14.04.2022 | 05:49
dpasaric kaže:
Afganistan im nije bio bitan, Ukrajina itekako jest, pa i oni sami oko toga čine veliku razliku.
Bez da komentiram napisanu rečenicu pokušati ću vratiti nas još ranije od @Soffokla, u uzroke invazije SSSR-a na Afganistan.
Da utvrdimo koliko ta država Sovjetima zaista jest ili nije bila bitna, zašto se invazija na možebitno nebitnu zemlju ipak ostvarila i zašto je trajala koliko je trajala - punih devet godina.
Kako će tekst biti dug, pređimo na stvar:
Sovjetski Savez je započeo invaziju na Afganistan s kojim graniči na jugu u prosincu 1979-e.
Prvo su zračnim manevrima spustili elitne trupe u veće gradove, pa su rasporedili motorizirane divizije - sve kako već ide...
Nekoliko dana kasnije oficiri KGB su se infiltrirali u predsjedničku palaču, otrovali dotadašnjeg predsjednika i ministre i time pokrenuli puč s ciljem uspostave marionetske vlasti na čelu sa Babrakom Karmalom.
U početku se činilo da invazija nije mogla početi bolje.
Ipak, desilo se štošta toga što je istu preokrenulo u brutalan devetogodišnji građanski rat.
Do trenutka kada su se posljednje sovjetske trupe povukle početkom 1989., tutnjajući natrag preko
Mosta prijateljstva, sukob je koštao života cca milijun civila i oko 125.000 afganistanskih, sovjetskih i ostalih boraca.
Rat je izazvao pustoš ne samo u Afganistanu već i u Sovjetskom Savezu, čija su ekonomija i nacionalni prestiž ozbiljno narušeni.
Vojna invazija prerasla je u katastrofu te značajno pridonijela kasnijem ekonomskom kolapsu i raspadu Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Pa zašto je Moskva to učinila?
Od ranog 19. stoljeća nadalje, Afganistan je postao geopolitički pijun u onome što je postalo poznato kao "
Velika igra" između dvije imperijalne sile toga doba - Britanskog Carstva i Carske Rusije.
U strahu da bi širenje Carske Rusije na srednju Aziju opasno približilo istu granici Indije; kraljevskog dragulja britanske krune - tadašnje Britansko Carstvo vodilo je tri rata u Afganistanu kako bi održalo "tampon zonu" protiv ruske invazije.
Ni ruska revolucija 1917. ni kraj britanske kolonijalne vladavine u Indiji nisu promijenili geopolitički značaj Afganistana.
Godine 1919., kada su Afganistanci stekli neovisnost za vođenje vlastite vanjske politike, Sovjetski Savez je postao prva zemlja koja je uspostavila diplomatske odnose s Afganistanom koji je zauzvrat bio jedna od prvih zemalja koje su formalno priznale tada novu boljševičku vladu.
Tijekom sljedećih desetljeća SSSR je neutralnom Afganistanu nudio ekonomsku i vojnu pomoć.
Padom globalnog utjecaja Britanskog Carstva nakon Drugog svjetskog rata te uspostavom Sjedinjenih Država kao nove dominantne svjetske sile; Afganistan je ostao gdje je i bio - na hladnoratovskoj vjetrometini...
Godine 1973., posljednjeg afganistanskog kralja državnim je udarom svrgnuo rođak i šogor Mohammed Daoud Khan, koji je nastavio voditi republiku.
SSSR je taj "pomak ulijevo" pozdravio, ali je oduševljenje u Moskvi ubrzo splasnulo zato što je autoritarni Daoud Khan odbio biti sovjetskom marionetom.
Tijekom privatnog sastanka 1977. rekao je sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu da će nastaviti zapošljavati strane stručnjake iz zemalja van sovjetske sfere utjecaja, što ovome nikako nije odgovaralo:
- “Afganistan će, treba li, ostati siromašan ali ćemo sami donositi odluke što ćemo i s kime raditi" - poručio je Brežnjevu.
Ne iznenađuje da sovjetski čelnici taj stav nikako nisu odobravali.
Stoga je godinu dana kasnije; 1978. - komunistička Narodna demokratska partija Afganistana (PDPA) svrgnula Daouda Khana u puču znanom kao
Saur revolucija.
Daoud Khan i 18 članova njegove obitelji su; da ne duljim - "upokojeni".
No, unatoč nominalno komunističkom vodstvu Afganistana, sovjetski se čelnici još uvijek nisu opustili.
Novi režim PDPA, podijeljen i nestabilan, suočio se sa žestokim kulturnim otporom konzervativnih i vjerskih vođa većine afganistanskih sela koji su se protivili novouvedenim radikalnim agrarnim reformama komunista na vlasti.
