27.10.2022 | 18:07
Air kaže:
Vezano za priču o proxy ratu u Ukrajini nisam se stigao javiti kada je ta tema bila aktualna pa evo sada jedno pitanje i moje viđenje.
.
.
.
Trebali bi se čuditi sebi do kada ćemo šutiti i “gledati svoja posla” (ako zastupamo pozitivne vrijednosti - pravdu, poštenje, humanosti itd.).
S druge strane pitanje je: da li zbog tog ratnog profiterstva i ideje kako bi ga mogli spriječili na način da ne bi trebali pomagati, u ovom slučaju, Ukrajinski narod u njegovoj borbi za slobodu i mir?
Ja mislim da je naša odgovornost:
- prvenstveno pomoći Ukrajinskom narodu u njihovim nastojanjima i željama za mirom i slobodom,
- prvenstveno suprostaviti se zlu, u ovom slučaju svima koji zagovaraju osvajanje Ukrajine od strane Rusije,
- kada se riješi problem napada na Ukrajinu pozabaviti se odnosima u kojima jedna strana (društvena grupa ili država) iskorištava drugu stranu.
Problem ovog razmišljanja je što si izolirao sukob u Ukrajini od svega ostalog, a svijet tako ne funkcionira. Idem pokušati objasniti kvartovskom paralelom:
Imamo nasilnog susjeda. Ratni je veteran, u mladosti je učinio mnogo za svoju domovinu i za svijet, ali kako su godine išle volio se "šefiti" i dijeliti pravdu svima. Ponekad ispravno i zasluženo, ali češće neopravdano i krivo, možda dijelom iz neke zablude i nerazumijevanja, a većim dijelom iz pohlepe i političkog utjecaja. I kako je naš nasilni susjed bio pun ordena, a i fizički još u formi i pun pištolja i bombi, nitko mu se nije imao petlje suprotstaviti, osim nekih naših vrlo dalekih rođaka, koji su najčešće stradali u sukobu s njim.
I tako nitko nije reagirao kada je prebio neke Vijetnamce, pobio tamo neke zalutale Arape, odradio vojne pučeve posvuda i generalno izvodio po cijelom kvartu štogod je želio - i to bez obzira je li to bilo u suprotnosti s vijećem mjesne zajednice ili ne. I tako je on tukao, upadao na tuđe posjede, izmišljao probleme kako bi nekoga napao tko mu je smetao, a mi smo zaboravili na našu odgovornost i pravdu. Silovao je i neke strankinje, kasnije ih više nikada nismo vidjeli, ali mi smo samo okrenuli glavu - "Pih, pa ne poznajemo ih, a bile su i čudne boje kože"... i tako nikoga nije bilo briga desetljećima. To okretanje glave je postalo norma koja se od nas očekivala. "Joj, pa nećeš valjda protiv njega govoriti!"
I onda su se stvari preselile iz kvarta baš u naš neboder... i sada odjednom trebamo ne okretati glavu, nego stati na stranu dokazanog nasilnika i ubojice jer se konačno našla jedna susjeda koja mu je stavila nož pod grlo. Da, naravno da je ta susjeda u krivu i da je to jako ružno, ali ne možemo biti selektivni, ne možemo imati licemjerne kriterije, pa za dio zla okretati glavu, a za drugi dio, koji odgovara interesima onih koji trenutno vode naš dio svijeta, imati sve razumijevanje i pomoć.