08.09.2022 | 08:39
Cure detalji o ukrajinskom prodoru iz smjera Harkiva. Pronašli su slabo čuvan pravac i jednostavno punim gasom odjurili u tom smjeru. Tijekom bitke za Kijev Rusi su gibili tenkove tolikim tempom i količinama da se činilo da je tenk tj. oklop na bojištu prevladana stvar iz prošlosti. No, ovaj primjer pokazuje da je tenk itekako moćno oružje ako se ispravno koristi uz pješačku zaštitu bokova. Ukrajina je (prema ruskim izvorima na telegramu) doslovce uletjela punim gasom sa skupinom od 15-17 tenkova u rusku pozadinu. Ono što je posebno zanimljivo je taktika koju ukrajinske snage koriste, a koja je preslika borbi na Pacifiku u II. svjetskom ratu. Kad su Ameri krenuli u osloboađanje od Japana, sve jako utvrđene otoke su izbjegavali. Nisu ih napdali izravno, nego bi se iskrcali na idućem koji je relativno blizu. Tamo je njihova inženjerija u par sati podigla bazu iz koje se onda dalje pod nadzorom držalo japanske snage koje su ostale u okruženju.
Na području Donjecka u smjeru ovog proboja (čini se da je glavni cilj Kupjansk i odsjecanje ruskog logističkog pravca prema Izijumu i dalje prema jugu), i opet prema ruskim izvorima, oni pokušaju skupiti neke snage da bi zadržali Ukrajince, ovi samo projure kraj njih, ostave ih u okruženju i ukrajinsko dalekometno topništvo se dalje bavi s njima.
Sami Rusi priznaju da im se tu događa potpuni kolaps snaga koje napuštaju položaje koji su čak i solidno utvrđeni i bježe; otprilike slična situacija kao prodor u Oluji prema Petrinji kad je taj pravac zapeo odmah na početku i držao se sve dok nije do njih došla vijest da je pao Knin i počeli su bježati.
Preko jednog poslovnog poznanika koji je iz Hersona čuo sam kako stvari tamo stoje. Njegovi su roditelji tamo i javljaju da se sad već preko 10-ak dana neprekidno topnički/artiljerijski djeluje po ruskim položajima i da svaki udar ima cilj koji pronalazi i uništava te sa svakim takvim udarom kopni moć ruskih snaga koje su odsječene s druge strane Dnjepra.
To nas dovodi do najnovije igračke koju Ukrajina ima na raspolaganju. Vizualno je potvrđeno da Ukrajina koristi zrna tipa Excalibur koje su izmislili Šveđani. To je defacto zrno koje ispucavaju NATO standardna oruđa kalibra 155 mm, ali ima ugrađena krilca za usmjeravanje u putanji prema dolje. Svako se zrno programira točnim GPS koordinatama prije ispaljivanja.
Domet ovog oružja je od 40 do 50 km (ovisno o haubici iz koje se ispucava). Ono što je bitno je preciznost. Budući da je oružje defacto samonavođeno, ima rasap preciznosti pri udaru od 5 metara. To znači da od svih jednako podešenih zrna, polovica će pasti u krug promjera 5 metara. 43,7% će pasti u krug promjera 10 metara, 6,1% će pasti u krug promjera 15 metara, a samo 0,2% izvan tog kruga. U praksi to znači da se više ne gađa zgrada, nego soba unutar te zgrade. Drugi posredan efekt je da je potrebno mnogo manje zrna ispucati da bi se pogodio cilj u usporedbi s klasičnim zrnima gdje se oslanjamo na Gaussa s drugačijom raspodjelom odstupanja od zadanog cilja (potrebno je više pokušaja da se pogodi zadani cilj). Manje zrna znači lakši zadatak logistici, ali i veću vjerojatnost preživljavanja, jer je haubica kraći vremenski period na istom mjestu i juri dalje.
Ovo je jako loša vijest za ruske tenkove koji su sad još jače izloženi paljbi iz daljine. Ruski tenk (neovisno o tipu, svi su vrlo sličnih dimenzija) je dugačak cca 7 metara i nešto širi od 3,5 metara. To znači da će 93,7% ispucanih zrna pasti bliže od 8 metara od tenka i to je dovoljno da ga barem onesposobi, ako već ne i uništi. I opet, u praksi to znači da je svako zrno defacto ubitačno za ruski oklop.
Uz ovakvu preciznost je moguća gore opisana taktika; jer je moguća precizna topnička podrška vlastitim snagama na udaljenosti do 75 metara. Ukrajinske vrhunski uvježbane snage sad mogu ostaviti ruske snage u okruženju i dalje nastavljati s prodorom, a njihove topničke (ok, haubice) snage mogu precizno djelovati po neprijateljskim snagama dok ih u okruženju drže i ukrajinski rezervisti. Na taj način je omogućena brojčana prevlast Ukrajine na mjestima koja oni odaberu i zauzimanje teritorija kojem upravo svjedočimo istočno od Harkiva.
Da bi ova priča držala vodu, potrebno je imati jako dobar pregled nad situacijom na bojištu i pozadinom što nas dovodi do nadzora iz zraka. HARM sustavi koje je Ukrajina integrirala na Migove 29 su posve izbacili iz igre rusku PZO koja se sad skriva; svako paljenje radara je smrtna presuda za posade i opremu. Posljedica? Baryaktari slobodno krstare zrakom i šalju sliku u realnom vremenu u zapovjedništva
ruskih ukrajinskih snaga. Rusi pokušavaju reaktivirati RZ u većem opsegu djelovanja, ali to ih košta. U posljednjih nekoliko dana su izgubili Su-25, Mi-28 i Ka-52 (provjereni geolocirani gubici), a čini se da to nije sve.
Nisam stručnjak, ali prema svemu viđenom i dostupnim informacijama koje su iz ruskih izvora, mislim da upravo svjedočimo velikoj prekretnici na terenu u ovom ratu. Vjerujem da Lovrić ima osobna iskustva o ovim oružjima iz prakse i može ispraviti moju amatersku analizu, ako je ona u nečem pogrešna.
Za kraj: Ukrajinsko ministarstvo obrane je jučer popodne objavilo zanimljivu objavu da još malo podgrije napetost u ruskim snagama: