22.08.2023 | 07:30
Mali osvrt na topnički duel. Ruska vojska se oslanja na sovjetsku doktrinu koju je doktro Lovrić nekoliko puta plastično opisao kao oranje komada zemlje granatama. Posljedično, ruske snage su također izuzetno ovisne o artiljeriji i hrpama oklopa. Na početku agresije na Ukrajinu, Rusija je imala premoć u artiljerijskim sustavima od 10:1. Otprilike u tom omjeru se kretao i utrošak streljiva; ruske snage su trošile tipično 10 puta više od ukrajinskih snaga. No, istovremeno je učinak bio neproporcionalan; uz toliki utrošak streljiva logično i normalno bi bilo očekivati veće gubitke na ukrajinskoj strani, ali to se nije dogodilo. OK, dio razloga je i u činjenici da su ruske snage napadale, ali to ne objašnjava sve.
Sad smo u situaciji u kojoj ruske snage više NEMAJU prednost u artiljeriji i gledamo povijesnu prekretnicu u korištenju artiljerijskih sustava. Artiljerija se, posebno u ovom ratu, pokazala i dalje kraljicom bojišta, ali način korištenja se dramatično promijenio. Već sam pisao o ukrajinskom sustavu umreženog opažanja ciljeva pomoću dronova, aplikacija na tabletima i odziva topništva na razini cijele linije bojišta koje onda kirurški precizno udara kud treba. Dosad je vrijedilo pravilo da bi za uništenje položaja koje drži jedna postrojba veličine voda (20-50 ljudi, cca, tipično tri desetine, ali može i više po potrebi) bilo potrebno 60-90 granata. Ukrajina je svojim sustavom navođenja i korekcije paljbe pomoću dronova to smanjila na 6-9 granata.
Rusija sad također pokušava uhvatiti priključak, ali nemaju dovoljno dronova, nemaju razvijen sustav umreženja svega (podsjećam, AFU razvijaju ove sustave od 2014.!), njihove linije bojišta gotovo uopće ne koordiniraju napore itd... Dosad su se oslanjali na količinu (kvantiteta, kako Davor uporno ističe, ima svoju vrijednost nasuprot kvalitete), ali sad više nije dovoljno ukopati habicu/top/tenk iza drva što taj položaj čini nedivljivim dalekozorom iz daljine. Dron opaža taj položaj iz zraka bez greške i odmah stiže precizan udar koji izbacuje položaj iz upotrebe tj. uništava ga. Na to dolaze i posebni radari koji prate ispaljeno zrno i odmah izračunavaju reverzni azimut i utvrđuju mjesto s kojeg je zrno ispaljeno i u roku od minute slijedi protuudar.
Ovakav sustav je omogućio neke, dosad neviđene upotrebe oružja koja su objektivno zastarjela, ali još uvijek imaju svoju vrijednost. AFU su najstarije tenkove T-62 počeli koristiti kao topničke sustave u indirektnoj paljbi. Naime, tenk je predviđen za uništavanje drugog oklopa ili položaja koje u pravilu posada opazi. No, AFU ih je umrežila te i oni sudjeluju u artiljerijskoj podršci na gor eopisani način. Postoji video gdje ukrajinski tenk uništava ruski tenk na udaljenosti od gotovo 11 km što je najdalji tank-to-tank kill u povijesti ratovanja. Ruska posada nije imala šanse; nije mogla uzvratiti na paljbu iz te daljine jer nije mogla vidjeti tko puca po njima. Ukrajinski tenk jest, istina, potrošio 20-ak granata da ga dokrajči, jer je i njegov top bio pri kraju dometa, ali sredio ga je.
Na to sad dolazi zapadna tehnika koja se polako nakuplja u AFU i prelazak na NATO standard od 155 mm. Nezavisne analize pokazuju da jedna cijev promjera 155 mm na bojištu vrijedi kao 3-4 sovjetska sustava promjera 152 mm (u okruženju kakvo je sad i uz sve ostale okolnosti; nitko ne tvrdi da je M777 4 puta bolja haubica od ruskih). Dio zasluga za to ide ovom umreženom sustavu, ali dio se odnosi i na preciznost zapadnih sustava koji se sad pokazuju kao dalekometni snajperi koji nepogrešivo skidaju sve mete koje im sustav dostavi.
Time je započela (ili je već završena?) tranzicija od sovjetske doktrine taracanja svega pred sobom do ovih kirurških udara koji ponekad i sa samo jednim ispucanim zrnom pogađaju u cilj i to na udaljenostima koje su sovjetskim sustavima nedostupne. Naime, zapadne haubice nude veći domet i uzvratna paljba ruskih sustava jednostavno nije moguća - njihova artiljerija nema toliki domet. Zato u igru mora uskakati njihovo RZ koje onda pomalo krvari (a i jedan sat leta helikoptera/aviona je nemjerljivo skuplji od jedne topničke granate) da pomogne.
Sve ovo se pomalo reflektira na stanje na terenu. Na isti način kako su američki marinci naviknuti kad negdje nastane zastoj samo naručiti zračni udar koji odmah raskrči put dalje, ruske postrojbe su bile naviknute na to da njihovo topništvo sve temeljito preore prije nego oni krenu bilo kuda pa su sad šokirani time što tuđe topništvo tuče po njima i drži ih u rovovima (a onda još dođu kazetne granate koje izbrišu cijelu desetinu odjednom), a njihove uzvratne paljbe nema. Nema je zato jer je ili uništena, ili zna da ako se uključi u igru za 3 minute prestaje postojati.
Što se tiče situacije na terenu, AFU napreduju dalje iz smjera Robotina i Verbove. Počele su kružiti neke vijesti o probojima na tom području što bi značilo da su AFU probile glavnu Surokivinovu liniju (sa antitenkovskim piramidama), ali to još nije potvrđeno. Pouzdano jest da se ruske snage povlače na jug i da su uzvisine Robotina u rukama AFU. Tokmak, koji je glavno logističko središte za taj dio bojišta je u dolini pa je (naj)gori dio terena sad iza AFU.
Kod Bahmuta snage AFU također napreduju pomalo na istok, iako su tu ruske snage ubacile pričuve i pokušale nekoliko puta jake protunapade. Propagandne laži o velikim napredovanjima i osvajanjima se šire internetom, ali sve su razotkrivene: snimke koje prikazuju navodna osvajanja ruskih snaga su precizno i pouzdano geolocirane u područje Luhanska. Iskustvo nam pokazuje da kad god su kretale te (dez)informativne ofanzive, stanej na bojištu nije nikako išlo u prilog ruskim osvajanjima.