Evo teme koja se idealno veže na prošlu - grafički procesori i hardverom potpomognut 3D. Tekst sam započeo kao prikaz Radeona HD 5870 - najpoželjnije grafičke kartice za Maca danas, ali tijekom pisanja sam shvatio da bi širem čitateljstvu, koje nema potrebe za hi-end grafikom, bilo korisnije pojasniti kako odabrati neku od grafičkih opcija koje se nude pri kupovini Macintosha i što nam donosi nova OpenCL tehnologija.

Čemu uopće pisati o grafičkoj kartici koja stoji koliko i cijeli PC u prosječnoj informatičkoj trgovini? Za onih par posto profesionalnih korisnika? Iako će malobrojni Mac korisnici kupiti ovakav hardver, uvijek je zanimljivo saznati što on omogućava i što ćemo za par godina moći kupiti u sklopu nekog široko-tržišnog Mac modela.

No, nije tek to u pitanju, ovaj put tema je daleko šira od tehnološkog show-off razmetanja. Naime, nova generacija grafičkih podsustava otvorila je vrata širokoj primjeni OpenCL tehnologije koju Apple promovira još od prve najave Snow Leoparda i koja ima sve izglede da zauvijek promjeni mnoge softvere na osobnim računalima, a istovremeno uvede i potpuno nove kategorije koje su prije bile nedostupne jer je nedostajalo računalne snage. Prava bitka zapravo će se voditi između cloud computinga i naprednih osobnih računala koja performansama već danas zalaze u zonu jučerašnjih superkompjutera.

Suvremene grafičke kartice olakšavaju rad u 3D programima, ali u skoroj budućnosti putem OpenCL tehnologije ubrzavaju i niz drugih aplikacija. Kada me kolege na poslu u čudu gledaju o kakvim to tehnikalijama pričam dok opisujem svoje uzbuđenje novom grafičkom karticom, onda znam da sam zašao u zonu koja je prilično maglovita i mnogim IT stručnjacima. Zato ću pokušati jednostavno objasniti kako razlikovati grafičke procesore, što je bitno za određenu vrstu uporabe i kako ćete odlučiti koji je grafički procesor idealan za vaše potrebe i mogućnosti.

Suvremena hi-end grafička kartica pozamašan je komad računalnog hardvera

Kako je to počelo?

Rana računala uopće nisu imala grafičke procesore. Centralni procesor brinuo je o iscrtavanju svakog piksela na ekranu, a informacije o tome nalazile su se RAM-u. Primitivni grafički čip znao je samo od koje do koje adrese treba uzimati podatke i kako ih dekodirati u sliku u zadanoj rezoluciji. Naredbama u strojnom jeziku tog doba ispis brojke iz "C" registra izgledao bi otprilike ovako:

printc: ; Ispis C registra kao ASCII brojke

ld a,c

call dtoa2d ; Razlomi A registar u D i E

ld a,d ; Ispiši prvu znamenku u D

cp '0' ; Zanemari 0 ako je ispred

jr z,printc2

rst 16 ; poziv u ROM: Ispiši karakter u A

printc2:

ld a,e ; Ispiši prvu znamenku u E

rst 16 ; poziv u ROM: Ispiši karakter u A

ret

Naravno, neki sistem programer je još prije nas morao u ROM-u složiti i dio koda koji vrši konkretno iscrtavanje na ekran tako što kopira određenu matricu 8x8 piksela iz grafičke tablice ASCII karaktera na zadano mjestu u RAM-u - ono koje je konstruktor računala rezervirao za potrebe prikaza na ekranu.

Na kasnijim računalima dodana je i informacija o bojama, a prva modernija 8-bitna računala dobila su i zasebni čip koji je brinuo o tzv. spriteovima - zapravo sličicama u najčešće 16x16 piksela. Ta preteča današnjih grafičkih čipova mogla je brinuti o obično 8 takvih spriteova i pozicionirati ih na ekranu nezavisno od pozadinske slike. Postojala je i mogućnost hardverskog pomicanja ekrana, tj. scroll. Naravno, obje mogućnosti bile su orijentirane za korištenje u igrama.

I računalni zmajevi su napredovali! Stari dobri statični Smaug iz 1982. i opaki interaktivni Deathwing iz 2010.

