagnoza ustanovila, moglo samo sanjati.
Da se nije počelo raditi s njim odmah, ne bi bilo uspjeha nikakvog. A svaki otac i majka ovdje zna, da je natezanje bebe mučenje, osjetljiva su to stvorenjca u početku.
Zamislite si tako svaki dan svaku ruku, nogu natezati, razgibavati, gledati reflekse, jačati reflekse, a mali vrišti i plače jer ga boli. Njegovi vršnjaci pajke zamotani u krpe u to doba, a on svakodnevno tako. Plakali su u početu i sestra i šogor, nisu to mogli gledati, ali ta je doktorica zaista specijalist, ima troje djece koji su svi to vani specijalizirali (svatko različitu granu pedijatrije fizijatrije, drugačije metode po ovome ili onome stručnjaku svijeta) i rade u toj klinici (to su sada ljudi i žene sa svojom djecom).
Koliko se taj tim pedijatara fizijatara koji je radio sa malim u privatnoj klinici, i nikad naplatio ništa jer je ta žena bila šefica mami u Vinogradskoj, napatio s njim i maleni s njima - on je sada normalno dijete. Jučer kada se joj se šogor zahvaljivao ta je mamina kolegica koja sada ima obiteljsku privatnu ordinaciju, a bome i šogor s njom, suza pustila.
A mali se ne odvaja od mene i jedini je od sve djece tri puta prešao ono "Tarzan vješanje" s prečke na prečku na dječoj igraonici, tipa kao u vojsci, red prečaka za koje se primiš rukama i visiš pa se prebacuješ s jedne na drugu do kraja. Trebao je preći jedno sedam ili osam prečkica. I vidim da ga boli, pa mi prvi puta počne vrištati da ga primim jer ne može. Ali onda se zainati i sve skupa to je napravio od početka do kraja tri puta. Ostalim muškićima niti jednom to nije uspjelo. Iako je ovaj moj najmlađi, sada će šest godina. To zato jer mu tata ide u teretanu, on to zna i hoće "biti jači od tate, kao Spajdermen!"
Uglavnom, šogi je kompletan liječnički tim iz zahvale tu odveo. Pripremio je za račun 15000 kn.
Kada sam se sa sestrom vraćao nazad, rekla mi je da kada je vlasnik čuo zašto se sve to zapravo radi, sve je cijene počeo spuštati na pola i nuditi još duple porcije hrane gratis (dvije juhe, dva glavna jela itd.)
Račun?
3500 kn.
Pa da mu spomenik digneš.
Inače, doktorica koja je maloga spasila je pravoslavka.
A jučer Dan neovisnosti.
I kome da budem zahvalan što mi je nećak živ i zdrav?
Državi Hrvatskoj ili kruhu od doktorice koja je - eto, pravoslavne vjeroispovjesti?
Zato je i onaj post u temi neovisnosti otišao malo na jadanje, jer mislim da svi polako trebamo početi živjeti kao ljudi.
Pustiti prošlost povijesti, i početi graditi neku novu, svjetliju budućnost.
Ako ne za nas, a onda za te malene, zar ne?
Tito je mrtav gotovo 40 godina, zašto se zamaramo još njime?
Netko ga poštuje, netko ga mrzi - to je svačije osobno pravo.
Ali da se svi skupa koljemo oko toga, pa da planemo i u raspravama, mislim da je više čisti idiotizam...
Obratite pažnju koliko se original, ili starijih i iskusnijih Jabučara "kači" na te teme.
NITI JEDAN.
Dpasaric i Riba mudro šute, Smayoo samo obriše pokoji uvredljivi post (da pokoji) i upozori za dalje, Dijete EVENTUALNO pukne zajebanciju, Sainta i drlovrica također ni za čut ni vidjet na tim temama, iako žive u državi koja je najviše propatila devedesetih.
(Dečki, svi mi redom oprostite što sam vas spomenuo, ali imam određeni cilj s time - za ubuduće)
Ne da se više ljudima o tome...
Svima nam je svakodnevica dovoljno teška.
I svi smo mi ljudi, svi imamo svoje poglede na život i svijet oko nas, i to treba poštovati.
Ako nam netko ne paše, pa Bože moj, ima ljudi kojima će pasati i taj netko i mi.
Eto ekipa, toliko od mene.
Odoh gledati nešto da ne razmišljam o VIP-u...

Kloba kaže:


Vidi, ima aparat koji je 40 godina star i vrijedi 100-200kn, imam jedan kojie još stariji i vrijedi 100kn. Ne tvrdim kako aparati nisu u redu, ali velim kako kolekcionari traže što traže. Nikon F2 kakav je na polici vrijedi oko 3000kn, Hasselblad oko 4000kn. Dvookri Flexaret je 500kn, dvooki Rolleiflex je 3000km-5000kn. Gore desno je Kodak koji je ok 300-400kn.
Oni gore na mijeh (ne tvrdim kako nema vrijednih) ali teško da su u top stanju jer mijeh strada vremeno i teško ga je naći vrijede 100-200€.
Po meni prva tri reda i amju neku vrijednost (teško je uopće vidjeti što ima tu), a ostalo i ne baš.
Tu ima 60-ak aparata od kojih bi svaki po tebi vrijedio 2500€ što nije sigurno slučaj.