U jesen 1979., revolucionar Hafizullah Amin organizirao je interni udar unutar PDPA koji je rezultirao smrću prvog vođe stranke te započeo svoju kratku ali brutalnu vladavinu.
Nacionalni nemiri su se povećali a utjecaj tadašnje Moskve na marionetski režim pojačao.
Afganistanski kaos alarmirao je sovjetsko vodstvo prvenstveno zato što je povećao izglede da bi se tamošnji čelnici mogli obratiti za pomoć Sjedinjenim Državama.
Najviši članovi Politbiroa upozoravali su Brežnjeva krajem listopada 1979. da Amin pokušava uspostaviti uravnoteženiju politiku i da su Sjedinjene Države detektirale mogućnost promjene političke struje u Afganistanu.
Samo nekoliko tjedana kasnije čelnik KGB-a Jurij Andropov pridružio se ministru vanjskih poslova SSSR-a Andreju Gromiku i ministru obrane Dmitriju Ustinovu u alarmiranju čovjeka na vrhu piramide sovjetske vlasti. Uvjerili su Brežnjeva da će, čak ako Amerikanci i ne pokušaju aktivno potkopati sovjetski utjecaj u Afganistanu, Aminov nemilosrdan i nestabilan režim stvoriti slabosti koje bi SAD mogle iskoristiti kasnije.
Moskva će, zaključeno je - morati vojno
djelovati.
Upozorenja Andropova i Gromika tako su uzročno posljedično dovela do toga da Brežnjev odobri provođenje
specijalne vojne operacije u Afganistanu.
Bitno je kazati da je desetljeće ranije, točnije 1968., Brežnjev predstavio svoju novu dogmu: svi socijalistički režimi (čitaj: komunističke države naklonjene Moskvi) imali su odgovornost podržavati druge, koristeći ako je potrebno i vojnu silu.
Kada razmislimo, NATO na sovjetski način - nije li?
“Brežnjevova doktrina” bila je odgovor na “Praško proljeće”, kratko razdoblje liberalizacije pod vodstvom novog čehoslovačkog čelnika Aleksandra Dubčeka.
Čak su i Dubčekovi skromni koraci udaljavanja od tvrdokornog komunizma bili dovoljan razlog da Sovjeti napadnu Čehoslovačku i otmu čovjeka.
Do 1979. posrnuli, nekoć prijateljski režim Afganistana pružio je još jednu priliku SSSR-u da vojno sprovede Brežnjevovu doktrinu. Nedjelovanje, shvatili su čelnici, moglo bi dovesti u pitanje sovjetsku spremnost da podupire druge režime na svojoj strani takozvane “željezne zavjese”, fizičke i ideološke granice koja dijeli SSSR od ostatka Europe još od Drugog svjetskog rata.
Kroz svoju povijest, masivni teritorij Rusije obuhvaćao je širok raspon nacionalnih i etničkih skupina koje su naseljavale njihove povijesne domovine. Tijekom sovjetske ere, koja je u svojoj srži bila represivni sustav centralizirane vlasti, komunistički čelnici bili su zabrinuti zbog unutarnjih izazova koji izbijaju u njegovim satelitskim državama – osobito u brzorastućim srednjoazijskim republikama s većinom muslimanskim stanovništvom.
Dok je propaganda sovjetski život prikazivala kao sretan, multietničku verziju sovjetskog “melting pot-a” u kojem su različite tradicije napredovale u kontekstu nacionalnog jedinstva - sovjetska je stvarnost za velike skupine ukupnog stanovništva uključivala čistke, deportacije i radne logore.
Za Sovjete; bilo kakva neslaganja ili promjene saveza s Afganistancima, čak i s onima koji su se izjašnjavali kao komunisti — predstavljali su rizik od izazivanja sličnih poteza u susjednim državama poput Uzbekistana, Turkmenistana i Tadžikistana; republikama koje su redom dijelile etnički identitet, vjeru i povijest s Afganistanom.
S ovakvim - relativno "čistim" pogledom na povijest bez utjecaja propaganda zapada ili istoka, držim da nije teško zaključiti kako je pokretanje invazije na Afganistan da bi se podupro nepopularan režim bilo u najmanju ruku "čudan" poduhvat možda i unaprijed osuđen na propast.
Međutim, sovjetskim čelnicima u Moskvi tijekom prosinca 1979. odluka da se poduzme baš to činila se neizbježnom i logičnom.
Držimo li i dalje da Afganistan Sovjetima nije bio bitan ili uviđamo popriličan broj sličnosti između tog i ovoga rata - ostavljam svakome da zaključi sam za sebe.
Ono što ja mogu zaključiti jest da je jedan od razloga zašto volim povijest upravo ovaj:
uvijek će pronaći način da se njena srž u ovom ili onom obliku - ponovi...