Dolaskom prvih 16-bitnih računala pojavili su se tzv. blitter (bit-block-transfer processor) čipovi. Radi se o koprocesorima koji su bili "glupi", ali izuzetno brzi u kopiranju blokova memorije nezavisno od centralnog procesora. Omogućavali su fluentno pomicanje ekrana i izvedbu niza spriteova u višoj rezoluciji, ali i neke naprednije funkcije kao iscrtavanje linija, kružnica i popunjavanje površina teksturama. Ipak, za 3D grafiku nisu bili posebno nadareni i većina posla se i dalje morala obavljati u centralnom procesoru.

U legendarnoj Amigi glavni video procesor bio je čip "Denise". Uz ostale dužnosti omogućavao je do 8 spriteova.

Negdje u to vrijeme nastaju prve profesionalne 3D grafičke radne stanice, ali cijenom su potpuno nedostupne običnim korisnicima. Naravno, ime koje svima prvo pada na pamet je Silicon Graphics koji je osnovan 1981. godine i čiji OpenGL (otvorena grafička biblioteka) standard koristimo sve do danas. Ako želite o tom dobu saznati nešto više sve bitne fragmente računalne povijesti možete uživo pogledati u riječkom muzeju informatike PEEK&POKE.

Na PC i Mac osobnim računalima dolazi faza 2D grafičkih akceleratora koje možemo opisati kao napredne blitter čipove. Uglavnom su ubrzavali GUI i rad s prozorima. Njihova era nije dugo trajala jer su centralni procesori napredovali tolikom brzinom da je sve češće bilo brže da CPU sve obavi sam nego da objasni koprocesoru što mu je činiti.

Stara 3dfx reklama sa šalom na vlastiti račun koja je i dan danas istina - vrhunska informatička tehnologija naše civlizacije najviše se koristi za računalne igre! :-)

Zatim dolazi prvi široko-komercijalni GPU (graphics processing unit), tj. grafički procesor, bio je to NVIDIA GeForce 256 (poznat i kao NV10) iz 1999. godine, a mnogi će se sjetiti i ATI Rage serije, S3 Virge i Matroxovih kartica. Tada je hit bio i prvi Playstation kao primjer prve uspješne 3D igrače konzole. Zanimljivo i mega-popularno rješenje nudila je tada poznata kompanija 3dfx sa svojom Voodoo serijom. Prve dvije Voodoo generacije bili su moćni nezavisni 3D akceleratori koji su se pass-through vezom hardverski spajali na postojeću 2D grafiku! Odnos cijene i mogućnosti bio je za to vrijeme sjajan, ali ipak taj koncept potpuno nezavisnog 3D-a je odumro čim je tehnologija dorasla tome da u isti čip zapakira kvalitetan 2D i 3D dio.

I dan danas ne izgleda loše - simulacija letenja F-18 Hornet na starom PowerPC Macu s 3dfx Voodoo grafičkim akceleratorom

Dolaskom profesionalnih mogućnosti u široko-komercijalni hardver (procesori koji podržavaju hardverski T&L (transform and lightning) i programabilne piksel i verteks shadere) počinje današnja era 3D grafike na računalima. Moderni grafički procesori dijele se u nekoliko kategorija i prilagođeni su raznim vidovima upotrebe, no to je tema idućeg poglavlja...

Kakvi grafički procesori postoje i koji odabrati?

Zašto je dobro znati kakav grafički procesor će imati vaš novi Mac? Zato jer bolje grafičke kartice stoje koliko i radnička plaća i nije mudro uložiti novac u nešto što vam ne treba - ili suprotno, nije dobro štedjeti na nečemu što će vam mnogo značiti u poslu. Ako se pak kupuje prijenosnik ili all-in-one iMac, opet je dobro znati kako odlučiti i isplati li se naručivati CTO (configure to order) model sa snažnijim grafičkim procesorom.

Možemo reći da danas na tržištu najčešće srećemo pet skupina grafičkih podsustava:

Prvi, najjednostavniji, najštedljiviji, najjeftiniji su tzv. integrirani grafički sustavi. Radi se o relativno slabim procesorima koji koriste radnu memoriju računala (koja je generalno spora za ozbiljne grafički intenzivne operacije) i koji se nalaze na samoj matičnoj ploči računala. Mnogi prijenosni Macovi danas koriste takvu grafiku jer je energetski efikasna i jeftina (npr. MacBook serija, MacBook Air, Mac mini).

