30.12.2018 | 07:46
DDNS je (ne nužno) komercijalna usluga dinamičkog ažuriranja (javne) IP adrese (recimo
173.194.73.99) na kojoj se nalazi neki FQDN (fully qualified domain name - recimo
www.google.com).
Sam DNS služi tome da ne bi morao pamtiti IP adresu svog omiljenog web sitea za porn, nego imaš pamtljivo ime koje možeš i mami reć pa da i ona zna i može provjerit da ne gledaš dječju pornografiju. Puno lakše je zapamtit i u browser ukucat xhrčak nego 88.208.60.136.
Malo manje kineski, a malo više ljudski - evo priča kao objašnjenje, malo je duža ali nastojat ću samo bitno. Ako se nekom ne čita, nek nastavi čitati ispod crtica
-----------------------------
Svi uređaji koji imaju nekakav mrežni adapter imaju i nekakvu adresu (zapravo nekoliko njih, MAC adresu koja je unikat i vezana je za jedan mrežni adapter - niz od 12 heksadecimalnih brojeva koji jednoznačno daju informaciju o mrežnom adapteru, ta adresa postoji neovisno o tome da li je uređaj umrežen ili ne i IP adresu koja omogućava komunikaciju umreženog uređaja s ostalim uređajima u mreži, ona je u našim kućnim mrežama još uvijek najčešće definirana IPV4 protokolom i sastoji se od 4 okteta bitova - ukupno 32, te je u rasponu od 0.0.0.0 do 255.255.255.255, pri čemu se te dvije krajnje adrese ne koriste za uređaje u mreži. Postoji novija V6 verzija IP protokola koja za adresiranje koristi 128 bita, pa je IPV6 adresa u obliku 8 četvorki heksadecimalnih brojeva raspon 0000:0000:0000:0000:0000:0000:0000:0000 do FFFF:FFFF:FFFF:FFFF:FFFF:FFFF:FFFF:FFFF). Nisu sve te IP adrese rutabilne, odnosno ne mogu se koristiti na Internetu. Svaka mreža je definirana sa 3 parametra:
1. Rasponom IP adresa koje je moguće dodijeliti uređajima (u našim kućnim mrežama to je 192.168.X.2-192.168.X.254, jer je obično 192.168.X.1 adresa rutera, 192.168.X.0 je adresa cijele mreže 192.168.X.255 je adresa za broadcast promet po cijeloj mreži, objave same mreže uređajima u njoj)
2. Mrežnom podmaskom (subnet mask) - ona zapravo definira maksimalan broj uređaja u mreži - u našim kućnim mrežama ona je obično 255.255.255.0, odnosno maksimalan broj je 2^8 (256) minus 2 (zbog adrese mreže i broadcast adrese mreže), 254 "hosta", od čega je jedan ruter, pa ih zapravo imaš 253 dostupna.
3. Default gatewayem - ovo je IP adresa uređaja na mreži kojem će se proslijediti sav promet koji nije namijenjen uređajima u toj mreži (u našim kućnim mrežama ovo je lokalna adresa rutera kojim smo spojeni na Internet, najčešće 192.168.X.1).
Kad imamo Internet doma (što je uglavnom puno češće nego kad ga nemamo, osim ako živiš tu u mom kvartu), onda taj naš ruter ima neku javnu IP adresu jer je povezan u mrežu našeg pružatelja internet usluga (to je ona adresa koju će ti pokazati neke web stranice poput
whatismyip.com ili će istu zabilježiti neka web stranica kod posjete ili te temeljem nje Youtube / MaxTV to Go geolocira i veli, žao nam je taj sadržaj nije dostupan u vašoj regiji).
