03.11.2022 | 17:30
Prije 20-25 godina, dok sam radio u HEPu, direktor (tog pogona gdje sam radio) je svaki dan tako isto na sastancima i u svakoj drugoj prilici naricao o slavnoj i sjajnoj industrijskoj povijesti Rijeke, o zaista (dramatski naglašeno) prvom hrvatskom električnom hidrogeneratoru u riječkom kazalištu 1885., 11 godina prije razvikane šibenske hidroelektrane na Krki (teatralno odmahivanje rukama u neodređenom smjeru negdje iza leđa), o prvoj riječkoj termoelektrani 1890, o prvom električnom tramvaju u Hrvatskoj (uz čestu napomenu kako su u to doba još u Zagrebu konji srali po ulicama) i prvoj električnoj uličnoj rasvjeti, o torpedu (torpedu, ej! to je riječki izum, koji je usmrtio desetke tisuća ljudi, jeej!), tvornici konopa, tvornici papira, o prvoj rafineriji nafte, ne u Hrvatskoj, nego u cijeloj Austrougarskoj (značajno mahanje kažiprstom iznad glave). I tako...
OK je to da se ponosimo nekim povijesnim uspjesima (iako nisu naši, nego nekih prošlih generacija), ali to zapravo nije razlog za ponos, nego za sramotu, jer, kad se uspoređujemo s tim, možemo jedino zaključiti da smo gotovo sve baš do balčaka usrali i upropastili.