Matična ploča MacBook Pro prijenosnika s integriranom grafikom i zasebnim grafičkim procesorom

Druga skupina su hibridne solucije u kojima integrirana grafika i dalje koristi RAM za potrebe video memorije, ali zato ima vlastiti cache kako bi se smanjila latencija. Tu možemo dodati i kombinirane solucije koje koristi MacBook Pro serija - dva grafička procesora: prvi, štedljivi i integrirani i drugi, odvojen, s vlastitom video memorijom i odličnih performansi, ali veći potrošač - što kod prijenosnika nije zanemarivo. Srećom, Mac OS X inteligentno uključuje i isključuje potrebni grafički podsustav.

Treća skupina su nezavisni grafički procesori, klasične mainstream "grafičke kartice" koji se instaliraju u tower računala putem PCI-Express slotova. Mac Pro može koristiti niz ATI i NVIDIA kartica u srednjoj klasi koje pružaju odličan odnos cijene i mogućnosti. Što se tiče sve-u-jednom računala poput iMaca, tamo se grafička kartica nalazi u manjem MXM formatu. Kod iMaca se GPU bira pri kupovini i korisniku nije omogućeno da ga kasnije sam zamijeni (iako nije nemoguće). Zato treba dobro promisliti kupuje li se solucija koja će vas zadovoljiti na duže staze.

Grafička kartica u MXM formatu za iMac je dobar kompromis između performansi i malog formata

Četvrta skupina su high-end grafičke kartice za profesionalce i računalne entuzijaste. Tu se radi o solucijama isključivo za Mac Pro radne stanice koje su zapravo mala super-računala u slotu. Apsurdno, ali istinito je da jedna takva grafička kartica svojom sirovom snagom višestruko nadmašuje snagu i najbržeg 12-procesorskog Mac Pro stroja! Ne, nije pretjerivanje, ali je "kvaka" što se sva ta snaga za sada koristi za prikaz 3D grafike u stvarnom vremenu. No, i tome dolazi kraj - uz pomoć nove OpenCL (Open Computing Language) tehnologije moguće je dio tog ogromnog potencijala iskoristiti i za druge korisne kalkulacije. Najnoviji primjer je iduće izdanje glasovitog Final Cut Pro paketa za video obradu koji će renderiranje videa dijelom prepustiti podržanim OpenCL karticama. Neki vlasnici Mac Pro strojeva idu toliko daleko da već smišljaju načine kako utrpati što više high-end grafičkih kartica u stroj - ne radi prikaza, već jednostavno kao OpenCL module kako bi se ubrzao render video projekata.

Dva Radeona povezana ATI CrossFire mostom ponašaju se kao jedan GPU, na Macu samo pod Windowsima

Peta skupina su ekstremna rješenja s dvostrukim grafičkim procesorima (npr. Radeon HD 6990) ili dvostruke grafičke kartice povezane SLI (Scalable Link Interface) ili CrossFire tehnologijom. Iako takve solucije rade u Mac Pro strojevima, nažalost ne postoje driveri za Mac OS X, pa ih se može koristiti isključivo pod Windowsima. Kako se radi o vrlo malom segmentu korisnika kojemu su takve solucije potrebne, to je prihvatljiv kompromis.

Koje karakteristike su bitne?

Kada kupujete auto među ostalim pitat ćete trgovca koliko je snažan motor, kolika mu je zapremina, koliko cilindara ima, kolika mu je potrošnja, kakvim mjenjačem prenosi snagu… a što će vas zanimati kada birate grafički procesor? Mac korisnici su tu pošteđeni mnogo razmišljanja jer Apple "zna najbolje za vas" i opcije koje nudi su uglavnom optimalne, ali ako točno znate što želite potrebno je prikupiti malo više informacija, pa onda donijeti odluku.