OK, Žabac - priznat ću da se toliko u fotoaparate ne razumijem i da si možda ipak ti ovdje u pravu.
Znam da se ne može vidjeti dobro - a jebiga, nisam mogao slikati svaki ponaosob - već sam opisao i koliko nas je bilo, i kakva je atmosfera bila, i to je to...
Možda ne vrijedi kao kuća, ali mislim da vrijedi više nego što ti procjenjuješ. Ali naglašavam da mislim. Znači, ne znam. Samo po procjeni čovjeka zaključujem da ne bi tako čuvao igračke koje ništa ili malo vrijede.

Vidi, da ne bi ostalo u zraku. Kad bi ta oprema vrijedila toliko novaca, onda bi vlasnik bio kreten držati je ovako u ormaru.
Inaće, za opremu postoje posebni ormari gdje se ona čuva ww1.bryont.net/best-dry-cabinet-for-camera/
Nije jasno od kud je oprema. Da li je skupljana godinama, da li od njegovog oca ili djeda pa je sentimentalna vrijednos neprocjenjiva.
Kako sam rekao, imam Zorki 6 od staroga i meni vrijedi više od 100kn koliko se prodaje.
Neka Leica (ne kopija) bi sigurno podigla cijenu recimo.

On je skuplja. Kolekcionar je. Ima sliku oca i majke u restoran prostoriji, crno bijele kako su se tada radile, oni svatko na svojoj slici gledaju u desno, crno bijele oble fotografije portreti, okružene bijelim i uramljene.
Ne znam da li mu je otac imao fotoaparat...
Za Leicu nisam sto posto siguran, ali stvarno vjerujem da ima barem jednu, jer je moj stari imao jednu s putovanja u Moskvu. A ovaj je puno veći frik od mog starog, koji se bavio svime po malo, ničime pošteno - osim poslom. Od skupljanja poštanskih maraka i starih novčanica, do jedne sablje, ono ništa značajno. Ti opisuješ takvog lika.
Ovaj je sušta suprotnost.
A ovakav ormar je zato što je sve njegovo takvo, on to tako voli.
Nije mi jasno kako ne vidiš poantu?
Čovjek je samo tkalanje učio tri godine od bake iz susjednog sela stare 90 godina. Kada nam je opisivao kako ga je natjeravala "jer bu brzo hmrla", umirali smo od smjeha. Pa kako je kod nje polagao "diplomski", a ona mu sumnjičavo škilji u svaki pokret - ma car.
On voli starine, i ne želi da ti običaji izumru. Radit će s jednim nakladnikom knjigu koja je prvo trebala biti priručnik, no on je fotografirao svaki potez, zapisivao svaku bakinu riječ, i to sada piše u tu buduću knjigu o starom tkalanju.
Što se fotoaparata tiče, vidio sam s kojim je prezirom pogledao u moj iPhone kada sam slikao ormar. Zato sam i okinuo dvije slike i basta, iz poštovanja - u njegovom sam domu.
Skužio sam da ne voli digitalnu fotografiju, i da mu je film zakon. I sve od samog početka fotografije. Najgornja polica je najstarije, a najdonja najnovije. Ili obrnuto. Ide nekim redom, to je sam rekao.
Što se analogne fotografije tiče, to će ti svaki pro fotić zapravo i reć, da koliko god digitala išla naprijed, film je film.
Kao što je gramofonska ploča ploča.
To svaki audiofil isto zna.

www.njuskalo.hr/analogni-fotoaparati/5-v...mjeha-oglas-23230550

Ili

www.njuskalo.hr/analogni-fotoaparati/3-v...arata-oglas-23215899

Prosudi sam.

zabac kaže:


Vintič... vintič na najjađe....

