10.01.2009 | 21:59
Krađa 4
Lijepo zboriš, a točkama 1 i 2 nema se što prigovoriti.
Ono o čemu govoriš pitanje je mentalne higijne i dobre volje.
Posebno naglašavam da je internet
odavno trebao postati mjesto izravnog kontakta proizvođača i kupca, be previše posrednika. AppStore je, uza sve restrikcije, na tom putu.
A sada obrat: pogledajmo optiku prodavača.
Treba li proizvođač, koji je i prodavač, štititi svoja dobra od krađe.
Treba.
U priči Pale sam na svijetu sve je otključano i nema ekonomije. Pale se služi svime dostupnim.
Ali to je priča.
U trgovačkim centrima su dobra na policama, prekrivena su sigurnosnim videom koje prate nevidljivi zaštitari. Ima i vidljivih. I kupce sve vodi na blagajnu koja se, de facto, ne može izbjeći. I nitko se ne buni, zamisli!
Prodavač se brine da organizacijom prodaje smanji štete od krađe.
A zamisli, govorimo o dijelu trgovine u kojoj kada netko mazne bocu viskija ona doista, fizički, nedostaje u inventuri.
Nastala je opipljiva šteta.
S obzirom da nismo u socijalizmu, onda lopov kojemu uspije ukrasti bocu viskija, ne mora pomišljati na sućut prema slabo plaćenoj blagajnici samoupravljačici. Šteta je nanesena poduyetniku koji
1) Ne mari, jer je na statistiku takvih krađa pristao. Više sigurnosti bio bi mu overkill ulaganje, a promilske gubitke i onako pokriva osiguravajuća tvrtka
2) Boli ga svaka krađa i razmislit će da mora više uložiti u smanjivanje krađa.
Kako god okreneš, prodavač se djelotvorno mora skrbiti da mu ne kradu, ili da krađu smanji na onoliki minimum koji omogućuje da posluje profitabilno.
Kupca ovoga trenutka ne zanima ekonomski model opstanka trgovca. Stalo mu je jedino da robu nabavlja u trgovini gdje nema previše zaštitara koji sijevaju pogledom i svakoga promatraju kao mogućeg lopova, a pod pretpostavkom su cijene kod njega i kod konkurencije jednake, osoblje jednako ljubazno, a izbor robe jednako bogat.
Prodavaču je dužnost da se razborito osigura od krađe i u tome nađe ravnotežu između prometa, troškova i profita. Uspješni znaju. Tek kad njegovi zaštitari zgrabe lupeža za kragnu i istresu sve što je stavio pod jaknu, odlučuju što će — a možda ćei pozvati policiju. Jer roba koja fali napolici izražava se u hard cashu...
A što rade prodavači softvera?
Ne brinu dovoljno o lopovima. Odnosno, možda su se zadovoljili sadašnjom sigurnošću. Postojećim sistemom zaštite. Njihovo samoposluživanje nema ni diskretne zaštitare, ni sigurnosni video, a bogme nema ni blagajne, metaforički rečeno.
Znači, zadovoljni su odnosom gubitaka i dobitaka i uopćeim ne pada na pamet da nekom sigurnosnom inovacijom naprave tri stvari:
1) Da kupovinu učine ugodnom
2) Da najveću večinu bezbolno vode prema neminovnom, blagajni, a da to bude pristojno iskustvo
3) Da primaju robu natrag i vraćaju novac, i to bez komentara (eventualno kupcu ljubazno ponude anketu da otkriju zašto se roba vraća i poprave što ne valja)
Što rade prodavači softvera?
Imaju neljubazne prodavače, imaju smiješnu zaštitu staru ne manje od 20 godina, a pred robnim centrima, u novimama i na sudovima, u kinima i na drugim oglasnim mjestima viču: "Ne kradite!"
U njihove robne kuće ulaze i ljudi kojima je cilj samo malo se zgrijati i gledati okolo, bez ikakve objektivne mogućnosti da išta kupe. Trebaju li takvi biti naglašeno sumnjivi? Trebaji li iza svakog takvog odmah ići trojica zaštitara?
Što, statistički, oni očekuju od takvoga odnosa prema prodaji?
I onda im se, statistički, događa to što im se događa.
Ali onda pojačaju propagandu s dvije teme: jedna ide na video i na stup srama u reklamu se stavljaju konkretni klinci uz glazbu "I Broke the Law". Klinci pričaju dirljive ispovijedi o tome kako su bili u zabludi. Drugo pojačanje propagande je kuknjava i lelek o tome koliko su, statistički, izgubili. A svi znamo da nisu, jer su im milijardske procjene proizvoljne, a nisu uračunati oni koji sasvim sigurno nikada ne bi bili ni blizu mogućnosti da njihovproizvod kupe, jer gospoda prodavači uopće ne mare da tržište, na kojemu mogu prodati barem još malo više, ne žele ni taknuti. I onda taj lelek još garniraju siromašnim programerom iz Bangalorea koji je zbog neznanog nekog jedan dan više gladan. Pritom, dakako, ne pokazuju svoje jahturine, financiranje privatnih izletnika u svemir... you name it.
Ali ovdje ne govorimo o klasnim razlikama, don't we?
Pričamo o tome "da Windowsi jednostavno nigdje ne mogu biti jeftiniji od 100 dolara, a i ta azijska verzija ne dopušta otvaranje više od 4 prozora istovremeno" - ograničenja u koja je, dakako, uložen programerski trud gladnog programera iz Bangalorea.
A njih, u biti, nimalo ne brine da softver bude optimiziran. Da može raditi na što slabijem hardveru. Da optimiziranjem svojega pogona, ali i prilagođavanjem što šarolikijem tržištu, učine svoj proizvod toliko privlačnim da, kao kad uđeš u trgovački centar po kruh i mlijeko, kupiš još sijaset sitnica koje ti ne trebaju, a samo zato jer su smiješno jeftine...
I što je najljepše, ta ekipa propagira spartanski čvrst moral kupca, ali ne govori da će se prilagođavati tržištu, ne nabavlja zaštitare, nego traži da na njihovu galamu "Lopovi! Lopovi!" reagira država i što čvršće, o trošku svih poreznih obveznika, zaštiti njihovo samoposluživanje bez vlastitog ulaganja u zaštitu, ugodnost doživljaja kupovanja... čak i bez blagajne (za plavuše: prilagođavanja tržištu).
Ja bih zasad temu krađe ostavio izvan moralke.
Moralku primijenjenu na lijene proizvođače blatwarea ovdje sam upotrijebio samo zato što se takav glas čuje nedovoljno često.
Ostavimo je statistici, kojom su proizvođači očigledno zadovoljni, a ono što ih motivira jedino je gramzljivost. Da ih to zbilja brine, našli bi načina da bloatware u kodu i bloatware u svom standardu prilagode prodaji. To što se ponašaju tako kako se ponašaju znači samo da ni izdaleka nisu primirisali ikakve gubitke. A onoga u Bangaloreu plaćaju šakom riže, samo daono što bi plaćali Amerikancu, a da ga ne ponize šakom riže - strpaju sebi u džep.
I, k svemu, objektivna inventura pokazuje da su sve boce s viskijem u njihovom dućanu na broju. Lopovi kradu virtualne boce koje nikome ne nedostaju, Svejedno je kradu li radi toga da se informiraju, štancaju i prodaju jeftine kopije, nešto zarade na tome, paposlije kupe ili ne kupe legalan softver, ili samo ukradu virtualnu kopju da se napiju - od jada ili zato jer su u pubertetu.