Blok dijagram strukture modernog grafičkog procesora - Radeon je dizajniran za masovne paralelne obrade

Bitne karakteristike svakog grafičkog podsustava su:

- radna frekvencija grafičkog procesora, danas obično od 500-900 MHz

- izrada, danas od 55 do 40 nm (manje je bolje, štedljivije i manje se grije)

- broj operacija s pomičnim zarezom po sekundi (gigaflops), danas do 3 teraflopsa po procesoru

- broj iscrtanih teksturiranih piksela po taktu, kod novijih procesora od 2 do 30 GP/sec

- broj streaming processing jedinica, danas od 80 do 1600 (broj mogućih paralelnih obrada)

- broj jedinica za obradu tekstura, danas od 8 do 80

- veličina video memorije, danas većinom od 256 MB do 2 GB

- frekvencija memorijske sabirnice prema video memoriji, danas do 5.5GHz

- širina memorijske sabirnice, od 64 do 256 bita

- propusnost sabirnice, od 30 do 150 GB/sec

Naravno, više je bolje, ali i skuplje. Ono što je danas važno je i podržanost za OpenCL potrebe. Apple otvoreno na svom webu kaže da će OpenCL u budućnosti biti temeljna tehnologija ne samo za Mac programere, već za cijelu informatičku industriju. Dakle, GPGPU (General-Purpose computing on Graphics Processing Units) neminovno dolazi.

Demo prikazuje proceduralno izgrađen megapolis uz pomoć Arnaud Couturierovog Suicidator City Generator za popularnu freeware 3D aplikaciju Blender. Demo se vrti u real-time modu programa SmallLuxGPU koji za iscrtavanje u stvarnom vremenu kombinira sve resurse računala - sve jezgre centralnih procesora i sve raspoložive grafičke procesore.

OpenCL dvije godine kasnije

Kada sam prvi put pisao o OpenCL-u u najavi Snow Leoparda očekivao sam da će softveri brže početi koristiti njegove blagodati. Očigledno ključne tehnologije poput ove ne ulaze u svakodnevnu upotrebu preko noći. Dva su razloga: prvi je što je komercijalno neisplativo uložiti velike resurse u tehnologiju koja je toliko "cutting edge" da je koristi mali broj korisnika, samo oni koji imaju elitne grafičke kartice, a takvi češće spadaju u igraču populaciju, nego li što su to profesionalci kojima bi OpenCL koristio u "pametnim obradama" za ozbiljne poslove. Drugi razlog je vrijeme učenja i prilagodbe programera na nove trikove. Kako se radi o tehnologiji koju je predložio Apple, to znači da se začela prvo među Mac populacijom programera, a ona je svakako daleko manja od drugog tabora. No, danas kada će Apple prvi "razbiti led" sa svojim novim Final Cut Pro paketom koji će biti prvi komercijalni paket koji podržava OpenCL, čini se da je ta tehnologija ovdje da ostane - povratka nazad više nema jer tko bi bio lud ne koristiti resurse koje sada podržava baš svaki Mac u ponudi.

Gornji demo vrti se na 2.8GHz quad-core Mac Pro računalu s dvije grafičke kartice. Starija NVIDIA 7600GT služi za prikaz, a moćnija 8800GT koristi se za OpenCL izračune i dostiže 195 gigaflopsa. Radi se o simulaciji gravitacijskih sila između 10 do 40 tisuća zvijezda u galaksiji. OpenCL brine o izračunu gravitacijske sile između svake od zvijezda u stvarnom vremenu!

Tko zapravo stoji iza OpenCL (Open Computing Language) standarda? Sve sami igrači iz prvi lige: 3DLABS, Activision Blizzard, AMD, Apple, ARM, Broadcom, Codeplay, Electronic Arts, Ericsson, Freescale, Fujitsu, GE, Graphic Remedy, HI, IBM, Intel, Imagination Technologies, Los Alamos National Laboratory, Motorola, Movidia, Nokia, NVIDIA, Petapath, QNX, Qualcomm, RapidMind, Samsung, Seaweed Systems, S3, STMicroelectronics, Takumi Technology, Texas Instruments i Toshiba.

Možemo zaključiti da je grupa dovoljno jaka da ne sumnjamo niti u "politički" uspjeh ovog standarda. I to je bitna stavka jer bilo je primjera da lobiji proguraju lošiju tehnologiju.

