17.12.2017 | 09:22
Ajoooj, krenula sprdnja s Alfistima...
Idemo redom: Anonima Lombarda Fabrica Automobili (aka Lombardijsko dioničko društvo za proizvodnju automobila) je osnovao Nicola Romeo pa je to postalo Alfa Romeo.
Dečki, morate razumjeti da to s Alfistima nije jednostavno. Ne velim da je dijagnoza, samo oni doživljavaju svoj auto drugačije. Kako je jedan od njih svojedobno hiperboliral: alfa ti je ko ženska koja je zgodna i super u krevetu, ali ima težak karakter. Kad te raspiga tolko da bi ju steral u_____________________ (umetni po izboru) onda ju vidiš, padne pomirbeni sex i opet je sve u redu....
Čitah tu da neko spomenul boksere. Moram reći da je to kriva predodžba. Ako govorimo o bokser motorima, samo dvije firme imaju moralno pravo na konotaciju tog tipa: Porsche i Subaru. Time ne tvrdim da nitko osim njih u povijesti nije radio bosker motore (osim Alfe bio je tu i Ferrari testarossa i BB iako su to bili V motori s kutem od 180 stupnjeva, ali ajde, nek budu bokseri za volju raspre i, jasno, i VW).
Alfa ima dva sinonima: redni četverocilindrični motor s twin spark tehnikom (od 1.3 litre do 2 litre obujma) i aluminijskim blokom, a drugi je vječni Busso V6 (koji je postojao u raznim veličinama, od 2.0 do 3.2 litre). I da, ti su motori dovoljan razlog da se zaljubiš u Alfu ako auto ne doživljavaš kao komotniju verziju javnog gradskog prijevoza čija je jedina namjena da te odvede od točke A do B.
Dizeli? Netko ih je tu dosta svisoka proglasio čađarama koje nisu motori dostojni ugradnje, ako sam dobro zapamtio. Alfa 156 iz 1998. je bila prvi velikoserijski auto s common-railom (Toyota je ranije imala u isptivanjima common-rail, ali ga nisu pogurnuli u seriju). Otac modernih dizela je Riccardo Ronolfi koji je izmislio i do serije dotjerao prvo izravno ubrizgavanje (još na Cromi, dvije godine prije audija 100 TDI), a onda i razvio common-rail. Bosch se tek na kraju uključio i doradio sustav za seriju, ali pravo prve ugradnje je dobio Fiat, tj. Alfa 156. Prva A-klasa je bila iduća, ali dobrih pola godine kasnije.
U Alfi se radilo o zajedničkoj obitelji motora obujma 1.9 (četiri cilindra) i 2.4 (pet cilindra) koje su u trenutku predstavljanja 156-ice razvijale: 105 KS i 136 KS. Razvoj tih motora je išao strelovito naprijed. Već nakon godine i pol su snage porasle na 115 i 150 KS, a onda su došle i 4 ventilske glave. 1.9 je skočio na 140 KS (i 320 Nm!), a 2.4 na 175 KS. 156-ica sa tih 175 KS ide ko nuklearka: i danas mislim da je to uz Volvo S60 D5 jedan od najboljih langstreckera ikad: auto ide nezamislivo, nabire u svakoj brzini brzinu kao u slobodnom padu i troši ispod 7 l/100 km.
Tu razvoj motora nije stao: 1.9 je za službu u novoj 159-ki obnovljen i razvija 150 KS, a 2.4 je dignut na okruglih 200 KS. Problem motora je to kaj je 159-ka teška krava pa se ne osjeti koliko je motor dobar, kad šlepa više od 1600 kg mase sa sobom.
No, sad su to već stari motori pa znamo i koliko su (ne)kvalitetno napravljeni. Uz manjkavo i povremeno održavanje ti motori rade >500.000 km bez ikakvih generalki. Ja još uvijek nisam vidio TDI koji je odradio toliko km bez promjene bregaste i još nekih dijelova.
Nakon ovih afirmativnih redaka vrijeme je i za tamnu stranu. Alfa je nakon zlatnih 70-ih potpala pod vlasništvo Fiata i od onda je stalno na rubu opstanka/propasti. Bilo je zlatnih trenutaka, recimo početak tisućljeća kad je 156-ica napravila čuda (tih je godina jedan od direktora Fiata u Ženevi priznao: da mi je netko prije par godina rekao da će danas Alfa biti jedini profitablni dio Fiata, zatvorio bi ga u ludnicu da mu se ne smije cijeli svijet), ali generalno je Alfa ovisila o milosti Torina koji, i to se mora reći, češće nije znao što bi s Alfom (i u još većoj mjeri s Lanciom, ali to je drugi par rukava), nego što je imao neku dugoročnu strategiju za nju.
