13.01.2009 | 00:45
Vidi, prirodno je da pokušavamo naći neko tumačenje po kojem mi ne ispadamo ni najmanje krivi što živimo dobro (da, mi živimo dobro! Mi smo u gornjih 5% svjetske populacije po životnom standardu!) na grbači nekih nesretnika koji žive ko stoka i još su sretni kad zarade 12 dolara da ne umru od gladi, barem ne još ove godine.
Ali to jednostavno nije tako. Ja znam što bi bilo da ne može zaraditi ni ta 2 dolara. Ali siguran sam da i ti znaš što bi trebalo biti da tamo na vlasti nije neki polupismeni diktator ljudožder kojeg financira zapadni krupni kapital (da ne kažem, kako je to govorio drug Čiča "belosvetska buržoazijska reakcija"
)!
Trebalo bi biti tako da je nama, nas cca 1,2 milijardu (iliti oko 20%) nešto malo lošije nego sad, a njima, njih 4,8 milijardi (iliti oko 80%) PUUUUUNO bolje nego sad. E, to bi bio jedan normalan i pravedan svijet.
Ovako se mi durimo što su nam naši Appleovi duplo skuplji nego u USA i osjećamo se jako nesretni dok tamo neka djeca do svoje desete godine sjede na zemljanom podu i uče pisati štapićem po prašini, a onda idu do prerane smrti robijati u neku tvornicu zvučne brand-robe i presretna su što ih nisu pustili crknuti od gladi i/ili dizenterije kao njihove manje sretne prijatelje iz razreda.
Da, sreća je stvarno ironično relativan i subjektivan osjećaj.
Ispričavam se što kvarim raspoloženje, ali morate od nekog barem ponekad čuti kako nije dovoljno o Božiću odnijeti stare igračke i paket pelena u lokalni dom za nezbrinutu djecu, nazvati koji put neki humanitarni 060 i tu i tamo u prolazu užurbano udijeliti promrzloj djevojčici u pothodniku 2 kn pa da se riješimo krivnje. Kolektivne krivnje eksploatatora.
Ah, zabrijah... Sad se sigurno svi pitate "koji mu je k... danas?". E, pa, nije mi danas, nego svaki dan, samo nekad tlak malo naraste pa fućne para na "sikurecu".
U Parizu sam bio više puta, ali draga nije bila ni jednom. Za Asterix park sam čuo. Djeca su trenutno više za Disneya, ali to je čisto njihova odluka. U oba nećemo ići sigurno, jer ne želimo toliko vremena zdrobiti na to. Moja draga prezire shopping čak i više od mene (što je jedan od razloga zašto sam se zaljubio u nju jučer, i prekjučer, i svaki dan prije toga, zadnjih 15 godina
). U outlet shopping villageove ne idem ni u HR, a kamoli da bi se vozio 17 sati preko pola kontinenta da bi išao tamo, a inače znam da je tamo, to je 5 minuta vožnje od našeg pansiona i do njega moramo doći jer odande ide RER (nadzemno-podzemna željeznica) za Pariz, jer nisam lud ići autom u Pariz, hvala na pitanju, autom do Ile de Paris treba 2,5 h, a vlakom 45 minuta. Ali hvala svima na savjetima.
Drlovric, hvala i tebi na pitanju, nemam niti jedan komad brand name garderobe osim 2 Gant majice koje mi je kupila moja majka. Zamolio sam je da to više ne čini, ali ih nisam dao u Caritas kao što sam naumio jer se rasplakala pa nisam imao srca. A zapravo sam ih trebao prodati u pola cijene pa za te dvije majice kupiti 10 normalnih, sebi zadržati dvije, a ostale odnijeti u Caritas. Ali jbg, pretpostavljam da nitko ne može ostati ravnodušan na suze svoje majke.
Lex, već sam ranije htio reagirati na ovu tvoju tvrdnju (da cijene rastu kad raste prodaja) - koja zvuči kao hiperbanalizirano rješenje zadatka iz osnova ekonomije na prvoj godini faksa. Zakon ponude i potražnje je samo jedan, prvi i početni zakon trgovine, ali daleko od toga da je jedini. To što ti kažeš tako funkcionira samo ako kupci nemaju izbora (potpuno elastična potražnja, kao npr. cijena električne energije ili naftnih derivata u Hrvatskoj), ili ako dobavljač više ne može povećavati obujam prodaje (npr. vino Dingač ili Primoštenski Babić - svake godine ima toliko koliko ima i ni kapi više). No, u stvarnom životu, gdje prodavač teži stalno održavati rast i resursi proizvodnje u pravilu nisu ograničeni (zapošljava se još i još ljudi, gradi se još i još tvornica...), a postoji i konkurencija, povećanje prodaje UVIJEK rezultira manjom cijenom. No, da ne širim, preporučam nastaviti čitati Samuelsona i dalje od 2. poglavlja, u kasnijim je poglavljima sve objašnjeno.