OpenCL raytrace program koji koristi sve procesore u računalu uključujući i sve grafičke kartice

8-procesorski 3.0GHz Mac Pro iscrtava frame za 63 sekunde, a uz pomoć OpenCL-a i GPU-a za svega 9.3 sekunde!

Da vidimo koje su OpenCL podržane kartice na Macu:

NVIDIA GeForce 320M, GeForce GT 330M, GeForce 9400M, GeForce 9600M GT, GeForce 8600M GT, GeForce GT 120, GeForce GT 130, GeForce GTX 285, GeForce 8800 GT, GeForce 8800 GS, Quadro FX 4800 i Quadro FX5600,

ATI Radeon HD 4670, ATI Radeon HD 4850, Radeon HD 4870, ATI Radeon HD 5670, ATI Radeon HD 5750, ATI Radeon HD 5770 i ATI Radeon HD 5870.

Je li OpenCL zaista "med i mlijeko"?

Naravno da nije, da je stvar toliko jednostavna nitko više ne bi koristio klasične centralne procesore i sve poslove bismo radili na nekakvim GPU hibridima. Izazov je u tome da treba prepoznati koji tip zadataka je idealan za takve procesore i gdje su uska grla.

Idealan zadatak obrade podataka za GPU - paralelna i nezavisna obrada gomile piksela odjednom

Ograničenja GPU-a su višestruka:

- komunikacija računala i GPU podsustava ne može imati brzinu kakvu postiže kod koji se izvršava u centralnom procesoru,

- GPU nije jako pametan i loše podnosi greške,

- GPU je izbirljiv i traži da mu se podaci serviraju na specifičan način,

- nije pogodan za sekvencijalne probleme,

- nije pogodan za obrade s čestim permutacijama u podacima,

- nije pogodan za obrade koje traže mnogo komunikacije,

- postoje velike razlike između mogućnosti različitih GPU-a.

Još jedan OpenCL demo koji pokazuje kako se OpenCL može direktno vezati na OpenGL buffere kako bi se izbjeglo šetanje podataka po sabirnici. Dakle, izračun i prikaz odrađuju se istovremeno na grafičkoj kartici.

Dobro, a što je s često spominjanom NVIDIA CUDA tehnologijom? Nije li to isto? Nije baš isto, ali je jako slično. Radi se o izuzetno moćnom GPGPU standardu za programiranje koji se odlično integrira u postojeći C/C++ kod, ali problem je što je to tehnologija koja radi isključivo na NVIDIA hardveru i u potpunosti je pod njihovom kontrolom - nije otvoreni standard kao OpenCL. Vjerojatno će na duge staze programeri radije koristiti tehnologiju koja ima širu bazu korisnika i koja je otvorenija. NVIDIA kartice na Macu koje podržavaju CUDA standard imale su i problema s driverima, pa cijela stvar nije ostavila najbolji dojam.

OpenCL se najbolje može koristiti za:

- obradu slike, zvuka i videa,

- simulacije i znanstvene izračune,

- medicinske vizualizacije,

- financijsko modeliranje,

- sve algoritme na podacima koji traže gomilu paralelnih obrada.

U beta fazi, ali zanimljivo - iTunes OpenCL vizualizator koji simulira dinamiku fluida u stvarnom vremenu

Npr. zamislite kompleksni Photoshop filter koji bi se na centralnom procesoru obrađivao piksel po piksel. Onda se pojavi Mac s dvije jezgre, pa to radi dvostruko brže, pa izađe novi model s četiri jezgre, pa osam, a danas već imamo Macove s 12 jezgri! Onda se pojavi Hyper-Threading, pa udvostruči broj jezgri stvarajući virtualne jezgre koje pomažu da se određeni tipovi programa brže izvršavaju. A sada zamislite da isti zadatak povjerite OpenCL-u, a on to obradi u 1600 paralelnih procesa! Bum! Stvar je gotova doslovno u trenu!

U gornjem video primjeru vidimo razliku u brzini analize molekula nekog lijeka između jednog procesora, osam procesora sa 16 virtualnih jezgri i OpenCL-a putem brze grafičke kartice.

