18.06.2022 | 15:10
Putinovi Ratovi
Čečenija, Georgija, Sirija, Ukrajina- Koji su Motivi Ruskog predsjednika?
Od kad je Wladimir Putin na vlasti, zakuhao je puno ratova. Najviše je to pravdao zaštitom svojih građana od možebitne agresije susjedna. Ali što su stvarni razlozi I ciljevi?
1999-2009
Drugi Čečenski rat
Pozadina:
Čečenije je autonomna pokrajina u Rusiji. Ovdje se od 1994 do 1996 vode borbe protiv ruskih snag, jer je Čečenski nacionalni pokret proglasio neovisnost „Čečenske republike“. U prvom Čečenskom ratu regiji uspijeva obraniti nezavisnost. 1999 počinje 2 Čeč. Rat.
O ovom se u stvari radi:
U Rujnu 1999 dolazi do jedne serije atentata na stambene blokove u Moskvi, kod tih napada pogibaju stotine ljudi.
Putin okrivljuje Čečenske teroriste – proglašava rat s njima, deklarira tu operaciju „anti- teror- operacija“.
Ta je ugroza individualne sigurnosti- Da niko nije mogao predvidjeti kad će biti napadnuta sljedeća zgrada i izginuti još veća hrpa ljudi je dovela do velike podrške Putinu. Podržavanje njegovoj politici je eksplodiralo, za skoro pa dvije godine je omjer njegovih pristaša u ruskom narodu bio veći od njegovih kritičara.
Čečenija je za Rusiju jako važna za eksport Kaspijskih energenata.
Ovako se završilo:
2000 se instalira proruski Hođa Achmad Kadyrov kao šef. 2003 je on izabran za predsjednika. Pri čemu su registrirana masovna kršenja izbornog zakona. U Maju 2004 gine Kadyrov u atentatu.
Putin 2007 imenuje Kadyrov-og sina za njegovog nasljednika.
Kadyrov junior sprovodi Putinove interese u sklopu jednog deala- kojeg su dogovorili: time što će „umiriti“ Čečeniju, Čečenija dobiva plaćanja iz ruskog proračuna.
Ljudi u Čečeniji moraju prihvatiti kako Kadyrov vlada. Njihov život se poboljšao, bez sumnje. Nije dobar, ali u njegovom vladanju i zu pomoć novca iz ruskog proračuna, bolji. Tako da je u narodu došlo do apatične rezignacije i akceptiranja političkih činjenica.
2009 proglašava tadašnji predsjednik Rusije Medvedev Čečenski rat završenim.
2008 Rat u Georgiji
Abhasia i Južna Osetija su regije u Georgiji. Nakon raspada Sovjetskog saveza 1990 proglasile su jednostranu nezavisnost. Taj Akt nije priznat od strane Georgije a ni od internacionalne zajednice. Tu se od tada dešavaju stalno neki sukobi.
A u stvari se radi o:
2008 nešto se šuška o napadu Rusije na Georgiju. Abhasijanci I Osetianci dobivaju Ruska državljanstva in Rusija stacionira vojsku na tim područjima.
Rusija provocira predsjednika Saakashvilija da napravi neku grešku koja bi poslužila kao povod vojnoj intervenciji.
Rusija napada Georgiju I okupira ne samo područje Abhasie I Južne Osetije, nego I druge dijelove te države s isprikom da štiti svoje građane na teritoriju Georgije od agresije Georgije.
Ta intervencija je povezana s NATO sastankom u Bukureštu travnja 2008 na kojemu je zaključeno da se Georgiji obeća članstvo u NATO-u. Francuski predsjednik Sarkozy posreduje u periodu predsjedanja Francuske EU-om I uspostavi se prekid vatre koji I do sad traje. Mirovni plan prekida taj petodnevni rat. Nakon pet godina Rusija priznaje Abhaziju I Južnu Osetiju kao samostalne države. Protivno svim međunarodnim pravima. Ta su sad područja jako ovisna od Rusije ekonomski a I politički.
Georgija nema skoro pa nikakav utjecaj na ta područja. Georgija pokušava stalno kroz dialog neko zbližavanje ali do sad to nije funkcioniralo.
Diplomatski odnosi Rusije I Georgije su normalno od tog rata potrgani.
Od 2014 Aneksija Krima I rat u istočnoj Ukrajini.
Od raspada Sovjetskog saveza 1990 Ukrajina je ponovno samostalna država. Do 2010 se odnosi s NATO razvijaju dobro i pozitivno. To vidi Rusija kao potencijalnu opasnost I strahuje od gubitka utjecaja na Ukrajinu.
Tadašnji Ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič prekida pregovore o sporazumu približavanja EU s Ukrajinom. Kreću demonstracije protiv njegovog proruskog kursa, koje na kraju izrastu u pravi nasilni konflikt.