Naravno da jednom kad smo spojeni naša veza ne traje zauvijek (kućni DSL uređaji se otpajaju i ponovno spajaju jednom dnevno) pa je moguće da se ta javna IP adresa promijeni (uvijek možeš pitat svog providera da hoćeš statičku/fiksnu IP adresu svaki put kad se spojiš ali te to zadovoljstvo dodatno košta i nije uvijek i kod svakog providera izvedivo), što i nije neki problem sam po sebi, osim ako imaš u svojoj kućnoj mreži neki servis kojem pristupaš izvana. E za takve slučajeve ti treba DDNS jer:
1) škrt si i ne želiš plaćati provideru nešto što možeš i sam složiti za 0 kn
2) testiraš nešto što još nije spremno za javni nastup i nema još svoj službeni komercijalni naziv/upotrebu pa je i ovo ok
DDNS služi tome da javi servisu da se javna IP adresa tvog kućnog rutera promijenila i da će umjesto kao što je dosad kad si u browser ukucao kod.mene.doma to pokazivalo na primjerice 77.219.103.57, sad pokazivati na 77.219.124.75, a tebi će to što trebaš i dalje biti dostupno na kod.mene.doma
DDNS će te dovesti do tvoje kućne mreže, točnije do "vanjske" strane rutera iza kojeg se nalazi hrpa uređaja i usluga koje ti isti uređaji koriste (ili pružaju).
Svaka od usluga se nalazi na nekom portu (vjerojatno si čuo za port forwarding, dapače ako koristiš P2P odnosno torrente konkretno onda si morao omogućiti komunikaciju po nekom portu za točno tog i tog klijenta u mreži). Portova je ukupno 2^16 (minus jedan, jer se port 0 ne koristi), od čega ih je 1024 "
well known" odnosno onih čija je upotreba specificirana za točno određene usluge, pa primjerice HTTP koristi port 80, HTTPS koristi 443, FTP koristi portove 20 i 21...
Za komunikaciju između naše lokalne mreže i svijeta koriste se dakle uz IP adrese i portovi. Svaki port je potencijalna "rupa" i predstavlja mogući vektor napada, pa nije baš uputno reći ok, nema veze kako i otkud promet dolazi, bitno je da mi komuniciramo. Zato postoji firewall i pravila što se smije a što ne.
Naravno da je stvar prilično kompleksna za "običnog" korisnika i možda bi svega par postotaka ljudi koristilo Internet da za svaku aplikaciju i servis moraš ručno podešavati parametre za komunikaciju, pa su se dosjetili standardizirati nešto što se zove UPNP (Universal Plug&Play) i to implementirati u (gotovo) svaki ruter, kako bi i obični korisnici mogli normalno i lako koristiti to što im treba. UPNP funkcionira na način da aplikacija na uređaju koji se nalazi u lokalnoj mreži kaže ruteru... ok, gle, ja bi pričala prema van na portu 60000, ali je "začepljen". Ruter veli, ok, ti bi pričala, reći ću firewallu da ti otvori port 60000. Ova sva sretna izbrblja tamo preko zida što ima i javi nazad - čuj, ja sam gotova s pričom. Ruter veli - ok, sad kad si završila ja opet javim firewallu da to začepimo.
I to u teoriji funkcionira super, aplikacije pričaju bez da ti kao krajnji korisnik se patiš tko što koristi od portova i što mu treba. U praksi to nekad ne radi najbolje (iz raznih razloga), a i nisu baš sve aplikacije pouzdane niti sve pričaju baš ono što bi trebale pa se onda u komunikacijski paket može sakriti i prema van poslati i ono što ne očekuješ (zato se recimo implementira SPI ili stateful packet inspection firewall koji provjerava ne nužno sadržaj paketa, nego njegovu građu i odlučuje da li odgovara standardu ili ne, te da li je u ostvarenoj vezi putem od izvora do odredišta došlo do mijenjanja paketa).
UPNP je dvosjekli mač. Super jer ne pita puno, a opet ako ti uvalim nekakav malware u mrežu, mogu pokupit iz mreže što mi treba, otvorit si port na ruteru korištenjem UPNP-a i kad sam gotov sve zatvorit i ti pojma nećeš imati da se išta zbilo dok sve ne bude gotovo, a onda je već (najčešće) kasno.
--------------------------------------------------------------
Čemu toliko priče oko toga, kad si pitao jednostavno pitanje?
Pa da bi objasnio zašto ne koristim quickconnect.to
Quickconnect.to je Synologyjev servis koji sam radi port forwarding na ruteru i javlja synology serveru da
uređaj s ID-jem X ima tu i tu IP adresu i koristi za komunikaciju portove te i te.
Osim što quickconnect.to ne radi na mom 211j zbog činjenice da "moj" ruter ne hendla port forwarding i firewall pravila kako treba, a da ga još uvijek nisam zamijenio, ne volim da itko osim mene baš zna koji su portovi otvoreni na ruteru (zato i držim ugašen UPNP).