Ne razumijem i ne želim to razumjeti, samo mi recite što kupiti! :-)

Ne brinite, niste "glupi", mogu vam reći da čak i multimedijski profesionalci s godinama iskustva u 3D grafici više ne mare za takve detalje. Jednostavno smo ušli u eru hiperprodukcije hardvera u kojoj je teško slijediti što se događa, a izbor modela je velik i često nerazumljiv ako vam to nije polje interesa. Srećom u DIR-u (Udruga darovitih informatičara Rijeke) imamo vrhunskih programera koji su pisali čak i grafički engine doslovno od nule (projekt Urban Jungle), pa znanja ne nedostaje ako treba otići i u najsitinije detalje. No, u našem slučaju možemo sve banalizirati na par kratkih pitanja i ponuđenih opcija.

Ako kupujete MacBook, MacBook Air ili Mac mini - birati ne možete! :) Svi oni sada koriste solidan NVIDIA GeForce 320M procesor koji može adresirati do 256MB iz postojećeg RAM-a, a to je dovoljno čak i za Apple Cinema 30" monitor. To je više nego prikladno za svaku normalnu uredsku upotrebu, ali i za osnovni rad u 3D programima. Dobro rade i igre koje nisu jako zahtjevne. Šteta što za Mac mini Apple ne nudi neku od opcija koje se ugrađuju MacBook Pro seriju, siguran sam da bi imali tržište za takav "nabrijani" model.

Ako kupujete profesionalni MacBook Pro prijenosnik možete birati između osnovnog modela sa solidnom Intel HD 3000 integriranom grafikom u paru s Radeonom HD 6490M s 256MB VRAM-a koji se aktivira prema potrebi - i njegove alternative, jačeg mu Radeon HD 6750M brata s čak 1GB VRAM-a. Ako niste 3D profesionalac i računalo vam ne služi povremeno i za igru, sasvim je dovoljan ulazni model.

Igrači najviše uživaju u modernim grafičkim procesorima. Gornji video prikazuje međuscenu u Starcraftu II koja nije unaprijed izrendana već se na modernim GPU-ima može izvoditi u stvarnom vremenu! Obratite pozornost na sjene, rasvjetu, refleksije, fokus objektiva, simulaciju kiše... Ako imate mogućnosti, svakako pogledajte ovaj video u full-HD rezoluciji!

Ako kupujete iMac, na izbor imate tri grafičke solucije: solidan Radeon HD 4670 s 256MB VRAM-a u ulaznom 21.5" modelu, bolji Radeon HD 5670 s 512MB VRAM-a u jačem 21.5" modelu i u ulaznom 27" modelu i na kraju najjači Radeon HD 5750 u skupljem 27" modelu, ali dostupan kao CTO opcija uz doplatu na osnovnom 27" modelu. Važi ista preporuka kao i za MacBook Pro - ako vas zanima rad u 3D programima ili se ponekad igrate, vrijedi doplatiti za jači grafički procesor.

Ako ste pak od onih kreativnih sretnika (ili informatičkih rudara?) koji rade na Mac Pro radnim stanicama, onda se izbor pri kupnji novog svodi na tri kartice: odličan Radeon HD 5770 s 1GB VRAM-a dolazi standardno, a uz doplatu se može dobiti skoro dvostruko brži Radeon HD 5870. Opcija za elitu je NVIDIA Quadro FX 4800 kartica fokusirana za profesionalnu 3D upotrebu. Koristi GPU sa 192 jezgre, ima 1.5 GB video memorije na 384-bitnoj sabirnici, 3D stereo priključak za naočale i stoji "tričavih" 1800$.

Službeni Appleov upgrade grafičke kartice za Mac Pro - nije jeftino, ali to je najlakši i najsigurniji put

Neka vas ne zbunjuje trenutna ponuda gomile PC grafičkih kartica šarolike nomenklature! Sada su npr. u modi Radeoni serije 6, pa tako imamo niz "novih" kartica koje su zapravo nove tek u manje bitnim karakteristikama, a da je sam grafički procesor zapravo iste arhitekture kao u seriji 5 - možda na marginalno višem taktu. Radi se o klasičnom marketinškom "rebrandingu", pa ako ste od DIY majstora koji bi "flash" metodom osposobili neku od PC kartica za rad pod Mac OS X-om dobro proučite što se zapravo nudi. Odličan izvor informacija na tu temu je poznati haker Netkas.