Baš, vintič - a to je Njuškalo...
Ali, OK Žabac - po cijenema si me stvarno uvjerio da ne može baš toliko koštati komplet sadržine toga ormara. Eto, priznajem treći ili četvrti put - u pravu si TI.
I palac gore, pa da zaključimo više prepucavanje oko fotoapratata - tu zaista nisam doma, puknuo sam procjenu od oka, kako ti veliš - gadno se zaigrao u njegovu korist (moj slobodni prijevod, bez ljutnje ), i sve OK - nema frke - vidim da se razumiješ u to više od mene.
Ponavljam - moj je stav da ih u takvom ormaru drži jer mu je SVE na tome Sunčanom selu staro, i ako je kupio ili dobio išta drveno crvljivo, to je bacio, bjelogoricu uzimao u Slavoniji, crnogoricu u Gorskom kotaru ili Sloveniji - i počeo popravljati stvar.
Tko zna, možda je i taj ormar popravljao.
Jer točno vidiš po nekim daskama da su nove, a neke stare (patina i to - ne opisujem ormar sada, nego cijelo mjesto).
Recimo, stubište sa izbušenim motivom podravskog tulipana do gore i do hodnika koji s lijeve strane vodi do prostorije sa tim ormarom i starim bračnim krevetom, a s druge do opreme za tkalanje (to je barem tri, četiri velika predmeta, uključujući i ono što te podsjeća na fortepiano gdje se izrađivao tepih, ili krpa, je napravio u dva dana.
Stubište komplet.
Onda ti je jasno koji je zaljubljenik drvo, obradu drva, i sve stare zanate.
Najviše je bio ponosan (to je valjda jako rijetko) kada nam je pokazao (to nisam fotkao, pa ću pokušati što bolje opisati), skupinu zaobljenih daščica koje su svaka izgledale kao mali plosnati rudarski čekić, s tim da su s vanjskih strana zaobljeni i zašiljeni i drška i vrh "čekića", jednog manjeg od drugog, no svih istoga oblika.
I sve su kroz rupe zakačene u nekoj desetoj oblikovanoj daščici, koja se može recimo pribiti na zid ili držati na nekom stolu, po volji stolara.
Uglavnom, to je potpuni komplet alata za mjerenja promjera bačvi iz 1718. do 1720. godine.
Eto. Sada me valjda shvaćaš zašto i drži te aparate u takvom ormaru.
Nisu tu šperploče iz današnjih dućana, to je pravo, puno drvo - sve je takvo šta ima bilo gdje na svom posjedu.
Obrađeno, hoblano, brušeno, premazano crvomorom, pa prvom zaštitom, pa sadolinom ili bojom.

Žabac, nemoj se niti na ovo ljutiti, jer ću opisati fundamentalnu razliku između nas dvojice, no odmah dodajem da mislim kako osobe kao ti bolje prolaze u životu - moje jučerašnje iskustvo u VIP-u je to posljednje potvrdilo.
Ti baš imaš startni stav nepovjerenja prema ljudima, a onda - kada prođu tvoj "vetting", ih puštaš "unutra" i spuštaš zidove.
Dok im ja vjerujem u startu, otvoreniji sam (vjerojatno i na svoju štetu), ali odmah poludim kada osjećam da me netko jebe.
Tako da ne znam tko je tu pametniji. Bit će ti...
Oprostite na izrazu, ali ovo je moralo biti napisano onako, istiniski.

Ovo smo prosli. Ne srdim se ja na nikoga.
Poanta je ako je nesto staro ne znaci odmah i skupo.
Recimo, ja za stare novine ne bi dao niti lipe a prodaju se za dosta novaca.
Stvar je broja kolekcionara i koliko su spremni platiti.
Konkretno, ovaj covjek nije prodavatelj i moguce je kako njemu zbirka vrijedi puno vise od realne cijene.
Tako isto @smayoo ne prodaje stara racunala jer ih ne da po realnoj cijeni koja je daleko manja od uporabne vrijednosti.
Netko tko trguje, ne gleda tako.
I tocno je, ja bas ne vjerujem ljudima vec ih propitijem i gledam je li su dobronamjerni ili nisu.

Slažem se, tržište memorabilija, odnosno kolekcionarskih predmeta često je nelogično, odnosno ima neku svoju logiku. Nedavno sam iz znatiželje išao gledati pošto bi se na E-bayu dao kupiti HP42S, RPN programabilni kalkulator kakvog sam koristio na faksu. Tada sam si bio kupio taj, polovni, za 200 DEM, od kolege koji si je kupio HP48GX, koji je u to doba (1993.) bio čudo neviđeno, dok je malo slabiji model HP48S bio standard kod nas na ETFu. Ovaj moj, 42S je bitno slabiji model i bio sam ga dobio za trećinu cijene novog, odnosno pola cijene polovnog 48S.
Čisto da bude jasno o čemu pričam, HP48S je ovo:


a HP42S je ovo:


Elem, *DANAS* ispada da je HP48 stara kanta koja se prodaje polovna po E-bayu za 10-20 dolara, a HP42S je, iz nekog razloga, kolekcionarski komad, strašno tražen (nemam pojma zašto) pa se ispravni i dobro očuvani primjerci prodaju za cijenu 2-3 puta veću nego su je imali dok su bili novi...

Zanimljivo! Stvarno, baš zanimljivo. Gotovo su bez razlike, a takva razlika. Paradoks...

48-ica je u RH 300-500kn. Sto je u pdnosu na 700DEM (ili danas 700€) badava. Kalkulator je jos uvijek mrak. Najveca prednost je visemjesecno trajanje baterije. Ima i emulatora za telefone ali mislim kako ne bi izdrzao 4 satni ispit bez punjenja ili dodatne baterije.

Mojoj su sestri stari kupili sličan digitron kada je krenula u Jezičnu gimnaziju, Texas Instruments plavi. Da imam mob slikao bih ga, pa bi znali vrijedi li to išta. Radi dan danas, a ona valjda nije 20 puta radila nešto na njemu. Spremljen je u ladici njenog školskog stola, koji je sada u podrumu jer se odselila u Vrapče. Ali sadržine te ladice, plastična kutija s ključem puna floppy diskova - koji mi je osmjeh to izmamilo...