19.01.2020 | 22:22
Djuro genijalac kaže:
Čim si naglasio kako ti je tako JAKO zanimljiv, jamačno je to zato što imaš neki vlastiti stav oko toga zašto je to tako, zar ne?
A gle, mi ubogi strojari smo navikli raditi generacijski napredak po autu od nekih 5 % u općoj efikasnosti pa sam očekivao da bi se tako nešto trebalo događati i s baterijama.
Evo ga opet.
Nakon 100+ godina razvoja motora s unutarnjim izgaranjem, ti meni reci, ako ste poboljšavali po 5% godišnje, kako ste do danas stigli tek do 50%?
Da vidimo matematiku. 1,05 na stotu (pustim vam prvih 20 godina fore) je 131,5. Dakle, ako ste danas na eta 0,5, to znači da je prvi auto imao eta 0,5/131,5=0,0038. Stvarno?
Dakle - kako ti već jednom rekoh - don't go there.
Uglavnom, nisi mi odgovorio na pitanje - koliko je napredovalo naftno-bazirano gorivo u razdoblju od 1910 do 1920. godine?
Ovo mi je bilo dosta neugodno iznenađenje da se to NE događa.
Već sam objasnio zašto se ne događa. Vidi gore moje pitanje o benzinu 1920.
Ako si pažljivo iščitao intervju (ne sumnjam) vidio si da Rimac zapravo prkosi proizvođačima baterija i njihovim specifikacijama pa im dokazuje da se može i bolje od onog što oni tvrde...
Nesumnjivo može gore. Ali netko to mora financirati. A za to, u današnjem ekonomskom sustavu, treba postojati isplativost tog ulaganja.
To me je ipak, priznajem!, pokolebalo u stavu da je samo politika ta koja koči razvoj električara (tj. baterija) i da kad se toga svi prime, idemo naprijed jako brzo.
A on zapravo tvrdi da je to manje-više to čemu se možemo nadati od baterija,
To je to čemu se možemo nadati od DANAŠNJIH baterija. Naravno. Prisjeti se koliko je bila teška i velika npr. kamionska (ili brodska) aku-baterija od 24V i 120 Ah prije 40 godina. Koja bi današnji elektromobil gonila brzinom od 20 km/h vjerojatno ne više od 1 km.
Rimac je navukao veliku lovu u svoju firmu i netko sad od njega očekuje (financijske) rezultate. Normalno je da gura (paralelno) i modele koji mogu ubrzati dinamiku povrata.
ali car sharing, autonomna vožnja (i autonomno punjenje, ide uz to, pretpostavljam) i veća vremenska iskoristivost postojećih vozila su ta koja će donijeti prevagu. S tim se mogu donekle složiti, ali onda to, pretpostavljam, znači da ako želim otići do Münchena, negdje putem ću presjesti u drugi auto koji će me (autonomno) dočekati dok budem pišal na nekom odmorištu (namjerno izbjegavam izraz pumpa). Ako produljim put do Bonna, još jedno presjedanje....
Iskreno, ja ne shvaćam tu logiku da netko autom putuje na takve udaljenosti. Ja bih ako ikad (makar prije smrti, ako već ne do penzije) dočekam ravničarsku prugu RI-ZG, prvi u Zagreb radije putovao 45 minuta vlakom, od centra do centra, nego 120 min autom (na bilo koji pogon), da sjedim udobno zavaljen, spavam, gledam neko TED predavanje, ili čitam i pišem mailove, pijuckam kavicu...
Tako da - kakav, brate, car sharing? Ako putujem do Münchena, a da se mogu nadati da ćemo ikad postati normalna zemlja - članica EU, vlak bi bio moj prvi izbor. Do Frankfurta ili dalje od toga, vjerojatno avion.
A po gradu - opet - pod 1 - podzemna željeznica, pod 2 - e-bike sharing, pod 3 - e-car sharing ako je ružno vrijeme. Naravno, pričam o normalnim gradovima, gdje svega toga ima. Čak i u sadašnjim okolnostima, ja po Zagrebu nekad biram tramvaj jer traženje parkinga jednostavno oduzima više vremena, nego putovanje tramvajem.