Šećer na kraju :-)

Za kraj ovog teksta ostavio sam poslasticu za malobrojne sretnike koji koriste Mac Pro. Oni imaju privilegiju u svojeg "radnog konja" instalirati ovu grafičku karticu. Apple u svojem konzervativnom stilu ovaj hardverski dragulj prodaje kao kompatibilan samo s Mac Pro (Mid 2010) i Mac Pro (Early 2009) s PCI Express 2.0 utorom. Razlog je što stariji modeli imaju sporiju PCI Express sabirnicu, pa kartica ne može ostvariti pune performanse kojima se proizvođač hvali.

Radeon HD 5870 je moćna full-size grafička kartica koja impresionira već i samim izgledom

Kako dolaskom krize u Hrvatsku sve manje kreativnih profesionalaca može izdvojiti novac za Mac Pro, mnogi u nas još uvijek koriste starije Mac Pro serije koje i dalje izvrsno služe, a mnogi stariji hi-end modeli mogu svojim performansama parirati i najnovijim strojevima (pogledajte temu u Jabučnjak forumu s testovima brzine različitih Mac modela!). Naravno, takve domaće korisnike najviše zanima radi li ova kartica na njihovim starijim modelima? Radi! :-) Mogu iz prve ruke potvrditi da su podržani Mac Pro (2,1) i (3,1), a koliko sam vidio po netu ima primjera korištenja i u prvim Mac Pro (1,1) modelima, ali za to nemam potvrdu.

Veličanstveni Radeon HD 5870

Kakva grafička kartica! Da mi je netko kada sam kupio svoj prvi Macintosh 1993. godine rekao da ću jednog dana koristiti Mac u kojem će grafička kartica imati 2.7 teraflopsa snage vjerojatno bih pomislio da je čovjek "malo popio". Naime, prvi superkompjuter koji je probio granicu od 1 teraflopsa je legendarni ASCI Red, inače poznat i kao jedno od super-računala koje je najduže ostalo u upotrebi - rashodovan je tek 2006. godine! Korišten je deset godina od strane Nacionalne službe za nuklearnu sigurnost kao simulator nuklearnih eksplozija kako bi se ispoštovao sporazumni moratorij između istoka i zapada na takav tip eksperimenata. Danas za cijenu dohvatljivu i entuzijastima možete u stolnom računalu imati procesor tolike snage da bi vam prije petnaestak godina radi takvog hardvera na vrata pokucali ljudi u crnom! ;-)

Radeon HD 5870 u Mac Pro s lakoćom istovremeno pogoni Apple Cinema 30" i Philips 42" monitore

Novi Mac OS X Lion podržavati će i Radeon Eyefinity - matricu monitora koju OS i aplikacije prepoznaju kao jedan

Prije nego li pređem na karakteristike Radeona HD 5870 možda će vas zanimati što je nudio njegov prethodnik. Za one koji nisu pročitali test Radeona HD 4870 prije dvije godine evo link na članak. Dobro ga je pročitati radi kronologije razvoja i drugih zanimljivih činjenica iznesenih u tekstu.

A sada Radeon HD 5870 u golim brojkama:

- procesor Cypress izrađen u 40nm tehnologiji s 2.15 milijardi tranzistora

- 1600 Stream Processing jedinica

- 80 Texture jedinica

- PCI Express 2.1 x16 sabirnica

- GDDR5 memorija s 153.6 GB/sec propusnosti

- takt video memorije: 1.2 GHz

- takt jezgre: 850 MHz

- procesna snaga (single precision): 2.72 teraflopsa

- procesna snaga (double precision): 544 gigaflopsa

- 850M poligona/sec

- texel fill rate (bilinear filtered): 68 Gigatexels/sec

- pixel fill rate: 27.2 Gigapixels/sec

- anti-aliased pixel fill rate: 108.8 Gigasamples/sec

- maksimalna snaga: 228 W

Ok, brojke su impresivne, ali što to znači u praksi? To u praksi znači da kada zavrtite neki od grafičkih testova imate rezultate dvostruko brže od prethodnog high-end Radeona HD 4870 i konkurentske GeForce GTX285, rezultate čak do tri puta bolje od Quadro 4000 i FX 4800 kartica ako ne koriste posebno pisan softver koji je optimiziran za njihov zatvoreni CUDA standard zasnovan na Fermi arhitekturi - a takvog je malo. U odnosu na slabiji Radeon HD 5770 rezultati su uglavnom najmanje trećinu bolji, a često i dvostruko. Pogledajmo rezultate u gigaflopsima odnosu na konkurenciju:

