10.02.2004 | 03:40
Mala prljava pričica iz stvarnog života. Uopće ne sumnjam da je istinita (iako bi se siteu moglo štošta nabaciti na nos iz prošlosti). Okupljene ovako na hrpu djeluju horibilno. Jasno je i da to nije sve što bi se dalo ispričati.
Meni je osobno ta priča dobro došla kao reality check: ne treba od Applea praviti religiju.
Niti je Apple (at it's best) sve što nosi jabuku, niti ono što je unutra loše smije postati sablazan. Ako jest sablazan, onda imam problem s - religijom.
Ali, zar mi nismo navikli na tu šizoidnost: mašine i OS su gotovo vrijedni religioznoga pogleda, ili bar žarko fanovskoga. Ali naša stvarnost - kojiput tako neshvatljivo idiotska! - čini da nam je jasno kako ama baš svagdje imamo posla s ljudima.
I kao što sve više ozbiljno vjerujem da RAČUNALA biraju ljude, a zapravo ne ljudi računala - što mi čini ugodnim život u Mac zajednici, a neke stvari koji drugi drže stvarnim i regularnima u računalstvu su mi nezamislive! - tako mi se čini da korporativna politika tvrtke čini isto, posebno u srednjem staležu management kostura: ti su ljudi, kao tip, privučeni nekim neodoljivim mirisom i onda kad se našu mešu sličnima, čudne stvari se događaju posvuda po svijetu...
Kad ta stvar izbije u vrhu, pa se bolje vidi, neke stvari teško shvaćamo.
Evo, ja još ne mogu dokučiti kako se u Appleu čelne pozicije domogao jedan takav mediokritet i antitalent kao što je Michael Spindler...