U Veljači 2014 okupiraju specijalne jedinice ruske vojske Krim (poluotok u Ukrajini) s isprikom da štite Ruske sugrađane tamo!
U Martu 2022 anektira Rusija Krim, protivno međunarodnom pravu.
U istom mjesecu proglašava u Donbassu u istočnoj Ukrajini Narodne republike Doneck i Luhansk, koje isto nisu internacionalno priznate.
U srpnju 2014 posreduje OSZE s mirovnim sporazumom „Minsk I“ pri prekidu vatre, ali taj prekid ne traje dugo.
U Veljači 2015 potpisuju Ukrajina i Rusi novi sporazum „Minsk II“, nakon njega slijede samo marginalna pomjeranja granica. Jedan dio istočne Ukrajine je kontroliran od Kijeva a drugi od Separatista. Borbe se nastavljaju.
Rat u Siriji
Kratko nakon izbijanja Arapskog Proljeća poimlju u Siriji protesti usmjereni diktatoru Bachar al Assad-u. Demonstranti traže demokratizaciju zemlje. Ali miran protest se brzo razvija u građanski rat.
A u stvari je ovo:
Zapadne zemlje zauzimaju stav protiv Assad režima. Rusija ostaje na njegovoj strani, s diplomatskom zaštitom i vojnom opremom pokušavaju po svaku cijenu održati diktatora na vlasti.
Kao cilj je da se spriječi radikalna islamska vlast. Da se spriječi zapad da još jedanput provede izmjenu vlasti. Da sigurno neće riješiti konflikt Sirija bez Rusije. Osim toga htjeli su demonstrirati da Rusija ne pušta svije saveznike u vremenima krize. A i da je Rusija sposobna generirati vojnu snagu u izvan okvira Sovjetskog saveza.
Kroz potporu Rusije se Assad održava. On vlada u većem djelom zemlje. Od 2011 je iz Sirije pobjeglo 5,7 milijuna ljudi. Borbe se većinom događaju u sjeverno istočnom dijelu u regiji Idlib.
Na područjima koji su opet pod Assad-om dolazi do nemira, uvjeti za život su katastrofalni.
Rusija je pozvala EU da financira obnovu. Ali cijeli Zapad to odbija, dok je Assad na vladi, a rusija nije ni u stanju a ni nema volju Siriju obnoviti, po gotovo ne dok je Sirija pod zapadnim sankcijama.
Od 2022 Napadački rat na Ukrajinu.
Usprkos mirovnim pregovorima tinja rat od 2014 u Donbass-u u Istočnoj Ukrajini. Rusija počinje 2019 sa dijeljenjem ruskih putovnica na tom teritoriju, 2022 Rusija priznaje nezavisnost područja Luhansk i Doneck.
Na 24 Veljače 2022 Putin starta s napadom na neovisnu I suverenu Ukrajinu.
Dijeljenje Ruskih putovnica je priprema i na kraju opravdanje za vojnu agresiju, koja ima drugu skriveni razlog.
Rusija vidi kroz možebitno članstvo Ukrajine u NATO-u svoju sigurnost ugroženu. Ali I Ukrajina je dio “Ruskog Mir-a” djela ruskog svijeta.
Putin želi Ukrajinu s ograničenim suverenitetom u dvorištu Rusije. On se Trudi skupiti sve ruske narode, Bjelorusiju, Ukrajinu I Rusiju I time ući u povijest. Tako da je, bar što se Ukrajine tiče razvio neku vrstu patološke opsesije I shvaća to kao njegovu Povijesnu zadaću, uspostaviti jedinstvo u ruskim narodima.
Što je svim tim Ratovima zajedničko.
Dok je u Čečenskom ratu bio razlog unutrašnja stabilnost Rusije koja se treba ojačati, u kasnijim ratovima je bilo dva cilja:
1. Širenje Ruske utjecajne zone u susjednim područjima (Ukrajina, Georgija) ili na bliskom istoku (Sirija)
2. Sužavanje zapadnog utjecaja kao reakciju na Geogijsku i Ukrajinsku želju za zbližavanju NATO-a.
Kod tog Putin ne preza od civilnih žrtava. Dapače koristi traumatiziranje civila za slabljenje neprijateljskih snaga.
Tako je u jako kratkom ratu u Georgiji napadao učestalo civilne ciljeve I zdravstvenu infrastrukturu.
Uključuju se I Čečenski “Borci” u sukobe kao psihološka bitka, jer su oni poznati kao nemilosrdni I brutalni.
Unatoč jednakostima ovih ratova, nazire se izmjena paradigme s ruske strane:
Putin je uvijek pazio da ne gine puno rusa u tim sukobima da bi bio siguran potpori naroda.
I ako mi još ne znamo stvarne gubitke, rat u Ukrajini je za Ruse bio sigurno krvav.O Putinu se uvijek govorilo, on gleda da izbjegne rizik. Izgleda da je ta tvrdnja s Ukrajinskim ratom povijest.