GeForce 9800 GT: 339

GeForce GTS 250: 484

GeForce GTX 285: 744

GeForce GTX 295: 1192

Radeon HD 4850: 1088

Radeon HD 4870: 1200

Radeon HD 4890: 1440

Radeon HD 4870X2: 2400

Radeon HD 5850: 2088

Radeon HD 5870: 2720

Radeon HD 5870 dvostruko je brži od svog prethodnika - Radeona HD 4870

Prednost se uvijek najlakše uoči u igrama jer su vrlo vizualne i često guraju grafički hardver do krajnjih granica, ali profesionalci mogu osjetiti prednost i u aplikacijama kao što je Appleov Motion ili neki od profesionalnih 3D programa. Naravno, razlike će biti sve veće i veće kada nove generacije aplikacija počnu koristiti OpenCL. Korist od snažne grafike imaju i tehnologije poput domaćeg Hyperviza koji koristeći 3D grafiku omogućuje interaktivne vizualizacije za potrebe prezentacije prototipova, urbanog planiranja, arhitekture, edukacije, promocije, itd.

Radeon HD 5870 zauzima dva PCI-Express utora, teoretski možemo dodati još par OpenCL kartica srednje klase

Sama kartica izvedena je "na dva kata", tj. zauzima dva utora. Koristi kvalitetni hladnjak DHE (Direct Heat Exhaust) tipa što je odlično za temperaturu u prostoru za proširenja, a glasnoća ventilatora bi trebala biti niža jer se koristi kvalitetniji ležaj u odnosu na prošlu seriju. Ipak, onako "od uha" rekao bih da je kartica jednako glasna kao prethodni 4870 model, možda čak i mrvicu glasnija. U svakom slučaju, hladnjak je dovoljno kvalitetan i dovoljno tih da ne moramo razmišljati o preradama i ugradnji ekstremnih third-party hladnjaka.

Važno je provjeriti je li nam PCI Express sabirnica konfigurirana tako da Radeon ima apsolutni prioritet

Kupiti ili ne? Ovisi što trenutno koristite. Ako imate NVIDIA 8800GT ili Radeon HD 4870, onda vam nije "gusto" jer su to i danas vrlo moćne kartice. Ako koristite veliki 30" Apple Cinema monitor onda je to argument više da se uzme kartica koja bolje "melje" toliki broj piksela. Ako pak imate neku od starijih kartica li nešto iz ulaznog ili srednjeg segmenta, onda svakako treba napraviti upgrade i tako osuvremeniti Mac Pro. Naravno, ako ste cijeli dan u DTP programima, onda sve to neće imati ekonomskog smisla, ali Mac korisnici su često van radnog vremena kreativni, pa je dobro imati 3D mogućnosti i za druge zadatake.

Ne samo da nije dovoljno napajanje putem sabirnice, već nije dovoljno niti eksterno - potrebna su čak dva!

Ostaje pitanje da li odabrati manjeg brata - Radeon HD 5750 (2,149 kn, PDV uključen), ili se isprsiti za kralja osobno po 3,859 kn (preporučena Apple maloprodajna cijena u Hrvatskoj). Opcija je možda i polovan Radeon HD 4870 koji je u klasi s novim manjim bratom, a često je čak i brži. Kod nas će se teško naći u malim oglasima, ali vjerojatno ih ima na eBayu.

Da je auto bio bi "twin-turbo" - Radeon HD 5870 brz je baš kako i izgleda! ;-)

Inače, PC verzija Radeona u izvedbi nekog third-party proizvođača (npr. Asus) može se dobaviti i za tisuću kuna jeftinije, ali tu onda počinju problemi jer PC izvedbe nemaju MiniDisplay Port, nemaju Mac firmware i konektori za napajanje su različiti. Ukratko, iako razlika u cijeni nije mala, ne isplati se "kemijati", sigurnije je kupiti original.

ATI Radeon HD 5870 pro et contra