14.01.2014 | 23:06
Ma, zabrijao je Žabac. To ti je tako s nama starcima, kad nas uhvati demencija počnemo se vraćati u djetinjstvo.
Nekad, u vrijeme 16-bitnih računala kao što su Mac Classic, Amiga i Atari ST (odnosno onovremene kante tada znane kao PC AT), dakle govorimo o drugoj polovici osamdesetih, RAM-ovi su se bili počeli penjati na pola MB, 1, 2 MB i tako, a OSovi i aplikacije su vrlo rijetko trebali više od pola MB, a često i bitno manje. Istodobno, hard diskovi su još uvijek bili puno preskupi za kućnu uporabu, već se uglavnom sve vrtilo s flopica (3,5" koje su tada bile čudo neviđeno moderne tehnologije - sjećam se da je Žiga Turk za Moj Mikro pisao review, sav oduševljen kako je 3,5" flopica otporna da se može s nje jesti francusku salatu i ona poslije i dalje radi - jer je to na starijim 5,25" flopicama bilo nezamislivo
). Žešći frajeri su imali po dvije flopice, a mi obična fukara po jednu.
E, i onda, osim ako nisi imao Atari, koji je imao OS u ROM-u, morao si bootati stroj sa sistemske flopice pa nakon boota ubaciti flopicu s programom kojeg pokrećeš (osim što su se na Amigi igrice uglavnom bootale direktno, jer su dolazile s nekim rudimentarnim ošišanim OS-om). E, a piz... su nastajale što si kod izlaska iz aplikacije morao opet ubacivati sistemsku flopicu, pa je tu još bila i flopica s dokumentima, i tako... s*anje...
E, onda se netko pametno sjetio da višak RAM-a alocira kao tzv. RAM-disk tako da se na njega može prebaciti sistemsku flopicu nakon boota, tako da je ne moraš više turati u drive, sve do reboota stroja. I tako...
Naravno, s dolaskom jeftinih HDD-ova je to sve otišlo u povijest, jer nijedan HDD nikad nije bio manji od RAM-a (dok flopice jesu)
, nego se, negdje u doba Windowsa 3.1 javio obratni koncept - virtualnog RAM-a, odnosno swap filea.