Pa tako povijest pamti projekt Alfe i Nissana koji nam je podario Arnu. Čovjek bi pomislio, japanci i talijani rade auto, to će biti najbolji auto na svijetu; talijani odrade konceptualni razvoj i dizajn, a japanci ga proizvode da nema problema s njim? E pa krivo, Nissan je odradio dizajn i razvoj, a onda je Alfa proizvodila Arnu...! Davore, i ti moraš priznati da je to jedan od najgorih proizvoda u povijesti auto industrije, jer je baš sve od samih početaka bilo krivo zamišljeno, loše provedeno i još gore realizirano.
Kako je Alfa i tih godina bila na rubu opstanka, kupovali su čelik koji je bio najjeftiniji moguć, od Rusa (tada soc. lager, željezna zavjesa itd.) bez ikakve mogućnosti nadzora nad kvalitetom. Ruje im isporučivali najgore što su imali i ti su auti hrđali kao i yugo (tko nije yugo u roku od 6 mjeseci bitumeniziral od dolje, za godinu-dvije je već auto bil dolje trul). Iz tog doba je ona tužna istina: u tihim ljetnim noćima se čuje kako Alfe hrđaju... (koja vrijedi i za Lancije tog doba, da ne bude zabune, iz istih razloga. Za fiatima nitko ne žali).
Početkom tisućljeća je auto industrija još uvijek pokušavala proizvesti najbolje aute koje zna i može pa su tako i alfe iz tog doba dobro zaštićene od hrđe i s njima nema generalno tih problema. Motori su pouzdani (iako benzinci žedni), ali slaba točka je ovjes. Filigranski napravljena ramena su potrošna roba pa ako Davor smije priznati, neka kaže koliko mu traju ramena na GT-u (koji koristi platformu 156-ice). Ja imam podatke da po lošim cestama i s jačim motorom zamjene budu potrebne u rasponu od 30-50 tisuća km.
Struja je na tim autima oduvijek bila problematična. Najčešće na razini konektora i mehaničkih spojeva pa se s vremenom pale lampice bez veze i potrebe, ali auto u pravilu ide.
Posebna su priča varijatori faze na obitelji twin spark motora (od osnovnog 1.4 koji je išao u 145/146 sve do 2.0) koji crkavaju kao na bonove. I opet govorimo o 30-50 tisuća km životnog vijeka, no to je sve skupa više na razini neugodnosti, nego nekog izraženog troška jer nisu skupi. I da, kad on i krepa, motor i dalje radi, samo je bučniji u praznom hodu i slabije vuče i više troši u vožnji.
I tako bi se moglo o alfama u nedogled. Davor zna i za farove koji s vremenom propuste vlagu pa se magle iznutra i slične sitnice koje su sinomin za posjedovanje alfe. Naličje su vozna svojstva, izravan upravljač, zvuk motora koji su ipak nekim brendovima nedostižni i koji čine vožnju alfe izrazito ugodnim iskustvom.
Na kraju samo treba priznati (a to je nešto što Alfiste izrazito rijetko i nevoljko čine) da se iste kvalitete mogu naći i kod nekih drugih brendova u istim ili većim količinama, po sličnim ili nižim cijenama i uz odsustvo ovih pratećih problema koje Alfisti eufemiziraju u šarm. I upravo zato je Alfa stalno na rubu preživljavanja. Nikad nije napravljen iskorak u nekom smjeru koji bi Alfu pozicionirao kao THE vozački auto dobrog izgleda s kojim nikad nema problema ili kao THE lijepi auto koji je nešto, nego je uvijek u nekom međuprostoru.
Javna je tajna da je VW godinama želio kupiti Alfu i da Seat pokušava biti Alfa. Niti jedno, niti drugo nije uspjelo. I upravo taj neuspjeh Seata da postane mediteranska alfa pokazuje da je Alfa ipak na neki način posebna i poželjna. I ako joj sad krene zbog ovog odvratnog Stelvia (jer svi sad proizvode i nude SUV-ove, pa ih onda i ljudi kupuju, a ne po meni da ih i traže) to će biti krajnji dokaz, Davore bez uvrede, da je ovaj hype Alfista ipak umjetan..