01.04.2020 | 14:31
Nekad je u ovoj zemlji bilo svega. Razvijene poljoprivrede, industrije, turizma, znanosti i velikih inženjerskih razvojnih jezgri. Da se držim svoje struke i pričam o onom što znam, klinac koji je krenuo u elektro školu je prije kraja školovanja prošao barem 1000 sati prakse u okruženju u kojem je najniža razina poslova u njegovoj struci bila iznad razine montiranja plafonjera po hotelskim sobama. U prvih 5 godina staža, taj je mladić imao iskustvo koje danas većina električara ne stekne do penzije, jer ga je imao gdje steći. Ljudi koji su studirali elektrotehniku radili su na faksu konstrukcijske i dipomske radove, projektne zadatke i sl. u sklopu timova koji su radili na real-life projektima, za živo i funkcionalno gospodarstvo, za razvojne projekte, za poljoprivredu, industriju... i za turizam. Dok su primili diplomu u ruke, već su imali razvijeno funkcionalno znanje koje danas 30% inženjera ne stekne niti u 20 godina, jer nema inženjerski izazovnih poslova, rade se trivijalne stvari.
Posljedično, srozavamo se na ljestvici vrijednosti. Naše škole i fakulteti vrijede sve manje u usporedbi s onima koje rade u živom gospodarskom okruženju. Naši stručnjaci - isto tako.
Sve to isto vrijedi i za sve druge struke, a ne samo za moju - elektro. Uzmi sad za primjer nekog tko je negdje u Slavoniji završio neku gimnaziju, s ne baš visokim uspjehom. Ja sam maturirao 1989. u "šuvarici" gdje se maturalna svjedodžba s prosjekom 3,0 smatrala solidnom. I bila je solidna. Jer je onih s 5,0 bilo 2% , a ne 20%, kao danas. E, taj klinac je završio gimnaziju onako... možda je ili nije upisao neki studij koji je isto tako "onako", pa odustao nakon godinu dana. I onda otišao raditi kao konobar sezonac u npr. Umag.
U okolnostima živog, zdravog, funkcionalnog i dinamičnog gospodarstva (a) ne bi možda ni išao u gimnaziju jer bi postojala zdrava perspektiva s nekom strukovnom školom, (b) ako bi i išao u gimnaziju, razina zahtjeva bi bila takva da se ne bi upisao u nju ako nije tome dorastao, a sustav bi ga priveo svrsi da je čak i s trojkom ozbiljno sposoban nešto studirati (što u ovim okolnostima nije jer je sustav atrofičan i apatičan pa proizvodi i takve maturante, a to nije njhova krivnja), (c) čak i sasvim mediokritetski čovjek sa završenom srednjom školom u zdravom gospodarstvu dolazi na posao i u okruženje koje ga tjera i potiče na rad i napredovanje, profesionalni razvoj... Jer su u takvom sustavu sposobni ljudi - potrebni i sustav je usmjeren tome da od svakog napravi maksimalno sposobnu individuu.
Ne znam, Daddo, da li uviđaš poantu, ali evo, da je naglasim: sustav kojeg ti razmatraš temelji se na 10-ak % ljudi na vrhu Gaussove krivulje koji uvijek sami sebe razvijaju jer su samomotivirani. A ostale tko je.e, neka budu (loši) konobari i sobarice do smrti. A sustav kakav funkcionira u zdravom, funkcionalnom i dinamičnom gospodarskom okruženju stremi tome da PROSJEK društva digne na višu razinu.
Kao maturant radio sam stručnu praksu u tadašnjoj Iskra Delti, u Rijeci. Šef mi je dao zadatak da napišem program generator za automatiziranu izradu korisničkog sučelja. Kad mi je ispričao što želi, nacrtao na papiru i pokazao neke primjere, bio sam prilično izgubljen (a smatrao sam kako sam solidan programer i svašta sam beskorisno znao iskodirati, čak u assembleru
). Drugi dan je došao vidjeti što sam napravio, nisam bio napravio ništa, samo sam čituljio neke manuale (bez previše razumijevanja) pa mi je rekao da sutra više ne moram ni doći ako se ne mislim pomaknuti s mjesta i doći ja njemu s nekim konkretnim pitanjima, a on će mi naći praksu u 3. maju, da nosim marendu i kuham kave.
Danas praktikanti nemaju kamo uopće otići na praksu, a njihovi profesori okolo moljakaju poduzetnike da im makar daju papir da su odradili praksu.