19.02.2015 | 23:29
Evo malo misli od djeteta koje se sad smatra dijasporom.
Otisao sam prije godinu dana na Novi Zeland ne zato sto sam morao, nego zato sto sam to planirao 10 godina, ali sam uvijek vjerovao da ce bit bolje i trudio sam svim silama da si stvorim osjecaj da mi jest dobro, jer sam takav po naravi.
Od tih 10 godina, 5 mi je bilo super, 2 su bile krizne, a poseljednje tri su me toliko psihicki unazadile, da nisam niti bio svjestan da mi je lose.
U tri godine sam napravio toliko poslova, i toliko razlicitih stvari radio u sferi svojih interesa, da sam imao zadovoljstinu da na kraju, kad legnem u krevet mogu bit ponosan na sebe sto za razliku od mnogih mogu rec da sam imao produktivan dan, da nisam nikoga uvrijedio, nikoga krivio za stanje, ali me je pocelo jebat to da ako bih se pogledao u ogledalo, vidio izmuceno lice koje ima sve manje materijalne koristi od toga sto radi.
Trcao sam od probe do probe, iz montaze u montazu i jednostavno s u jednom trenutku sam sebi priznao da ako ovako nastavim, da su mi opcije da nakon xy godina ponovo prihvatim neki posao od 9-5 koji ce mi donijeti materijalnu korist u vidu sigurnosti da mogu ocekivat placu odredjenog datuma u mjesecu po cijenu gubitka "slobode" i vremena da radim sa strane stvari koje me ispunjavaju.
Nasao sam kompromis i posao koji ce mi ipak dati da radim sto volim i imat nesto vremena za kazaliste sa strane. Kad sam na natjecaju dobio poziciju montazera na telki, poslodavac me je 2 mjeseca zavlacio da startam sljedeci tjedan pa sljedeci tjedan i odbijao sam projekte koji su mi se nudili jer, jelte, trebam startat drugo tjedan. Nakon 2 mjeseca, rekli su da gase telku pomalo i da me nece uzet.
U tom trenutku sam kupio kartu i dosao ovdje i krenuo iz pocetka.
Nakon godinu dana privikavanja na drugi mentalitet i svojevrsne rehabilitacije, mogu s distance reci da mi je stvarno bilo tesko te zadnje tri godine makar nisam kukao ni sebi ni drugima. Nikog ne krivim jer sam sam odgovoran u potpunosti za svoju situaciju.
I sad, ponovo zivim, a ne prezivljavam - i ponovo mi se vratilo ono ljudsko dostojanstvo koje sam negdje putem uspio izgubiti.
Ne tece ovdje med i mlijeko, ali pred sobom vidim lijepu buducnost jer sam vrijedan i odgovoran i bit cu nagradjen za svoj rad i nitko me ne ispituje gdje sam bio 91. koje sam vjere ili koje sam nacionalnosti i prestao sam pratiti sto se dogadja u zemlji u kojoj sam rodjen (tj teritoriju na kojem sam rodjen, jer zemlja u kojoj sam rodjen vise ne postoji).
Ovo je ustvari samo uvod za ono sto mislim reci, a to je da se ne osjecam pozvanim da bih trebao glasati za politicare u Hrvatskoj tako da nisam glasao na ovim predsjednickim, nisam gledao inauguraciju i nemam apsolutno nikakvu odgovornost za to i nikako nikad necu shvatiti zasto dijaspora ima pravo glasa.
Glasat cu tamo kad se vratim, ako se vratim.
Ono sto mi jedino nedostaje je - miris. Ovdje jednostavno nema onog mirisa kojeg ima kad u proljece hodas Zagrebom ili bilo kad Pagom. Nedostaju mi i hobotnice. Nedostaje mi par prijatelja. Al sve je to dio jedne poduze pro et contra liste koju uvijek slazem u glavi.
P.s. Janjetina ovdje je jako dobra.
P.p.s. Na iphonu 5 su mi ovdje promijenili bateriju jer je bila u komi, poslao im postom telefon, oni meni nazad novi...