Ako misliš da to i nije neki bauk, svojedobno je kružio
Synolocker koji je napadao portove 5000 i 5001 (Synology default portove za Diskstation) i ljudima kriptirao podatke.
Nek se Synologyju desi pizdarija i netko dođe do njihovog databasea, tko ti garantira da je tvoj uređaj siguran?
DDNS ako netko i provali, dobit će samo IP adresu na kojoj je (možda) moj NAS (a i ne mora bit, može biti nekakav honeypot "dummy" uređaj), a ne i port koji taj NAS koristi.
A uz sve to, SSL certifikat je generiran i potpisan baš na toj DDNS domeni pa imam i sloj dodatne zaštite.
Da ne misliš da doma čuvam dječju pornografiju ili da sam paranoičan, nisam, samo sam zbog prirode posla kojom se bavim svjestan da ne postoji mreža koja se ne nadgleda, pa na ovaj način smanjujem mogućnost biti kriv za nešto što nisam (recimo ko onaj wunderkind klinac iz Zadra koji je provalio u Pentagon).
Pristup do NAS-a?
1.
kod.dadde.doma:PORT i otvara mi se web interface DSM-a kao da sam doma - login/pass i unutra sam, download/upload fileova, administracija, štogod
2. DSfile aplikacija na mobilnom uređaju - pristup fileovima / upload
3. Download torrenata - na omiljenom trackeru kliknem na .torrent file i open with DSFile, napravim save u watch folder, a download station ga pokupi i kreće download. Kad download završi dobijem notifikaciju na mob zahvaljujući pushover servisu (syno pošalje mail na određenu adresu i to onda iskoči kao notifikacija aplikacije, na isti način dobijem i obavijest kad je DDNS down ili kad je nešto drugo se dogodilo od evenata)
VPN server nisam digao još uvijek - ne zato jer se ne može na tom uređaju, nego jer je Tele2 ruter govno koje ne radi prema očekivanjima sa firmawareom koji su u njega stavili.
VPN je skraćenica za Virtual private network. I premda danas služi za puno manje "legalne" radnje i uglavnom se veže za to "kako zaobići" geoip blokade ili pristupiti nedostupnim servisima / sakriti što radiš te za navedeno postoji gomila online paid servisa (VPN servera, na svom uređaju instaliraš klijent), primarna namjena VPN-a je da uređaj koji se fizički ne nalazi u lokalnoj mreži, spojiš u istu sa neke druge lokacije.
Tomu služi VPN server da nakon spajanja i autentikacije, odradi autorizaciju i uređaj pusti u mrežu k resursima, dodijeli mu neku lokalnu adresu i omogući komunikaciju.
Što se događa kod VPN-a? Uspostavljaš vezu između točaka A i B koje su obje na internetu, ali ta veza je "privatna" odnosno omotana "celofanom" ili "tunelirana". Promet koji se odvija između točaka A i B je enkapsuliran i nije tako jednostavno ga pratiti izvana. Otud popularnost "anonimnosti". Dodaj na sve to enkripciju i autorizaciju putem PKI infrastrukture i skoro pa si "anoniman", odnosno za većinu stvari je VPN i više nego upotrebljiv u te svrhe.
Vraćam se na ono, da je primarno bio namijenjen da recimo možeš raditi od doma, kao da si na poslu... ili da ne moraš nekakav skupi i specijalizirani stroj kojeg hraniš podacima seljakat na 30 različitih lokacija, jednostavno ga ostaviš na jednoj a svi se u tu lokalnu mrežu spajaju izvana (recimo back in the 90's sam nekakvu O2 Silicon Graphics radnu stanicu sa ogromnim ploterom koja je radila projekcije naftnih bušotina prema dobivenim parametrima imao prilike vidjeti, na početku bi imao target i neku putanju kako do njega na plotu, a ona bi onda iscrtavala u nekim intervalima ili po izvedenim fazama bušotine točno što je i kako odrađeno u stvarnosti).
Uglavnom, VPN je korisna stvar i (danas više) nije težak za konfiguraciju ako ti treba. Naravno da kvalitetan VPN nije besplatan (hardware koji tunelira i enkriptira/enkapsulira košta), odnosno da kroz tunel ne ideš 250 nego postoje ograničenja...
Synology uređaji imaju mogućnost biti i serveri i klijenti.